Uroš Predić, slikar čija su djela čuvari istorije

Na platnima njegovih slika ostala je zabilježena kolektivna istorija srpskog naroda. Umjetnik koji je svoje misli, osjećanja i stanja duše kistom povezivao i bojama oslikavao. Stvarao je djela nemjerljive vrijednosti, a o načinu nastajanja slike kazivao je: „kad sednem da vidim kako postane slika, onda zaista i postane, a kad sednem da pišem, onda eto šta je postalo..“

piše: Ilijana Božić

Od posebnog značaja je njegov doprinos crkvenom slikarstvu i portretima. Smatrao je da su za sreću u životu potrebni zdravlje i pamet. Ljubav prema zavičaju, rodnom Banatu, vojvođanskom selu i Tamišu obilježila je njegov život. Bio je posvećen porodici i prijateljima o čemu svjedoče prijateljstva sa Mihailom Pupinom i Bogdanom Dunđerskim. Izuzetan portretista, jedan od najboljih u istoriji srpskog slikarstva, pored oživljavanja zanimljivih likova u svojim radovima je njegovao nacionalne motive i istorijsku tematiku. Smatra se posljednjim velikim ikonopiscem.

Decembarskog dana 1857. godine u zavejanom vojvođanskom selu Orlovatu, nedaleko od Zrenjanina, u porodici sveštenika Petra Dobrovića rodilo se najmlađe dijete kome dadoše ime Uroš. Od djetinjstva je bio krhkog zdravlja. Kao četvorogodišnjak slučajno je ostao zaključan cijele noći u crkvi, te je zbog toga dobio nervnu groznicu. Osnovnu školu je završio u svom selu, a gimnaziju u Pančevu. Osnovna škola ostala je obilježena sklapanjem prijateljstva sa budućim velikim naučnikom Mihailom Pupinom. Njih dvojica su ostali prijatelji do kraja života. U djetinjstvu je i poznati naučnik bio zainteresovan za slikarstvo, a Narodni muzej u Zrenjaninu čuva jedini poznat njegov crtež na kome je portret Pupinovog učitelja iz Idvora, Koste Isakovića. Jedini je Uroš Predić koji se Pupinu u pismima obraćao sa „Dragi Mišo“. Sve što je u pismima Predić napominjao kao neophodno za Srbiju, njegov prijatelj je slao za obnovu, održanje i umjetnički razvoj. Imali su mnogo zajedničkog, a njihova ljubav prema Banatu bila je neopisiva. Nikada nisu zaboravili obale Tamiša koji povezuje njihova rodna sela. Predićev otac je želio da se njegov sin posveti nauci, ali to nije išlo.

U autobiografiji je zapisao:

„Kada se rešavalo da li da budem slikar, otac će me zapitati. „A šta ćeš golube, kada te u starosti izneveri oko i kad zadrhće ruka?“ Odgovorih: Ništa! Onda ne marim ni da živim.“.

Školovao se za slikara u Beču i to kao stipendista Matice srpske, kod čuvenog slikara Gripenkerla. Tokom studija dobio je Gundelovu nagradu za slikanje muškog modela u ulju. Nakon studija dvije godine je bio asistent na Umjetničkoj akademiji u Beču, i radio u profesorovom ateljeu. Tih godina u prisustvu profesora Gripenkerla i arhitekte Hanzena izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz Parlamenta u Beču. Zbog porodičnih obaveza, a možda i zbog ljubavi prema rodnom kaju 1885. godine vratio se u rodno selo i naslikao niz slika iz seoskog života.

Slikarstvo ga je vodilo iz zavičaja do Novog Sada, Starog Bečeja i Beograda gdje je ostao do kraja života. O njegovom intimnom životu ne zna se mnogo. Brkovi, kratka, stilizovana brada i naočari označavali su njegovu pojavu. Krasile su ga urednost i elegancija. Kada bi slikao u ateljeu uvijek bi preko odijela nosio slikarski mantil. U Orlovatu je ostala priča o nesrećnoj ljubavi Uroša Predića. Četiri godine nakon povratka iz Beča osjetio je veliku ljubav prema mladoj šesnaestogodišnjakninji. Ona je bila Ana Nakarada. Veliku razliku u godinama nije mogao da toleriše njezin otac Đura Nakarada, a ni majka Katarina. Zapisano da je bio veoma posvećen umjetnosti i porodici, te da se nikada nije oženio. Kada je njemu draga prijateljica Mila Hamdija umrla, pisao je dr Milanu Saviću:

„Za njeno ime vezan je jedan kratak san o sreći u mojem životu. Da se taj san ostvario, koliko bih sada bio nesrećan! Ovako, provodivši svoj vek u brizi i radu, bez jačeg podstreka, u žabokrečini usamljenog askete, sačuvao sam se od sreće i nesreće..“

Kada je arhimandrit manastira Georg Ilarion Ruvarac prvi put ugledao Uroša Predića rekao je: „Dakle, Vi ste taj Uroš Predić. Ja sam Vas zamišljao kao nekog bucova, a Vi se otegli ko gladna godina!“. Predić je bio visok 182 centimetra, koščat, vitak, uskih ramena i uspravnog držanja. Bio je pesimista o čemu svjedoči i pismo bratu koje je napisao 1930. godine:

„Čudim se da ima ljudi koji bi rado počinjali svoj život iznova. Ne mogu reći da nisam imao radosti u životu; ali po koju cenu! Ipak sam bez roptanja otaljao svoj kuluk, no ne bih želeo da to ponavljam. Meni je dobro ovako, i mirno gledam u režisera koji će dati znak da se spusti zavesa...Ovo raspoloženje je simptom ne samo starosti nego i zamorenosti. Možda će me proleće malo ohrabriti...“
Koliko je njegova duša bila osjećajna možemo saznati iz njegovih riječi koje je pisao prijatelju dr Milanu Saviću, povodom smrti majke, za koju je govorio kako je mila i dobra, te kako je njegovo najveće blago:

„...izgubio si iz vida čoveka koji je izgubio sve, sve! Izgubio sam i samoga sebe. Posle smrti materine ostao sam bez kompasa, bez glave, bez nade, bez pojma o cilju života i načinu, kako se može dalje živeti bez matere...Nisam odgovarao nikome..pravom nesrećniku je sve svejedno. Tako je to išlo mesecima... u snu sam imao vesele sastanke sa materom...Izdržah krizu i počeh dolaziti sebi...“

Nakon majčine smrti preselio se u Beograd. Umjetnički vijek proveo je u zgradi koju je davne 1908. projektovao čuveni arhitekta Nikola Nestrović. Prvobitni vlasnik te kuće, koja se nalazila u Svetogorskoj ulici, bio je Josif Predić, slikarev rođeni brat. Kada je nastupila 1896. izabrali su ga za dopisnog, a četiri godine kasnije i za stalnog člana „Srpske kraljevske akademije“. Posvećen umjetnosti Uroš Predić je osnovao umjetničko udruženje „Lada“ 1904. godine i dugo bio njegov predsjednik. Jedan je od osnivača „Udruženja likovnih umetnika“ u Beogradu 1919. godine i bio prvi njegov predsjednik. Naslikao je i više ikonostasa zbog čega se smatra da je posljdenji značajan srpski ikonopisac. Oslikao je prelijepi ikonostas starobečejske pravoslavne crkve, a taj rad ga je zbližio sa vlastelinom Bogdanom Dunđerskim. Njih dvojica su bili sličnih pogleda na svijet i istog senzibiliteta te su ubrzo postali prijatelji. Pisao je Predić Dunđerskom 8. juna 1942. godine :

„Dragi Bogdane,

Odkako je ova užasna nesreća snašla celo čovečanstvo i zapalila ceo svet kao nikad dosad, prekinute su mnoge stare veze između država i naroda; pa je tako i našeprijateljsko dopisivanje moralo da prestane. Ipak sam, zahvaljujući slučaju, našao mogućnosti da se raspitam o Tebi i ostalim našim dragim, starim prijateljima, pa se nadam da si i Ti isto tako mogao da doznaš da sam još živ i zdrav, i ako u duši duboko potresen i ožalošćen koliko našom opštom, možda definitivnom propašću kao narod i država, tako i gubitkom dragih članova moje najbliže rodbine: poginula mi 6. aprila snaja, Lenka sa svojom kćeri Sofijom u svojoj kući. Nikud ne idem, ne čitam novine, gde je samo reč o rušenju, potapanju brodova i o ostalim strahotama, koje moderni rat sa sobom donosi. Po malo radim, tek skrenem svoje misli na drugu stranu u carstvo ideala koje mi sad izgleda kao neka bajka iz davnašnjih, srećnih vremena.

Uroš Predić“

Kasnije je upućivao pisma nepoznatom prijatelju koje nije poslao poštom, niti se potpisao imenom pa se smatra da je bio pod nekom vrstom prismotre. Smatra se da je pismo bilo upućeno Dunđerskom koga mnogi nisu voljeli jer je bio poslanik na mađarskom Saboru, u vrijeme kada je Vojvodina bila pripojena Mađarskoj. To ukazuje se da je to pismo dokaz o cenzuri koja je postojala u Jugoslaviji u periodu poslije Drugog svjetskog rata, cenzuri na prijateljstvo.

Uroš Predić i Paja Jovanović

Nemoguće je govoriti o Urošu Prediću a ne spomenuti Paju Jovanovića. U tadašnje vrijeme svi su poredili njihov rad i životna kretanja smatrajući ih konkurentima. Vezivala ih je banatska zemlja i ljubav prema slikarstvu a posebno prema portretima. Predić se lako upuštao u slikanje velikih formata, dok je Paja Jovanović volio monumentalnost platana. Predić je bio manje pragmatičan što se najbolje vidi u odbijanju da uradi djela za koja mu se činilo da će biti kratkog roka, dok je Jovanović to rado prihvatao. Predić je bio više melanholik, asketa, introvertan tip ličnosti, dok je Jovanović bio hedonista i ekstrovertan. Predić je sebe nazivao pesimistom, dok je Jovanović bio optimista. Dok je Jovanović putovao i živio mondenskim životom, Predić je kod kuće radio ikonostase kako bi finansijski pomogao djeci svoje preminule braće. Predić je uradio samo jedan ženski akt dok je Jovanović uradio brojne predstave ženskog lika i tijela posebno ističući senzualnost i ljepotu. O njihovom odnosu govore dvije razglednice koje se čuvaju u Narodnom muzeju u Beogradu. Paja Jovanović ih je uputio Urošu Prediću. Na prvoj, Jovanović se javlja iz poznatog austrijskog banjskog lječičišta Bad Gaštajna. Zahvaljuje se Prediću za pismo i uputstva koja je od njega dobio ranije i preporučuje mu ovu banju. Završava srdačnim pozdravima „od tvog Paje“. Drugom razglednicom mu se javlja iz Beča čestitajući mu Novu godinu. Oba dokumenta pokazuju da među njima nije vladalo rivalstvo i rezervisanost. Predić je na pitanje Banaćanina Mihovila Tomandla, o tome šta misli o Paji Jovanoviću, kazao:

„On vam je, što kažu Mađari talpra esett, ili srpski, mačka koja uvek padne na četiri noge. On se snalazi u svakoj prilici. Nije genij, ali je odličan poznavalac svih škola i pravaca, a njegovi su radovi majstorski“.

Djela

Uroš Predić je slike prvi put izložio i predstavio očima javnosti 1888. godine. Zvučni kolorit i tehnička savršenost krase Predićeve slike. Detaljno i posvećeno se bavio studijom dječačke glave. Jedan od najznačajnijih portreta je portret „Namrgođena devojčica“. Biografi su zapisali da je bio veoma uredan i precizan. Vodio je evidenciju početka i završetka svih svojih skica, crteža i slika od 1876. do 1948. godine. Za svaki od 1658 radova postoji informacija o godini kada je nastajao, formatu slike, tehnici rada, temi, ali i informacije o prisustvu modela ili slikanju sa fotografije, kao i o tome u čijem je vlasništvu djelo. Zanimljivo je da za 1915. godinu nema nikakvih zapisa, ali pedantni slikar je i to objasnio napisavši: „Godina jalova zbog rata“. Smisao za humor i dobro poznavanje svog naroda izrodili su slike „Banaćanin pred vratima advokata“, „Vesela braća žalosna im majka“, „Biće belaja“.

Sliku „Vesela braća, žalosna im majka“ Predić je naslikao kada se iz Beča vratio u Orlovat. Djelo je izašlo u kalendaru „Orao“ ali je reprodukovano i u brojnim novinama, a potom i na razglednicama. Godine 1887. naslikao je pijance iz svog sela kako se u zoru vraćaju iz kafane. On se nadao da će njegova slika da ih ubijedi da promijene svoj način života, ali naprotiv, oni su obožavali sliku.

Razglednica, od 15. februara 1926, na kojoj je reprodukcija jedne Predićeve slike, a na čijoj poleđini slikarevom rukom napisano kako je slika nastala i šta se potom događalo svjedoči o zanimljivim detaljima. Predić se na taj način javio čovjeku koji mu je isplatio honorar, čijim je iznosom umjetnik očigledno bio zadovoljan. Na poleđini razglednice piše:

„Ovo je nekadašnji orlovatski svinjar čiča Milić, koga su spevali ovako: „U našeg Milića kuća od listića“. Pošto sam njega slikao, dolazile su mi cure orlovatske, nabeljene, nakinđurene – da i njih „slikujem“. Kada sam odgovorio da će to biti suviše skupo za njih, a one meni: „Pa kako ste slikali Milića, i još badava i častili ste ga rakijom i duvanom – šta je on bolji od nas??“

Bio je slikar akademskog realizma. U njegovom slikarskom opusu najviše su zastupljeni portreti, ikonografija, žanr i istorijske kompozicije.Tu su i predjeli i samo jedan akt. Neprikosnoven talenat sjajnog portretiste ovjekovječen je na portretima Kraljice Natalije Obrenović, Stojana Novakovića, Jovana Cvijića, Mihaila Petrovića Alasa, Živojina Mišića, Đorđa Vajferta, Slobodana Jovanovića, Stevana Stojanovića Mokranjca i drugih. Naslikao je portret buduće prve žene koja je doktorirala na Beogradskom univerzitetu. Portret Ksenije Atanasijević nastao je tokom Prvog svjetskog rata u okupiranom Beogradu.

Uroš Predić ratne dane je živio povučeno, a rijetke izlaske iz ateljea provodio je u društvu mladih ljudi koji su u kućnoj atmosferi čitali poeziju, diskutovali o raznim temama i svirali klavir. Među njima je bila i Ksenija Atanasijević čiji zamišljeni portret veoma vijerno prikazuje nju, buduću doktorku filosofije. Portret savršeno oslikava atmosferu koja je vladala na druženjima mladih Beograđana. Predić je slična druženja organizovao u svom domu u Svetogorskoj ulici. Kod njega je uvijek bilo kafe i čokoladnih bombona. Kasnije se često sjećao tih tužnih dana. Ozbiljne i lične teme sreću se na slikama „Kosovka devojka“, „Hercegovački begunci“, „Siroče na grobu“ i druge. Slike „Hercegovački begunci“ i „Siroče na majčinom grobu“ otkupio je Mihailo Pupin na izložbi u Parizu 1889. godine i poklonio ih Narodnom muzeju u Beogradu. Nije želio da završe u privatnom vlasništvu nekog kupca, jer je smatrao da su od kapitalnog značaja za Srbiju.

Poznate su žanr slike „Mali filozof“, „Devojka na studencu“, „Pod dudom“ itd. Koliko je poznato Predić je naslikao samo jedan ženski akt. Jedne većeri tokom ratne 1941. godine na vrata njegovog ateljea u Beogradu pokucala je nepoznata mlada žena. Ona je iz zavičaja došla u grad kako bi potražila utočište od ratnih stradanja. Predić ju je primio u svoj dom. Ništa od nje nije tražio. Smatra se da je djevojka vidjevši da je došla u atelje velikog slikara i iskrenog i poštenog čovjeka poželjela da je naslika. Tako je nastala slika „Žena sa zelenim velom“.Do kraja života krasila je njegov atelje.

Poseban kvalitet njegovog slikarstva predstavlja crtež, što je uočljivo u njegovim sačuvanim blokovima za skiciranje. Ostao je vijeran pravilima starih majstora i istrajao je na isticanju crteža i jasnoće kompozicije, pokazujući otpor prema težnjama mladih umjetnika koji su se školovali u Minhenu i Parizu.

Na slici je Stefanija Aleksić, čiji portret je Predić uradio nakon povratka sa putovanja kroz Italiju. Vjeruje se da je ono što je Predić posmatrao u tamošnjim galerijama uticalo na njegov rad te da je stoga ovaj portret uradio dosta slobodnije, širim potezom i življom bojom što je u suprotnosti sa njegovim dotadašnjim akademskim manirom. Ovaj i portret Stevana Aleksića smatraju se Predićevim djelima koja su dostigla najvišu tačku. Na jednom portretu mogao je da slika dva sata dnevno tražeći opis boje tena, očiju i obrva. Potom bi morao preći na drugi. Govorio je da se prava umjetnička slika začinje u umu i srcu, kao dijete boravi u umjetniku i kada sazri rađa se. Kazao je:

„Nisam imao kud, iako bi mi vrlo teško bilo da ostavim svoj atelje, u kojem sam bio spreman i poginuti u slavu evropske civilizacije koja nam s neba šalje svoje gromovite blagoslove.“

Autor: impulsportal.net