Pablo Picasso – legenda koja živi i dalje

Pablo Picasso zasigurno je najplodniji umjetnik 20. stoljeća: priča se da je u jednom razdoblju života znao slikati i po tri platna dnevno. Osim toga, bio je i neobično svestran – služio se svim zamislivim medijima: od olovke, vodene boje, ulja, krede, metala, gipsa i kamena, do predmeta skupljenih iz kanti za smeće.

Picassova je ličnost dominirala u avangardnoj umjetnosti sve do Drugog svjetskog rata, i on je stajao iza mnogih radikalnih promjena što su se odigrale u slikarstvu, skulpturi i grafici.

Picasso se rodio u Malagi, na jugu Španjolske, godine 1881, kao sin umjetnika koji je podučavao crtanje i upotpunjavao prihode radeći kao kustos u muzeju. Već kao dijete Picasso je pokazao izrazit umjetnički dar, koji su njegovi roditelji zdušno poticali. Priča se da mu je otac, pogledavši njegov rad, dao vlastitu paletu i kistove te se zakleo da više nikada neće slikati.

Guernica

Prvu je formalnu naobrazbu Picasso stekao na umjetničkoj akademiji La Lonja u Barceloni, ali je od 1900. nadalje provodio mjesece i mjesece u Parizu, da bi se u taj grad 1904. i doselio. U to je doba francuska prijestolnica bila središte svjetske umjetnosti; upravo je tu mladi Picasso razvio svoj prvi, posve originalni stil, u kojemu je ljude koje je odbacilo društvo, njihovu bijedu i očaj, prikazivao pomalo sentimentalno i tužno, u hladnoj plavoj boji.

Potištenost na slikama ‘modrog razdoblja’ odražavala je i vrijeme krajnjeg siromaštva u umjetnikovu životu. Atelijer je dijelio s prijateljem pjesnikom pa su naizmjence spavali u istome krevetu. Da bi se ugrijali, ponekad su čak morali spaliti pokoji Picassov crtež ili sliku.

Picassov je sljedeći stil poznat pod imenom ‘ružičasto razdoblje’, jer je u njemu modre tonove zamijenio ružičastima. Tema odbačenika i dalje je uočljiva, ali joj slikar pristupa pozitivnije. Sad su mu omiljeni motivi harlekini, akrobati i plesači, i njegovo oduševljenje za život cirkusanata djelomice je odagnalo raniju oporost. To se vedrije raspoloženje više slagalo s duhom vremena pa su se slike iz toga razdoblja počele dobro prodavati. Bio je to kraj Picassovih dana bijede.

Gospođice iz Avignona

Nekako u isto doba Picasso je istraživao i druge putove u umjetnosti, pri čemu su mu usmjerenje dala djela Paula Cezannea i forme preuzete iz afričke skulpture. Od svih postimpresionista Cezanne je otišao najdalje u pravcu apstrakcije jer se prihvatio analize forme i iskrivio uobičajenu perspektivu. Njegov način rada, zajedno s jednostavnim, gotovo primitivnim oblicima crnačke skulpture, odrazio se na Picassovu monumentalnu platnu Les demoiselles d’Avignon (Gospođice iz Avignona, 1907).

Ta slika, koja je u njegovo doba izazvala mnoge nedoumice, prikazuje pet ženskih figura u javnoj kući; danas se smatra najznačajnijim djelom Picassovih ranih godina. Njezini divlji, fragmentirani likovi i neodređena pozadina najavili su kraj shvaćanju da slikanje mora biti doslovno prepisivanje stvarnosti. Tijekom sljedećih nekoliko godina Picasso i njegovi bliski prijatelji, Georges Braque i Juan Gris, krenuli su u istraživanje novih mogućnosti što su ih otvorile Gospođice iz Avignona te tako stvorili novi umjetnički pokret – kubizam

Picasso, Braque i Gris međusobno su se nadahnjivali pa su sva trojica iskrivila stvarnost u cijelom nizu isprepletenih površina raznih boja i tonova. Premda je motive na njihovim slikama bilo sve teže odrediti, oni su ipak postojali. Picasso je uvijek smatrao da mora krenuti od nečega, bio to kist, stolac ili ljudski lik, da bi stigao do apstrakcije pa je i u njegovim najstrožim kubističkim slikama najčešće moguće razlučiti dijelove nekoga predmeta.

Najveća djela

1903: Život – Cleveland Museum of Art
1905: Djevojka u košulji – Tate Gallery, London
1907: Gospođice iz Avignona – Museum of Modern Art, New York
1922: Žene koje trče po plaži – Musee Picasso, Pariz
1925: Tri plesača – Tate Gallery, London
1937: Guernica – Cason del Buen Retiro, Madrid

Kraj jedne ere

Početak Prvog svjetskog rata donio je kraj njihovoj suradnji jer se Braque javio u francusku vojsku. Žarište Picassova rada polako se počelo mijenjati. Godine 1917. bio je pozvan da posjeti Rim te napravi kostime i kulise za balet Sergeja Djagiljeva ‘Parada’, nakon čega je uslijedilo još nekoliko narudžbi.

Posjet Rimu potaknuo je Picassa da napravi niz monumentalnih slika s klasičnim motivima, kao što su nimfe i faunovi, bogovi i božice, te napokon – Minotaur. Možda je ta opsjednutost klasikom najbolje izražena u nizu bakropisa što ih je proizveo 1930-ih za skupljača umjetnina Ambroisea Vollarda. Ti su radovi postali poznati pod imenom Vollardova serija.

Osjećaj očaja

Tijekom 1930-ih Picasso je počeo stvarati djela silovite ekspresivnosti, često puna emotivne slutnje i očaja. Prikrivena napetost u tim slikama nastala je djelomice iz očaja osobne patnje zbog propasti njegova prvog braka, a djelomice i iz doticaja s nadrealističkim umjetnicima koji su se zalagali za stvaranje u skladu s diktatom umjetnikove podsvijesti.

Ta faza Picassova stvaranja doživjela je vrhunac u Guerniki, njegovoj vjerojatno najpoznatijoj slici. Na njoj je Picasso potpuno izrazio užas što ga je osjetio kad je čuo za bombardiranje i uništenje baskijskoga grada Guernike za vrijeme Španjolskog građanskog rata.

Usprkos svome gnušanju prema tom sukobu i sve jačim simpatijama za ljevicu, što ga nije omililo nacistima, Picasso je za Drugog svjetskog rata ostao u Francuskoj. Poslije 1946. živio je uglavnom na jugu Francuske gdje je, nadahnut djelima mjesnih keramičara, i goreći od želje da oživi njihovu zamrlu vještinu, počeo pokazivati sve veće zanimanje za lončarstvo.

Ključne godine

1881: rodio se u španjolskom gradu Malagi
1895: upisuje Akademiju La Lonja u Barceloni
1900: putuje u Pariz
1907: slika Gospođice iz Avignona; početak razvoja kubizma
1925: slika Tri plesača
1937: Slika Guerniku
1973: Umire u Mouginsu u Francuskoj

Jug Francuske

Picassove slike iz razdoblja poslije Drugog svjetskog rata ne mogu se mjeriti s njegovim ranijim djelima, kad je riječ o povijesnoj važnosti ili čistoj genijalnosti, no mnoge su od njih vrlo inventivne. Najvjerojatnije će biti zauvijek zapamćen po svojim ranijim djelima, od kojih su najbolja bila izravna posljedica njegova emotivnog reagiranja na zbivanja i ljude oko sebe – ljubavni život, kolege umjetnike, rat i novu sredinu.

Utjecaj što ga je Picasso izvršio na čitavu generaciju modernih umjetnika bio je ogroman, a brojnost i opseg njegovih radova pokazali su da uvijek postoje nove mogućnosti koje valja ispitati.

preuzeto iz: Drvo znanja 13, ožujak 1998. g

Biblia