Nedodirljiva ljepota

Umjetnost, poput blagog melema, omekšava tvrde i ojačava omekšale dijelove karaktera, dajući mu elastičnost i dubinu tako da osobnost postaje materijalni prijenosnik uzvišenosti duše.

Pokušajmo malo odmaknuti veo koji prekriva ljepotu.

Estetika kao znanost o umjetnosti i ljepoti relativno je nov izraz koji se upotrebljava od Kanta i Hegela, iako je zapravo stariji. Radi se o tradicionalnoj filozofskoj disciplini, učenju kao potrazi i posvećenosti koja proučava umjetnost kao odnos s onim božanskim, ljepotom, istinom i dobrom. Radi se o učenju onog osjećajnog prije negoli o učenju razuma.

Platon definira ljepotu kao princip sklada kojim je Demijurg ispunio univerzum. Ljepota je arhetipski princip koji bi trebali povezati s pravdom i dobrom. Umjetnost je, dakle, izraz kroz forme, osjetilni prikaz intuitivnog poimanja ljepote kao uzvišene harmonije.

Ljepota se tako zamišlja kao najveće nadahnuće umjetnosti.

Različiti su putevi spoznaje i razvoja, a svaki od tih puteva tumači svijet pomoću vlastitog tonaliteta i jezika. Kada bi matematičar trebao definirati božansko, uzrok, princip i pokretač univerzuma s aspekta znanosti, opisao bi ga kao Pravog Matematičara, kao Geometra koji je stvorio kozmos pomoću brojeva. Kada bi ga definirao mistik, govorio bi o Bogu kao o Vrhovnom Dobru, Vrhunskoj Ljubavi. Političar bi ga možda povezao s Pravdom, Zakonom. A kako bi ga mogao pojmiti umjetnik? Umjetnik bi Boga poistovjetio s Vrhunskom Ljepotom. Oni, dakle, ne govore o različitim stvarima, niti o tome da se one međusobno isključuju, nego različitim jezicima zapravo govore o istom, o onom najuzvišenijem, o najvećem nadahnuću kao simbolu savršenstva.

Tu potragu za Ljepotom Platon zamišlja kao put kojim se dolazi do božanskog, a o tome govori u prekrasnom fragmentu djela Gozba u kojem Diotima kaže Sokratu:

Ta onaj koji na pravi način ide prema tome cilju, treba da kao mladić započne ići prema lijepim tijelima i najprije, ako ga njegov vođa ispravno vodi, da ljubi jedno lijepo tijelo i onda rađa lijepe riječi, a da zatim shvati da je ljepota jednog tijela sestra ljepoti ma kojega drugog tijela, pa ako treba ići za lijepim obličjima, da je velika nerazboritost misliti da na svim tijelima nije ljepota jedna te ista; to shvativši, treba da postane ljubitelj svih lijepih tijela te da se okani toga jednoga tijela nakon što ga prezre i potpuno omalovaži; poslije toga treba da ljepotu u duši procijeni skupocjenijom od one u tijelu, tako da ako je u nekoga valjana duša, a tijelo slaba cvata, da mu to bude dovoljno da ga ljubi, da se za nj brine, da rađa takve riječi i da traži one koji će mladiće činiti boljima, zato da bude prisiljen ugledati lijepo u moralu i u zakonima, i razbrati da je sve to srodno samo sebi kako bi ljepotu tijela shvatio kao beznačajnu; poslije moralnih zasada vođa ga treba povesti k znanostima da opet razabere ljepotu znanosti i da sada, gledajući u to obilje lijepoga, ne služi ropski kao sluga jednome zadovoljavajući se ljepotom kakva dječarca ili čovjeka djelovanja pa da bude ništavan i sitne duše, nego da, okrenut prema širokome horizontu lijepoga i promatrajući to, brojne lijepe misli i veličajne zamisli rađa u neiscrpnom mudroljublju sve dok ondje, ojačavši i porastavši, ne ugleda jednu jedinstvenu znanost koja se odnosi na ljepotu i to na takvu. ‘A sada nastoj’, reče Diotima, ‘pratiti ono što govorim što pažljivije. Tko bude sve dovde uveden u ljubavna pitanja, sustavno i po redu promatrajući lijepo, kad bude dolazio već samome koncu ljubavnih tajni, iznenada će ugledati nešto po naravi neočekivano lijepo, naime, baš ono, Sokrate, čemu su služili svi prethodni napori, ono koje kao prvo uvijek jest i niti nastaje niti propada, niti raste, niti vene, zatim niti je dijelom lijepo, dijelom ružno, niti sada jest, sada opet nije, niti je lijepo u odnosu na nešto, a ružno u odnosu na drugo, niti je tu lijepo, tamo ružno, kao da je za neke lijepo, za neke ružno; niti će mu se opet to lijepo ukazati kao neko lice ili ruka ili neki drugi dio tijela, niti kao koja riječ ili spoznaja, niti negdje na nekom drugome kao na živu biću ili u zemlji ili na nebu, nego kao samo sa sobom i po sebi uvijek jednoliko, dok sve drugo lijepo sudjeluje u njemu, ovako nekako da, dok sve ostalo nastaje i propada, ono niti postaje veće ni manje, niti se s njime bilo što zbiva. Kad se, dakle, netko pomoću ispravne ljubavi prema dječacima uzdigne nad sve te podvrste pa počne zreti to lijepo, tad je blizu pravog cilja. Baš to, naime, znači na pravi način ići prema ljubavi ili dati se voditi od drugoga, počinjući od tih lijepih predmeta radi onoga lijepog neprestano se uspinjati kao po stepenicama od jednog k dvama i od dvaju k svim lijepim tijelima, pa od lijepih tijela k lijepim djelatnostima, pa od djelatnosti lijepim naucima, a od nauka najzad doprijeti do onog nauka koji nije nauk ni o čemu drugome, već o sâmom onom lijepom, i da na koncu spozna što jest lijepo.’ ...

Ideja krilate ljepote pojavit će se opet u renesansi, polazeći od toga da je ne stvaraju tijela, nego se ona “postavi u njima”, postajući lijep predmet koji je uspio “uloviti” ljepotu. Ljepota se ne nalazi u materiji, već puno više iznad nje. Umjetnik se uzdiže do dimenzija čiste ljepote, kontemplira o njoj i interpretira je u sebi kako bi je stvaralačkim procesom, preoblikovanjem materije, mogao utjeloviti u oblicima i tijelima.

To čini da umjetnost postane stvarna težnja prema lijepom koja neće biti sama sebi svrhom i neće stvarati u onim bićima koja su je sposobna kontemplirati ništa drugo već dobro i pravedno. Ta nedohvatljiva, nedodirljiva i suptilna ljepota za umjetnika je, dakle, najveće nadahnuće.

Umjetnost se tako pretvara u put ostvarenja krajnje ljepote, u vodič svijesti prema uzvišenim područjima u kojima borave arhetipovi. Ushit svijesti posredstvom intuicije omogućuje proučavanje, pamćenje i potvrdu stvarnosti vlastitog krilatog bića.

Materija pomoću ljepote sudjeluje u božanskom umu, u neograničenom, nemjerljivom i besmrtnom, a čovjek pomoću nje također u određenoj mjeri ispunjava svoju potrebu za besmrtnošću.

Naša stvaralačka estetska sposobnost u neposrednom je odnosu s našom sposobnošću divljenja. Otkrivamo skrivenu ljepotu u malim stvarima, imamo tu sklonost koja nam omogućava da cijenimo tajnu harmonije; učimo u svakom trenutku i poimamo u velikom kao i u malom misterij koji zovemo Bog. Za umjetnika i ljubitelja umjetnosti sklonost prema jednostavno lijepom pretpostavlja istinski izvor duhovnosti.

Ljepota očarava razum koji je promatra ushićen bez razumijevanja njezinog misterija. Taj instinktivni osjećaj čuđenja i divljenja, koji nam može stvoriti neki predmet ili glazba, nadilazi razum koji otkriva ljepotu.

Racionalna analiza umjetničkog djela razara ga i ubija. Samo nam kontemplacija o jedinstvu pokazuje život koji se izražava u određenim oblicima. Umjetnost, poput života, nudi nam svoj misterij, neovisan o našem razumijevanju. Umjetnost je jedan oblik primanja esencijalnog jedinstva svemira, božanstva koje se manifestira u svemu postojećem.

Ljepota bi, dakle, bila jedan oblik izražavanja Logosa u prirodi, uređujuće Inteligencije koja pokreće zvijezde.

Na isti način svako je umjetničko djelo harmonični ples, igra suprotnosti kojom logos umjetnika stvara univerzum, objektivni svemir.

Prazno – puno, svjetlost – tama, zvuk – tišina, vidljivo – nevidljivo, njihova različita stanja oplođuju izraze i nijanse koji daju život biću umjetničkog djela.

Svjetlost, zvuk, ideje, temelj su djela, primordijalni kaos kojim se napaja umjetnikov um.

Umjetničko stvaralaštvo imitacija je božanskog stvaranja i, ako je umjetnik razvio srce-um ugođen prema arhetipovima života, otkrit će nam njegov misterij i esencijalno jedinstvo.
Još jednom pokazuje se važnost čovjekova srca čiji jezik postaje jezik umjetnosti.

Da bi se osigurali dosljednost i jedinstvo u ljudskom biću, da bi uzvišeni ideali koje poima mogli ispuniti njegov život i vrijeme, da bi se ujedinili djelovanje i misao – mora postojati srce koje otvara put razumijevanju. To je emocija, uzvišeni osjećaj, entuzijazam koji razbija prepreke inercije i otvara vrata koja vode prema razumijevanju i neposrednom doživljaju. Teoretski, hladan pristup ne prenosi nam ni mudrost ni iskustvo. Nije uzalud riječ filozofija sastavljena od dvaju pojmova: filo, ljubav i sofia, mudrost.

Umjetnost odgaja senzibilitet i emocije, uzdiže osjećaje. Ako ne probudimo tu sposobnost zaljubljivanja u stvari, bića ili život, teško ćemo doći do spoznaje jednog dijela tajne iza ovozemaljskog postojanja, a još manje živjeti u potpunosti.

Umjetnost, poput blagog melema, omekšava tvrde i ojačava omekšale dijelove karaktera, dajući mu elastičnost i dubinu tako da osobnost postaje materijalni prijenosnik uzvišenosti duše.

Iz knjige Umjetnost i ljepota
Autor: Miguel Angel Padilla
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel, Nova Akropola