‘Civil War’ – film o podjelama koji dijeli mišljenja

‘Civil War’

Ovo nije što bi bilo kad bi bilo, ovo je što će biti ako nastavimo u istom smjeru.

Alex Garland započeo je karijeru kao književnik sredinom devedesetih kad je napisao roman “The Beach” koji će oskarovac Danny Boyle na početku stoljeća pretvoriti u svoj istoimeni četvrti igrani film, a zatim će dvojac sudjelovati i na Boyleovom sljedećem uratku, postapokaliptičnom zombi hororu “28 Days Later” iz 2002. za koji će Garland napisati svoj prvi filmski scenarij i tako definitivno ući u svijet pokretnih slika u kojemu će dvanaest godina kasnije debitirati i kao redatelj hvaljenim znanstveno-fantastičnim filmom “Ex Machina” koji će čak odnijeti i Oscar za najbolje specijalne efekte.

Nakon toga Garland će režirati još dva filma (Netflixov “Annihilation” iz 2018. i horor triler “Men” iz 2022.) te između njih i jednu miniseriju (“Devs” za FX 2020.), a sada se vraća sa spekulativno-fantastičnim distopijskim ratnim filmom ceste “Civil War” koji je prošli tjedan zasjeo na vrh box officea u američkim kinima kao najuspješnije otvaranje jednog naslova nagrađivane kuće A24 i uglavnom izrazito pozitivnim ocjenama kritike i publike (82 % Rotten Tomatoes, 75 Metacritic, 7,6 IMDb), premda ima i onih glasova koji prilično glasno iznose svoje zamjerke, pa se čini da je priča o podijeljenoj Americi uvelike podijelila i svoju publiku.

Garland nas u “Civil War” (kojem je kod nas u distribuciji neobjašnjivo dodan i suvišni podnaslov “Svakom carstvu dođe kraj”) in medias res, u razjedinjene američke države u kojima se tzv. Zapadne snage Kalifornije i Teksasa (što možda iz naše zvuči kao neobična kombinacija, budući da su ove države trenutno na suprotnim političkim polovima) nalaze u ratu s “lojalističkom” Amerikom sa sjedištem u Washingtonu, dok na sjeveru djeluje Nova narodna armija (koju spominju ikao “maoiste iz Portlanda”), a na jugoistoku nešto što se naziva Floridskim savezom.

‘Civil War’ (foto: A24)

Garland ne troši vrijeme da nas uputi u povijest ovog sukoba, a svi oni koji taj potez smatraju kukavičkim i traljavim inzistirajući da bi se takvo što trebalo objasniti kao da nisu doživjeli šesti siječnja 2021. i napad razjarene mase na vašingtonski Kapitol. Ako je klaun poput Donalda Trumpa bio dovoljan da pokrene takvo što, ne treba puno dvojiti o tome je li građanski rat moguć i izgledan scenarij u Sjedinjenim Državama kojima bi na vlasti bio autokrat dovoljno sposoban da fašizam koji ključa ispod površine doista i provede u djelo.

U slučaju “Civil Wara”, to je očito predsjednik kojeg glumi Nick Offerman, a koji u uvodnim sekundama filma vježba obraćanje naciji u vrlo trampovskom demagoškom stilu najavljujući pobjedu svoje strane koju “mnogi nazivaju najvećom pobjedom u vojnoj povijesti”. Naravno, uskoro ćemo vidjeti da je istina gotovo oprečna toj izjavi, ali govorimo u svijetu u kojemu istina više nema vrijednost. Drugim riječima, svijetu prema kakvome sve ubrzanije srljamo posljednjih godina.

Kakvu ulogu u takvom svijetu imaju mediji? To je jedno od glavnih pitanja koje se provlači kroz Garlandov film u kojemu je u središtu pozornosti skupina novinara na putu prema prijestolnici prema kojoj jurišaju zapadne sile. Lee Smith (Kirsten Dunst) je fotografkinja za Reuters, a Joel (brazilski glumac Wagner Moura najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u Netflixovoj seriji “Narcos”) njezin kolega koji pristaje na put povesti i njihovog ostarjelog prijatelja Sammyja (Stephen McKinley Henderson) iz “onog što je ostalo od New York Timesa” i mladu Jessie (Cailee Spaeny, poznata po naslovnoj ulozi u “Priscilla” Sofije Coppole) koja se želi baviti ratnom fotografijom kao njezin uzor, naša Lee.

Ova četvorka probija se kroz postapokaliptični američki krajolik koji uvelike podsjeća na onaj kakav je Garland oslikao u svom scenariju za “28 Days Later”. Osim zvjerskog nasilja na svakom koraku, jednako je jezovit i osjećaj nesigurnosti koji izaziva česta nemogućnost raspoznavanja zaraćenih strana na bojištu, a pritom su česte i paravojne skupine koje često djeluju kao da ne pripadaju niti jednoj strani, već vrše vlastiti teror nad stanovništvom. Garland ni ovdje ne troši puno vremena za objašnjavanje situacije, budući da prikazuje sukob koji traje toliko dugo (znamo da je predsjednik odradio barem tri mandata dosad) da bi razglabanje likova o tome predstavljalo pretjeranu ekspoziciju koja bi samo štetila narativu, a i narušila spomenutu atmosferu nesigurnosti koja filmu daje izrazito realističan i stravičan ton.

‘Civil War’ (foto: A24)

Ovo je posebno prisutno u jednoj od ključnih epizoda filma u kojoj junake ispituje vođa jednog odreda ubojica koji očito istrjebljuju pripadnike drugih rasa, a kojeg nezaboravno tumači Jesse Plemons s nadrealnim crvenim sunčanim naočalama. Kad ga novinari mole za milost inzistirajući da su Amerikanci, on odgovara: “Da, ali kakvi Amerikanci?” Na to pitanje ne postoji točan odgovor, budući da je na snazi bratoubilački rat, a ni sami junaci ne znaju kome pripada čovjek čiji je odred u njih uperio puške. Da je ovo još samo jedan film o sukobu “dobrih i zlih”, ovaj efekt ne bi mogao biti postignut.

Da, u Garlandov distopiji nema moralno jasnih kontura, pa čak ni kod likova koji su u žarištu priče. Oni su novinari koji ganjaju vijesti ne obazirući se pretjerano na zvjerstva, krv i umiranje koji se zbivaju oko njih. Oni neutralno prenose zbivanja na frontu i to ih hrani, napaljuje i daje im osjećaj da su živi. Premda neki tumače da film govori o važnosti novinarstva, “Civil War” ipak postavlja pitanja o novinarskoj etici i neutralnosti i nemilosrdnom škljocanju fotoaparata koji se nalaze usred vojnih akcija, kao i o ovisćnosti o adrenalinu koji eksplozije i nasilje u njima proizvode. Ni na ovom polju Garland, srećom, ne drži moralne prodike, već prepušta gledateljima da sami donesu svoju ocjenu profesije u ekstremnom dobu.

“Civil War” jedan je od najboljih prikaza rata koje smo već dugo imali prilike gledati na filmu. Ovo nije rat u nekim dalekim džunglama i pustinjama, nego američkoj publici “na domaćem terenu” i dio tamošnjih prigovora vjerojatno se može svesti na to da Amerikanci imaju osjećaj da im tamo neki stranci (u ovom slučaju Britanac) drže prodike o njihovom društvu. Ali dobar dio strave u filmu proizlazi iz činjenice da je scenarij koji prikazuje sasvim moguć, pa možda čak i izgledan u ne tako dalekoj budućnosti. I upravo zato djeluje realniji od prikaza stvarnih ratova koji se događaju daleko od očiju, daleko od srca. Ovo nije što bi bilo kad bi bilo, ovo je što će biti ako nastavimo u istom smjeru podjele društva u razne crvene i plave tabore. Pitajmo se koliko je potrebno da ratovi prestanu biti kulturni i napokon se izvadi oružje.

Ocjena: 9/10

Ivan Laić,Ravno do dna