Nobelova nagrada za književnost: Iz kojega svijeta dolazi Bob Dylan?
Iznova se plete zamršeni mit od kojega Dylan bježi čitavog života. Nobelovu nagradu, ubijeđen sam, doživjeće jednako teško kao i breme “glasnogovornika generacije” koje mu je nametnuto šezdesetih godina prošloga vijeka
Piše: Selvedin Avdić
Ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost biće dodijeljena Bobu Dylanu za “stvaranje novog poetskog izraza u okviru velike tradicije američkog pjesništva”!
Baš me je obradovala ovakva odluka Švedske akademije. Na privatnom planu sam iznimno obradovan jer je Dylan rado viđen gost u mojoj kući i uz posredstvo gramofona družimo se što češće možemo. Velika je korist i u širim okvirima jer je autoritet Nobelove nagrade valjda dovoljan dokaz konzervativcima da je odavno izbrisana granica između “niske” i “visoke” kulture, mada mi nikada nije bilo jasno na koji način se vrše ta izračunavanja.
S obzirom da poznajem čovjeka, jer znam za njega od kako znam za sebe, mislim da Dylana neće pretjerano obradovati Nobelova nagrada. Mediji su, kako vidim, potpuno pomahnitali i traje trka u iznošenju dokaza o pravom izboru Švedske akademije. Iznova se plete zamršeni mit od kojega Dylan bježi čitavog života. Nobelovu nagradu, ubijeđen sam, doživjeće jednako teško kao i breme “glasnogovornika generacije” koje mu je nametnuto šezdesetih godina prošloga vijeka.
Za Žurnal sam prije četiri godine pokušao da dekonstruišem Dylanov mit, da objasnim šta je to što nas neprestano vraća njemu, bez obzira koliko on puta pokušao pobjeći od nas. Bio je to bolesno ambiciozan pokušaj, okončan na tek par kartica i bez valjanog zaključka. Pošto od tada nisam niti mrvicu mudriji, siguran sam da bolje od toga ne mogu napisati. Stoga u nastavku prilažem dijelove tog teksta.
...
Dylan je izmislio samoga sebe. Stvorio je samoga sebe iz ničega. To jest, od onoga što ga je okruživalo i onoga što je imao u sebi. Dylan je pronalazak vlastitog uma. Stvar nije u tome da ga shvatite, nego da ga prihvatite. On se i inače uvuče u vas, pa što ga ne bi prihvatili? On nije prvi koji je izmislio samog sebe, ali on je prvi koji je izmislio Dylana. Niko prije njega nije ga izmislio. Ili poslije njega. Šta se događa kad neko izumi nešto izvan sebe, poput aviona ili teretnog voza? To se prihvata kao nešto dotad potpuno neviđeno, koje prihvatamo i koje tokom vremena polako mijenja naše živote. Ne stojimo pokušavajući otkriti ono što nije. Upotrebljavamo ga kao sredstvo životne avanture.
Ovako je zapisao Sam Shepard u svom dnevniku s velike turneje Boba Dylana između 1975. i 1976. nazvane “Rolling Thunder Revue”. Planirao je napisati scenarij za film o turneji, ali to se nikada nije desilo. Trud ipak nije džaba utrošen: Shepard je ostao trajno fasciniran Dylanom, a mi smo dobili dnevnik kao dokument te fascinacije.
...
Ima nešto u Dylanu što fascinira najjače karaktere. Tom Waits se jednom sreo s njim i nije progovorio niti riječi. Samo je stajao potpuno paraliziran. Susretu je prisustvovao Dylanov sin Jacob, inače veliki Waitsov obožavatelj, i nije mogao vjerovati kakav utisak je njegov otac ostavio na iskusnog i zrelog pjevača.
Oko Dylana je stvoren mit od kojeg on uporno, cijelog života, pokušava pobjeći. Još šezdesetih godina pokušavao se otresti titula koje su mu mediji nametali: Veliki brat pobune, Visoki sveštenik protesta, Kajzer odmetništva, Nadbiskup anarhije, Velika zvijerka...
O čemu mi tu govorimo? Užasavajuće titule, kako god gledao na to. Sve redom šifrovane riječi za odmetnik – napisao je u svojim Hronikama pola vijeka kasnije.
Bježao je, neprestano se selio, odbijao da pusti javnost u svoj privatni život i fotografe u kuću. Tako je učinio stvari još gorim, ono što svijet nije mogao da vidi – izmišljao je, što nije znao – pretpostavljao je. Mit je jačao. Lažan, kakve najviše mrzim. Živim u Bosni i Hercegovini pa sam osjetljiv na mitove. Ovdje zbog njih ljudi lako izgube razum, a često i glavu.
...
Oduvijek slušam Dylana. U početku površno, kao i svi oko mene, jer nisam u životu vidio niti jednu kolekciju ploča koja nije imala primjerak albuma “Desire”. Nakon toga sam se udaljavao od njega, na duže ili kraće vrijeme, ponovo vraćao, upoređivao ga, procjenjivao, opet odlazio, posjećivao ga kad meni odgovara... Jedna nestalna, prilično burna veza, kakva i mora biti kad se njeni sudionici ne razumiju.
Sve se promijenilo kada sam pročitao njegove “Hronike”. Dobra knjiga, različita od štiva kakva uobičajeno pišu rock zvijezde ili njihovi “ghostwriteri”. Dylan zna da piše i to ne bi smjelo da iznenađuje nikog ko je čuo bar dvije njegove pjesme. Zaveden anegdotama iz kluba “Gaslight” umalo da preskočim najvažniji dio, stranice na kojima objašnjava svoje životne prioritete.
Moja porodica je moja svjetlost i ja ću je zaštititi po svaku cijenu (...) U mom stvarnom životu, ja jednostavno moram da radim ono što najviše volim, što mi je najvažnije – utakmice Dječije lige, rođendanske proslave, odvođenje klinaca u školu, kampiranje s porodicom, vožnje čamcem, kanuom, splavarenje, pecanje...
Kada sam pročitao ovaj pasus, skočio sam na noge, iz tame ispod bračnog kreveta izvukao kramp i lopatu, odjurio iza solitera, u najtamniji dio dječijeg igrališta, tamo gdje ljudi mljevenim mesom sa zdrobljenim staklom hrane pse i ostale lutalice. Kopao sam kao žedan slobode, kroz humus, glinicu i crnicu, kroz uvezane tomove najboljih političkih analiza i ekonomskih planova, rovio sam kroz neiskorištene certifikate i poreske olakšice, srčano nasrtao kroz zbirke praznih čahura i razglednica, kroz kolekcije ljekarskih nalaza, sudskih presuda, predratnih “Politikinih zabavnika” i ostalih stvari koje mogu jednom 100 % zatrebati. I gle đavla, vremensku kapsulu pronašao sam tačno na onom mjestu gdje sam je i zakopao. Otvorio sam je, preturao po predmetima koji trebaju budućim generacijama svjedočiti o godinama koje smo s bezobraznom lakoćom uzalud potrošili, i na samom dnu, smotanog načetvoro, pronašao vlastiti spisak prioriteta, skoro identičan Dylanovom! Pišem “skoro” jer na mom spisku nema kanua, a umjesto “splavarenje” napisao sam “rafting”.
Impresivno, zar ne?
...
Sam Shepard mjesecima je, kroz dvije godine, svake večeri, gledao Dylana na bini. Uočio je da on "pada u misticizam" pri E-mol akordu pa je zapisao šta mu je tada palo na pamet:
Kakva je ovo čudna, nezaboravna atmosfera koju on stvara na pozornici, na pločama, na filmu, na svemu što dotakne? Koji je to svijet iz kojega on dolazi i u njega uspijeva privući sve nas? Tu je, ravno pred nama, ali ga niko ne može dotaknuti.
Izvor: Žurnal
