Arben Bajraktaraj: Film nema nacionalnost

 Arben Bajraktaraj (fotografija iz privatne arhive ustupljena za fotovideo.info)

Nekoliko puta sam već pisao o ljudima iz medijskog života koje sam na ovaj ili onaj način upoznao i sa kojima sam se družio ili se i dalje družim. Mnoge od njih sam upoznao u Parizu tokom mog višegodišnjeg boravka u tom velikom gradu. Pariz je bio interesantan za sve vrste umjetnika. U njemu su se mogli sresti mnogi poznati i stručni ljudi iz umjetničkog i audiovizuelnog svijeta. Poznati reditelji, glumci, slikari, snimatelji, muzičari, kompozitori… Među njima je i Arben Barjaktaraj.

Autor: Darko Udovičić, fotovideoinfo

Kad sam ga prošle godine ugledao u seriji “Besa”, u ulozi glavnog junaka Dardana, evocirala su mi se sjećanja. Arbena sam upoznao u Parizu 1999. godine. Zajedno smo radili jedno vrijeme. Jako se dobro sjećam kada me Arben dok smo se upoznavali onako kroz zezanciju i sa pomalo opasnim pogledom koji je odglumio pozdravio  sa „đe si jarane“. Negdje  baš u to vrijeme je stigao u Pariz i počinjao borbu za svoju umjetničku karijeru. Arben je odličan i specifičan glumac. Dao mi je kratki intervju za rubriku „Razgovori sa profesionalcima“, a povod je između ostalog i Arbenova nominacija za najboljeg glavnog glumca u seriji “Besa 2” na predstojećem Sarajevo film festivalu.

Šta je za tebe profesija glumac?

Rekao bih da je profesija glumac zapravo jedan zanat, kao i svaki drugi zanat, ali ima u sebi nešto posebno u smislu da je to putovanje kroz vrijeme, putovanje u stare korjene, u staru vezanost čovjeka i zemlje, pa u tome ima nešto što glumac mora razviti i to jest atletska emotivnost kako to kaže Antonin Artaud (dramaturg, pisac i pozorišni teoretičar 20.vijeka, prim.aut.). I naravno zato je tako atraktivno zanimanje. Nema čovjeka koji bar jednom nije sanjao da bude glumac, ali naravno realnost je sasvim drukčija. Kako kažu Francuzi- kovanjem se postaje kovač.

Da li je glumac vizuelni prenosilac napisanog scenarija ili je dio kreativnom tima?

Rekao bih da ovisi od projekta i prostora, kako produkcija i režiser daju prostor glumcu. Uvijek glumac mora do nosi malo više od onog što je napisano, da kreira ne samo svoju interpretaciju nego da bude vjerodostojan u svim situacijama koje mora kroz svoju kožu inkarnirati. Konkretno što se tiče Bese, ja bih se zahvalio Tei Koroliji i Igoru Stoimenovu (producentica i kreator serije Besa, prim.aut.) što su mi pustili mnogo više prostora nego da budem samo dio glumačke ekipe, pa sam učestvovao malo više i u svemu što se tiče građenja atmosfere, osobito albanskog dijela Bese.

Da li je neka uloga baš za tebe pisana ili ih dobiješ na kastingu? Da li ti je draže kada je dobiješ na kastingu i izboriš se za nju ili kada je dobiješ na “tanjiru”?

Prije nekoliko godina sam sreo jednog francuskog režisera, poznatog, koji mi je rekao nešto jako interesantno. On više ne radi kastinge u klasičnom smislu nego se sretne sa glumicama i priča dugo sa njima i onda se odluči za jednog ili drugog. Jer, on je rekao nešto jako interesantno, kaže – pravio sam kastinge pa su glumci u kastinzima bili fenomenalni a onda tokom snimanja su bili prava govna. Pa je odlučio raditi na način kako je rađeno prije pojave kastinga. Prije su reditelji imali mogućnost sami izabrati glumce. Sada je to postalo skoro nemoguće. Sad produkcije, pa i distributeri, televizije, razne platforme odlučuju. A što se tiče televizija, platformi, ljudi koji su na pozicijama odlučivanja često se odluče na osnovu nekih čudnih parametara, a ne na osnovu – ja bih rekao – vertikalnosti, to jest snage i moći umjetnosti. I zato ponekad imamo iste face svugdje, mada što se tiče zahtjevnosti glume oni nisu nigdje. Meni lično stvarno nije važno kako sam dobio ulogu. Prije bih možda rekao da je važnije da idem kroz kasting, ali sad, s vremenom vidim da to i nije baš toliko važno. Važno je disati uz ulogu cijelo vrijeme. I kad ti daje ulogu još je veća odgovornost, jer moraš uzvratiti povjerenje koje su ti dali. Tako da bih rekao da sam najbolje uloge radio kad sam dobio ulogu, kad nisam uopšte prošao kroz kasting. To jeste malo paradoksalno. I ponekad bi mi se desila još jedna druga stvar – da sam radio na kastingu stvarno dobru scenu, a onda kad smo išli u snimanje – zbog ne znam kojih okolnosti – taj lik nije bio baš u potpunosti kompletiran. I naravno, sad s vremenom i s iskustvom desi se da mi mladi ljudi, osobito scenaristi i režiseri  kažu – tu ulogu sam baš za tebe napisao.I to jeste i zahvalnost i odgovornost.

Rođen si u SFRJ na Kosovu, živio i studirao u Sloveniji, a već dugo živiš i stvaraš u Francuskoj. Da li i sam više znaš na kojem jeziku ti je najlakše ili možda najteže glumiti? Radiš sa ljudima koji su različitih mentaliteta, kako se snalaziš u tome?

Darko, mi smo se sreli u Parizu 1999. godine i kao što znaš tada sam bio sasvim mlad glumac. Mi smo se sreli u jako teškim okolnostima pošto je bio rat u mojoj zemlji, na Kosovu, i bilo je stvarno teško. Ja sam zapravo počeo raditi uz strane jezike, prvo na slovenačkom, pa na francuskom, engleskom, i tek onda na albanskom. Kad sam prvi put radio na albanskom to mi je sve promjenilo. U jednom trenutku sam pronašao gdje postaviti moj glas. I onda sam se vratio mojim korjenima, a svaki glumac mora naći svoje korjene, bilo gdje da je rođen, nije to važno, niti gdje živi. Važno je naći svoje korjene. Korjene u smislu – gdje si vezan za zemlju. Ja sam imao sreću raditi uloge na više od deset jezika. I to su uloge sa obimnim tekstom, a ne jedna rečenica. Radio sam čak i na jezicima koje nisam savladao. Ali iskreno da ti kažem, sve je interesantno, svi su jezici fenomenalno lijepi. I svaki jezik nosi u sebi svoj identitet i svoj mentalitet, svoj način. Svaki jezik je biće za sebe.

A što se tiče mentaliteta različitih ekipa, mislim da film nema nacionalnost. Film ima svoju nacionalnost i to jest film. Iskreno rečeno, nije važno odakle ljudi dolaze, nego šta znaju raditi i kako to rade. I to je fantastično. Jako sam sretan da sam imao iskustvo raditi u različitim zemljama i kontinentima. Ja bih samo čestitao cijeloj ekipi Bese, koja je bila jako lijepo iznenađenje za mene. Vidjelo se da su svi sretni zbog onoga što rade. I to jeste jedna velika prednost, kad vidiš da u ekipi ljudi vjeruju u projekat..

Arben Bajraktaraj, umjetnički kadar (fotografija iz privatne arhive ustupljena za fotovideo.info)

Da li dolaziš u Sarajevo na SFF ? Nominovan si za najbolju mušku ulogu kao glumac u seriji Besa.

Prvo bih čestitao svim nominovanima. Iskreno rečeno, jako sam sretan i zadovoljan da sam nominovan u tako super konkurenciji, svi su fenomenalni glumci. Isto tako, ja bih moje nominovanje podijelio sa svim ostalim glumcima u Besi, jer su svi stvarno fenomenalno glumili, i Miloš, i Raša, i Mensur, i svi ostali. Što se tiče dolaska u Sarajevo, uradiću sve da budem tamo, volim i poštujem Sarajevo. Mislim da je to jako poseban grad u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, da ima jednu posebnu dušu, posebno dušu otpora, što i vjerovatno daje tom gradu neku posebnu čar. Osim toga, na SFF sam bio jednom i imam jako lijepe uspomene, tako da bih rado došao i drugi put da vidim drage prijatelje kao što si ti Darko i drugi sa kojima sam imao sreću da se upoznajem, i u Sloveniji, i u Fancuskoj i drugdje.