ČUDESAN SVIJET MILANA BLAŽEKOVIĆA: Disney na hrvatski način

Postoji nekoliko filmova za djecu, bilo animiranih ili igranih, u životu svakog od nas koji nas zauvijek obilježe. To su filmovi kojima se kao odrasli neprestano vraćamo i ako imamo tu odgovornost uzdizanja potomstva, vrlo vjerojatno ih nastojimo uvjeriti u genijalnost baš tih naslova. Posebnost nekih filmova nestane ako ih pogledamo kao zrelije i svjesnije osobe, a neki filmovi koriste trikove pomoću kojih nude i zabavu za odrasle (pogledajte bilo koju kompilaciju Disneyjevih „odraslih“ šala i sve će vam biti jasno).

No, postoje i oni filmovi čija čarolija ostaje jednako jaka i nakon svih godina, egzistencijalnih kriza i sazrijevanja te i dalje osvajaju svojom gotovo bezobraznom nevinošću. Ne znam je li do lokalpatriotizma, ali meni tu čaroliju djetinjstva najbolje čuvaju stari hrvatski filmovi namijenjeni najmlađima, a među njima posebnu čar imaju oni kojima je život udahnuo Milan Blažeković.

Ne sjećam se kada sam točno pogledala Čudesnu šumu, Čarobnjakov šešir i Čudnovate zgode šegrta Hlapića, ne sjećam se ni je li to bilo u vrtiću ili u udobnosti fotelje dnevnog boravka, ali pjesmu Cara Mrazomora i danas znam, a trebalo mi je pola knjige u trećem razredu da prihvatim činjenicu kako Hlapić nije miš.

Iako iz današnje perspektive trodimenzionalne i kompjuterske animacije ovi prvi hrvatski dugometražni animirani filmovi djeluju pomalo banalno, naginjući onim čudnim crtanim serijama koje smo gledali subotom ujutro (a za čije se autore čini da su svaki dan doručkovali LSD), njihovo i nasljedstvo njihova autora je ogromno, zbog čega im odajemo ovu kolektivnu počast.

Zagrebačka avangarda i američka suradnja

Milan Blažeković potekao je iz Zagrebačke škole, odnosno Zagreb filma, koja nam je, između ostalog, dala jedini hrvatski Oscar, profesora Baltazara i Leteće medvjediće. U Zagreb filmu Blažeković je uglavnom radio na kratkometražnim filmovima, koje nazivaju „antibajkovitima“ i koji su bili primjereniji odraslima nego djeci, a sudjelovao je u stvaranju Profesora Baltazara i Inspektora Maske. U osamdesetima prelazi u Croatia film i na dugometražne animirane filmove, izbacujući Čudesnu šumu 1986. godine.

Njegovao je diznijevski stil, onaj prije renesanse devedesetih, ali sa zagrebačkim šarmom, te u stvaranje i distribuciju svog prvog dugometražnog filma uspio uključiti američku produkcijsku kuću Fantasy Forest. S druge strane Atlantika film nije polučio takav uspjeh kao u domovini ili dostigao Surogata u lovu na prestižne filmske nagrade, no osvojio je srca mnogih malih posjetitelja kina, kao i onih koji su film sreli godinama nakon prvog izlaženja.

Tri magična Č

Nakon što se iskazao u kratkometražnim filmovima, Milan Blažeković je 1986. godine odlučio iskušati svoju sreću dugometražnim filmom Čudesna šuma, po scenariju Sunčane Škrinjarić. Priča je to o slikaru koji zaspi ispod začaranog hrasta i dobije moć komunicirati sa životinjama, a popravi mu se i slikarsko umijeće s dodatkom čarolije. Za oko zapne zlom Kaktus caru zbog proročanstva koje nagoviješta da će mu vladavinu okončati čovjek te on zlostavlja i naređuje svom dvorskom čarobnjaku Štapiću da mu dovede slikara. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Štapić prelazi na stranu slikara i životinja, a Kaktus car postaje još opasniji.

Četiri je godine poslije izašao nastavak priče Čarobnjakov šešir u kojem Štapić u zaljubljenom bunilu, a čudesnoj šumi i već poznatim nam junacima prijete zastrašujući car Mrazomor i vještice ledenice. Štapić se uključuje u spašavanje šume kada mu car Mrazomor zaledi odabranicu srca i jedino sigurno mjesto postane samo čarobni hrast.

Posljednji je dugometražni Blažekovićev film bila adaptacija klasika Ivane Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovom filmu junaci su ponovno životinje, iako po svemu ostalome ostaje poprilično vjeran knjizi – Hlapić upada u iste avanture s čizmicama, bori se s istim neprijateljem, nauči iste lekcije i stekne iste prijatelje kao i njegova ljudska, knjiška paralela. Ovaj je film postao toliko uspješan da je dobio i popratni komercijalni nastavak vrijedan Hollywooda u obliku serije Hlapićeve nove zgode, a s prijateljima je u kampanji o čudnoj šumi prometnih znakova i čak ima vlastiti internetski portal.

Bajkovitost i jednostavnost

Sva tri filma iz današnje perspektive i po animaciji i po radnji djeluju pomalo smiješno i banalno. Dobro uvijek pobjeđuje zlo, zapleti i njihovi raspleti vrlo su jednostavni, a karakterizacija likova ne odlazi u neke strašne dubine. Smatram da animaciju ni ne treba uspoređivati s današnjom, već je se može promatrati kao sredstvo tople nostalgije te odraz vremena.

Međutim, svaki od ova tri filma na č odišu čarolijom – likovi su šarmantni i lako pamtljivi, scenarij je pun bisera i zapravo humorističnih replika koje izvrsno funkcioniraju u čudesnoj šumi s čarobnim stablom, a nikako ne treba zaboraviti niti songove. Iako stilom animacije pomalo podsjećaju na Disneyjeve filmove, Blažekovićevi filmovi imaju toliko svojega da se puno efektnije urezuju u pamćenje, što zbog psihodelične animacije, što zbog dizajna likova – car Mrazomor i njegove vještice ledenice nisu puno strašnije od raspjevanih gljiva ili Kaktus cara, a čarobnjak Šešir jednako je sladak koliko je i neobičan.

Stil pripovijedanja također je drugačiji od diznijevskog; ovo je čisto bajkovito i jednostavno slaganje priče za one najmlađe i bilo kakva naznaka odraslog života (primjerice, vrlo vjerno odlaženje u obližnji šumski saloon na medovinu) izgleda kao dječje pretvaranje i igra. Međutim, zbog crno-bijele karakterizacije mračno u filmu postaje zbilja mračno i zastrašujuće, što filmovima daje posebnu privlačnost. Upravo je u tome sva čar filmova Milana Blažekovića – dopuštaju si biti pomaknuti, djetinjasti i jednostavni, s jasnom, toplom pričom unatoč svim njenim hladnim i mračnim stranama.

Iva Kolar - ziher.hr