Sylvia Sleigh - Feminizmom do drugačije slike ženskog tijela
Spojivši feminizam i slikarstvo, američka realistička slikarica Sylvia Sleigh izgradila je specifičan umjetnički izričaj i s vremenom postala jednom od najvažnijih slikarica dvadesetoga stoljeća.
Nakon završenog studija Brighton School of Art prvu je samostalnu izložbu priredila 1953. godine u Londonu. 1961. godine, nakon vjenčanja s Lawrenceom Allowayem, kritičarem umjetnosti, a potom i kustosom u muzeju Solomon R. Guggenheim, Sleigh se seli u SAD. Vođena feminističkim principima koje je ukomponirala u svoj umjetnički rad, 1970. je godine naslikala seriju aktova koji prikazuju muškarce u pozama u kojima su umjetnici uglavnom prikazivali žene, preispitujući na taj način stereotipne vrijednosti utkane u tradicionalan prikaz žena i muškaraca u likovnoj umjetnosti.
O navedenim principima koje je od samih svojih početaka utkala u svoj opus, Sleigh je rekla:
„Feminizam nam je dao intenzivnu slobodu izražavanja koja omogućuje promjenu. Sve što pomaže izraziti umjetnikove ideje, bilo da se radi o iznenađenju, veličanju, šokiranju ili jednostavno prikazivanju neke filozofije, s vremenom dovodi do promjene ili jednostavno daje priliku da bi se promjena dogodila.“
Portretirajući Paula Rosana, slikarica je satirično suprotstavila idealizirane karakteristike koje su se u umjetnosti pridavale bogovima i velikanima, s banalnim postavkama svakodnevice. Spomenute portrete karakterizira gotovo opsesivna sklonost naglašavanju detalja (vidljivo, primjerice, u prikazu dlačica na Rosanovom tijelu). Sklonost kontrastiranju te miješanju visokoga i niskoga, božanskoga i ljudskoga očituje se i u slikaričinom prikazu boginja; modeli koji na slikama predstavljaju boginje, njezine su prijateljice prikazane u svakodnevnim životnim situacijama.
NEKI OD SPOMENUTIH RADOVA INDIREKTNO ALUDIRAJU NA VEĆ POSTOJEĆA DJELA: TURSKA KUPELJ IZ 1973. GODINE RODNO JE OBRNUTA VERZIJA ISTOIMENE INGRESOVE SLIKE IZ 1862., DOK JE, PRIMJERICE, NJEZINA SLIKA POD NAZIVOM PHILIP GOLUB RECLINING (1971) ALUDIRANJE NA VELÁZQUEZOVU USPAVANU VENERU (1651). U NEKIM SU DRUGIM AUTORIČINIM RADOVIMA ULOGE ŽENA I MUŠKARACA IZJEDNAČENE, PRIMJERICE U DJELU PASTORALNI KONCERT IZ 1976. GODINE. ZA RAZLIKU OD ISTOIMENOGA TIZIANOVOG DJELA U KOJEMU SU NAGE JEDINO ŽENE, SLEIGINOJ VERZIJI GOLI SU I MUŠKARCI I ŽENE.
„Moje slike naglašavaju jednakost između žena i muškaraca. Smatram da su žene često portretirane kao seksualni objekti u ponižavajućim pozama, stoga sam oduvijek željela pružiti vlastitu perspektivu prikazujući muškarce i žene kao inteligentne i promišljene ljude s dostojanstvom i ljudskošću.“
Kada je Brian Sherwin prije nekoliko godina u intervjuu za Myartspace pitao Sylviju Sleigh je li se dogodio napredak glede problematike vezane za ravnopravnost spolova u umjetnosti (ali i širem društvenom kontekstu), slikarica je istaknula da su se žene u velikoj mjeri izborile za svoje mjesto na društvenim pozicijama na kojima su inače bile nikako ili rijetko zastupljene, no, u svijetu umjetnosti, zaključila je Sleigh, ima još puno posla.
„Iako smatram da bi mnogi muškarci na određeni način trebali biti cenzurirani zbog lošeg postupanja i stava prema ženama, mišljenja sam da je velik broj pripadnika suprotnog spola pun razumijevanja i spreman pomoći u stjecanju rodne ravnopravnosti. Mislim da je na određeni način uloga žena objasniti muškarcima poteškoće s kojima se susrećemo, kao i pomoći im u razvijanju svijesti o tome da je jednakost ono što i njima pomaže u vlastitom izražavanju. Jedino je istinsko partnerstvo između žena i muškaraca ono koje će osnažiti i jedne i druge te osloboditi muškarce od pritiska da budu superiorni.“
U studenome je 2009. godine Sleigh izložila 12 portreta koji datiraju još iz vremena od 1961. do 1979. godine, a neki su od njih upravo tada po prvi put predstavljeni široj javnosti. Komentirajući feminizam zastupljen u tim, ali i mnogim drugim njezinim radovima, Sleigh je istaknula:
„Feminizam mi omogućava slobodno izražavanje vlastitih stavova, pruža mi mogućnost prikazivanja ljepote ljudskoga tijela, svih njegovih prekrasnih dijelova, jednako."
Posljednja je dva desetljeća života slikarica posvetila skupljanju i razmjeni stotinjak umjetničkih djela čije su autorice upravo žene, a svoju je kolekciju izložila 1999. godine u galeriji SOHO20. Navedena kolekcija uključuje radove umjetnica poput Cecile Abish, Dotty Attie, Helène Aylon, Louise Bourgeois, Rosalyn Drexler, Audrey Flack, Nancy Grossman i još mnogih drugih, a 2011. je godine donirana galeriji Sveučilišta Rowan. Iste je godine inicijativa The Women's Caucus for Art posthumno dodijelila Sylviji Sleigh nagradu za životno djelo, dok joj je jednaka nagrada za života (2008. godine) dodijeljena od strane College Art Associationa.
SYLVIA SLEIGH, ČAK I U SVOJIM DEVEDESETIMA, KROZ RAD I AKTIVIZAM BORILA SE ZA MJESTO ŽENA U UMJETNOSTI, A VLASTITI JE ŽIVOTNI PUT ZAVRŠILA 2010. GODINE U NEW YORKU. RODNA DISKRIMINACIJA PROTIV KOJE SE I SAMA BORILA UZROKOVALA JE INICIJALNO NE(PRE)POZNAVANJE VAŽNOSTI NJEZINOGA OPUSA, ALI U KONAČNICI USTUPANJE ZASLUŽENOGA MJESTA MEĐU NAJVAŽNIJIM SLIKARIMA I SLIKARICAMA DVADESETOGA STOLJEĆA.
