“Velike oči” – kako je muž preuzeo zasluge za remek-djela svoje žene

Walter Keane se možda uklapao u sliku onoga što se smatralo umjetničkim ili ekscentričnim ponašanjem, ali zapravo je njegova supruga Margaret Keane bila ta koja je slikala slike.

Walter Keane pojavio se na umjetničkoj sceni tijekom 1960-ih s iznimno popularnim slikama poznatim kao “Velike oči”. Bio je jedan od najplaćenijih umjetnika svog vremena, naplaćujući i do 50.000 dolara za sliku.

Walter Keane volio je pričati o sebi. Hvalio se svojim talentom rekavši u intervjuu za časopis Life da “Nitko nije slikao oči kao El Greco i nitko ne može slikati oči kao Walter Keane.”

Walter Keane se možda uklapao u sliku onoga što se smatralo umjetničkim ili ekscentričnim ponašanjem, ali zapravo je njegova supruga Margaret Keane bila ta koja je slikala slike. Njegova prijevara trajala je više od 20 godina prije nego što je Margaret otkrila istinu u jednoj radijskoj emisiji.

Walter Keane je čak 1983. napisao knjigu “The World of Keane”, u kojoj kaže da mu je, kada je prvi put sreo Margaret na sajmu umjetnosti na otvorenom u San Franciscu, rekla da je on “najveći” i “najzgodniji” umjetnik i da je posebno voljela njegove slike velikih očiju. Doista su se upoznali na sajmu umjetnosti 1955., ali Walter Keane je prodavao slike pariških uličnih scena kao svoje, dok je Margaret bila ta koja je razvijala “Velike oči”. Vjenčali su se iste godine, a nakon dvije godine braka Margaret je otkrila da su pariški prizori za koje je Walter tvrdio da ih je slikao dok je studirao umjetnost u Parizu bili tuđi. Walter je krivotvorio svoj potpis na njima, prekrivši umjetnikovo ime bojom.

Kada su se upoznali 1955., Margaret se upravo razvela od svog prvog muža i preselila se u San Francisco sa svojom kćeri. Margaret je počela slikati dok je bila dijete i pohađala nekoliko tečajeva umjetnosti na Watkins Art Instituteu u Nashvilleu. Kasnije je godinu dana pohađala Traphagen School of Design u New Yorku. Prije specijalizacije za portrete, Margaret je eksperimentirala i u umjetnosti kiča, što se može prepoznati u njezinim kasnijim slikama.

Walter, 17 godina stariji od nje, preselio se u Berkeley u Kaliforniji 1940-ih sa svojom prvom ženom Barbarom. Bili su posrednici nekretnina do 1948. godine, kada su sa svojom djevojčicom počeli putovati po Europi. Kad su se vratili u Sjedinjene Države, par je počeo učiti djecu francuski jezik kroz novoizmišljene, ručno izrađene, edukativne igračke. Kasnije je Barbara postala voditeljica odjela za dizajn haljina na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, a Walter se očito posvetio svom slikarstvu. Njih dvoje su se razveli 1952. godine.

U mnogo kasnijem intervjuu, Margaret je sebe opisala kao “vrlo plašljivu i sramežljivu”, stoga je radije ostajala kod kuće slikajući dok je Walter uživao u izlasku prodavajući njihov rad. Najprije je počeo prodavati njezine slike u svom omiljenom klubu The Hungry, a u popularnim umjetničkim krugovima San Francisca tijekom 1950-ih. Tamo je Margaret uhvatila Waltera kako prodaje njezine slike pod svojim imenom.

Pa ipak, uvjerio ju je da je to za opće dobro, da ljudi već vjeruju da je on slikar i da im se sviđa razgovarati s njime. Rekao je Margaret da bi otkrivanje istine ugrozilo oboje. I naravno, trebao im je novac koji su slike zaradile. Tako je Margaret ostala u sjeni dok je Walter stekao svu slavu za njezine slike. Kasnije, kada su je u intervjuu za The Guardian pitali zašto se složila s prijevarom, Margaret je rekla: “Tada su žene na neki način išle uz svoje muževe, nisu ljuljale brod.” Također joj je prijetio da će je ubiti ako ikome kaže istinu.

“Kao da sam potaknut nekom vrstom mahnitog očaja, skicirao sam ove prljave, odrpane male žrtve rata s njihovim natučenim, razderanim umovima i tijelima, njihovom zgužvanom kosom i nosom koji curi. Ovdje je moj život kao slikar ozbiljno započeo”, rekao je Walter tijekom TV intervjua, tvrdeći da je portretirao djecu u poslijeratnom Berlinu.

Margaret se složila s prijevarom, ali se osjećala bespomoćno. Ta su djeca bila dio nje same. Privremeno je izgubila sluh tijekom operacije mastoiditisa dok je bila dijete i naučila je pratiti oči ljudi kako bi ih razumjela.

Slavne osobe poput Deana Martina, Jerryja Lewisa, Joan Crawford, Kim Novak i Natalie Wood kupovale su originale, dok su ljudi koji si to nisu mogli priuštiti počeli kupovati postere i razglednice sa slikama. Tužna djeca s velikim očima bila su neizmjerno popularna. Bila su izložena u brojnim izlozima, a imali su svoj dio u velikim supermarketima. U konačnici, Walter je otvorio galeriju kako bi prodao “svoj” rad.

Par se, zajedno s njezinom kćeri, preselio u vilu s bazenom i poslugom. Walter je imao afere s drugim ženama, organizirajući zabave u njihovoj kući u koju su dolazili Beach Boysi i druge poznate osobe. Margaret nije vidjela ništa od ovog glamura jer se zaključala u ateljeu slikajući 16 sati dnevno, dajući materijal za Waltera.

Margaret se pokušala promovirati kao umjetnica, slikajući portrete u potpuno drugačijem stilu od djece. Iako je bilo umjetničkih kritičara koji su tvrdili da je njezin stil superiorniji od Walterovog, ona nikada nije stekla veliku popularnost ni zbog čega u usporedbi s “Velikim očima”.

John Canaday, umjetnički kritičar New York Timesa, uvijek je kritizirao “njegov” rad kao kič. Njegova najoštrija kritika došla je nakon što je njegova (Margaretina) slika koja prikazuje stotinu djece velikih očiju različitih nacionalnosti, poznata kao “Sutra zauvijek”, obješena u Paviljonu obrazovanja na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1964. godine. “Ovaj neukusni rad sadrži oko 100 djece, pa je stoga oko 100 puta lošiji od prosječnog Waltera Keanea”, napisao je Canaday, nakon čega ju je Svjetska izložba odlučila ukloniti.

Ubrzo nakon toga, Margaret je napustila Waltera i preselila se u Honolulu na Havajima sa svojom kćeri. Godine 1970. Margaret je objavila istinu o slavnim slikama, ali je prošlo 16 godina dok službeno nije proglašena pravom umjetnicom. Tužila je Waltera 1986. godine, na suđenju tijekom kojeg je Walter sam sebe zastupao i unakrsno ispitivao. Suđenje je privedeno kraju kada je sudac odlučio Margaret i Walteru dati materijal za slikanje i sat vremena za slikanje slike. Walter nije ništa slikao dok je Margaret uspjela završiti sliku djeteta velikih očiju za 53 minute. Iako joj je žiri dodijelio 4 milijuna dolara odštete, Margaret je rekla da je samo htjela da se otkrije istina i da je priznaju kao autoricu slika.

Walter Keane se ponovno oženio i razveo, provodeći svoje posljednje dane bez novca, ogorčen i sam. Sve do svoje smrti 2000. godine, u dobi od 85 godina, i dalje je tvrdio da je on pravi slikar slika “Velikih očiju”. Margaret se, s druge strane, ponovno udala 1970. i našla mir u Honoluluu. Također je postala Jehovin svjedok, a kasnije se vratila u San Francisco gdje živi i danas. I dalje slika svaki dan.

Redatelj Tim Burton ovjekovječio je nevjerojatnu istinitu priču o jednoj od najvećih prijevara u povijesti umjetnosti.

“Velike oči” (Big Eyes) iz 2014. biografska je drama koja opisuje život i borbu Margaret Keane, umjetnice čiji je rad tadašnji muž proglasio svojim i tako ga reklamirao. Film se većinom bavi njihovim sukobima, njihovom vezom od početka do samoga mučnog kraja braka kao i parnice koja će razjasniti pravo autorstvo.

Izvor: Zona Zanimljivosti