Filmska kritika: Krik protiv nepravde
Roman Polanski, ‘Časnik i špijun’ (2019): Polanski je aferu Dreyfus obradio stilski mirno, bez trunke sentimentalnosti i patetike.
Piše: Damir Radić
Duboko u devetom desetljeću života, Roman Polanski i dalje snima, usprkos ne samo visokoj dobi nego i stalnim protestima zbog nekažnjenog seksualnog prijestupa koji je počinio spram 13-godišnje djevojke prije više od 40 godina. Upravo zbog tog čina njegov zadnji film ‘Časnik i špijun’ doživljen je od mnogih kao neukusna provokacija, jer da evokacijom slučaja lažno za špijunažu optuženog francuskog časnika židovskog porijekla, Alfreda Dreyfusa, Polanski, koji također ima židovske korijene, zapravo brani sebe od, kako se tvrdi, nimalo lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnice. Iz samog filma to se ne može zaključiti jer aluzije na sličnost Dreyfusova i Polanskijeva slučaja nisu raspoznatljive, a nešto širi kontekst ionako svatko može tumačiti kako hoće. U svakom slučaju, Polanski se zloglasne afere Dreyfus nije prihvatio iznebuha, nego nakon objave romana ‘Časnik i špijun’ Roberta Harrisa (prethodno je Harrisov raniji roman adaptirao u najbolji film kasne faze svoje karijere, ‘Pisac iz sjene’), gdje u središtu radnje nije sam Dreyfus nego šef obavještajne službe, potpukovnik Picquart, koji je razotkrio lažnost optužbi protiv jedinog židovskog člana glavnog stožera francuske vojske potkraj 19. stoljeća, istovremeno detektirajući pravog špijuna kojeg je vojni vrh odlučio zaštititi.
Dakle, glavno svjetlo u romanu, a tako i filmu, nije bačeno na žrtvu nego na pravednika koji je spoznao istinu i odlučio je izreći po svaku cijenu; drugim riječima, Polanski, da je želio povući paralelu između sebe i Dreyfusa, vjerojatno bi potonjeg stavio u središte i prikazao ga simpatičnijim nego što jest u filmu, iako se, ako se baš hoće, njegov film, dakako, može shvatiti kao žal za tim što on, Polanski, nije imao nekog svog pravednika da ga hrabro obrani. No takve bi spekulacije trebalo staviti na stranu jer, ponavljam, sam film ne daje povoda da ga se tumači kao autobiografski rad (za razliku od Polanskijeve prilagodbe Dickensova ‘Olivera Twista’ iz 2005., gdje se kontroverzni autor sakrio u lik Fagina, sugerirajući da taj arhenegativac i nije toliko negativan kao što bi se na prvi pogled reklo).
Polanski je klasičnu temu obradio na klasičan način, što će reći bez bitnih iskoraka izvan stila kojim se takve teme, osobito ako se zbivaju u ‘povijesnoj’ prošlosti, inače obrađuju. Vizualni stil je, kako se to obično kaže, kultiviran, u prvoj sekvenci Dreyfusove javne degradacije, doduše, i neočekivano artificijelan (scenografija, zahvaljujući naglašeno pastelnom koloru, djeluje ‘kao naslikana’, osobito u prvom kadru snimljenom u pomalo neobičnom totalu), no to je, uz gradirajuću montažu u tri kadra od bližeg plana prema totalu Đavoljeg otoka na kojem je zatočen Dreyfus, jedina ekscesnija stilizacija u filmu. Ostalo se odvija po standardnim redateljsko-dizajnerskim rješenjima, gdje su glavni elementi povijesno autentična scenografija, dojmljiv kolorit, siguran montažni ritam i uvjerljivi glumački nastupi (osobito glavnog glumca, oscarovca Jeana Dujardina koji umješno spaja suzdržanost i ekspresivnost). Narativno, ima iskoraka iz linearnog toka u vidu flešbekova, koji su međutim toliko glatko i skladno izvedeni da ni najmanje ne remete klasicističku dominantu.
Nesumnjivo, Polanski se pokazuje kao redateljski majstor klasičnog stila (kao što je nekad davno bio majstor nekonvencionalnijeg filmskog izraza) koji daje zanimljiv estetski kontekst za krik protiv nepravde, za istinu i poštenje, krik koji autor angažirano isporučuje, ali istodobno čineći to stilski mirno, staloženo, te bez trunke sentimentalnosti i patetike. Koliko god ga neki kritičari omalovažili kao mediokritetsko djelo, ‘Časnik i špijun’ kompetentan je rad koji Polanskom nije bezrazložno donio Srebrnog lava u Veneciji i pregršt drugih priznanja.
