Ljubav prema geniju srušila joj je snove: Teodora Marković i Pikaso

Foto: Google

Pretvaranje ponosnih, samosvjesnih, emancipovanih i pametnih žena u robinje ljubavi bila je specijalnost Pabla Pikasa, a Dora Mar je bila najveći izazov u njegovom životu. Pametna, velikih tamnih očiju, nije se plašila ničega osim ljubavi. Dora Mar je Pikasu poklonila svoje tijelo i dušu, a on njoj svoj mozak i vjeru.

piše: Ilijana Božić

Majka mi je govorila: „Ako si vojnik, postani general. Ako si sveštenik postani papa.“ Umesto toga, ja sam bio slikar, a postao sam Pikaso.

Kada se rodio, 25.oktobra 1881. godine u Malagi, babica ga je proglasila mrtvim. Njegov ujak, po zanimanju doktor, natjerao ga je da diše tako što mu je dunuo dim cigarete u lice. Pablo Dijego Hoze Francisko de Paula Huan Maria de los Remedios Cipriano de la Satistima Trinidad Martur Patricio Cito Ruiz Pikaso volio je umjetnost, boje, platno, boemski život i mnoge žene. Simbolično, prva riječ koju je izgovorio bila je „piz“ od „lapiz“ što znači olovka. U skladu sa španskim zakonom, djeca su dobijala prezime oba roditelja, ali se Pikaso odlučio za majčino s kojim je ušao u istoriju. Bio je mnogo vezan za majku, pa mnogi psihijatri i psiholozi u toj pretjeranoj vezanosti vide razlog njegovog čudnog odnosa prema ženama. Njegov otac Hoze Ruiz Blanko bio je učitelj crtanja i slikar, pa je Pablo od njega naslijedio talenat i ljubav prema slikarstvu. Počeo je da pravi fenomenalne slike već kao trinaestogodišnjak. Otac ga je podržavao, pronalazio mu modele i motivisao ga. Sa trinaest godina imao je svoju prvu izložbu. Poslije smrti Pikasove sedmogodišnje sestre Končite, porodica se preselila u Barselonu. Pikaso je sa 14 godina uspio da upiše umjetničku školu, ali je bio lijen za učenje. Nije podnosio školsku disciplinu, pa je često kažnjavan zbog toga. O tome je Pikaso zapisao sljedeće:

Zatvarali su me u malu sobu sa belim zidovima i klupom na kojoj sam mogao da sedim. Bilo je sjajno, jer sam u miru mogao da slikam po zidovima.

Nemogavši da se pomiri sa buntovnom prirodom svoga sina, otac šalje Pikasa u Madrid. Tamo je Pablo Pikaso upisao najpoznatiju umjetničku školu u državi, Kraljevsku akademiju San Fernando. Godine 1900. odlazi u Pariz, grad svjetlosti. Tamo se upoznao sa pjesnikom i novinarom Maksom Džejkobom, koji mu je postao dobar prijatelj. Živjeli su zajedno u iznajmljenom stanu, a Maks Džejkob ga je učio francuski. Biografi su zapisali da njih dvojica nisu imali novca, te da su u to vrijeme mnoga Pikasova remek-djela završila u peći kako bi se dva siromašna cimera zagrijala.

Slikarstvo je samo drugi način da vodite dnevnik.

Ova rečenica nam pokazuje Pikasov stav prema slikarstvu. Pikasov opus je bio ogroman. Prema nekim podacima naslikao je preko 13 hiljada slika, sto hiljada grafika, 34 hiljade ilustracija za knjige i izvajao preko 300 skulptura. U Parizu se pokazao kao umjetnik te je sklopio ugovor prema kojem je slikao za mjesečnu platu od 150 zlatnih franaka, što nije bio veliki novac. Tada su na njega veliki uticaj imali francuski slikari Paul Gaugin, Edgar Dedas i Henri de Toulouse-Lautrec.

Ljubav je najveće životno osveženje.

U Parizu počinje bizaran odnos Pabla Pikasa prema ženama. Imao je buran i neobičan život. Žene su mu bile najveća inspiracija. Nevinost je izgubio u bordelu, a naviku da se zabavlja sa prostitutkama naslijedio je od oca, kojem je odlazak u javnu kuću bio redovan nedjeljni ritual. Jedna njegova slika je „Les Demoiselles d’Avignon“, na kojoj je pet golih prostitutki. Buran boemski život pratili su još burniji ljubavni odnosi. Svaka njegova ljubavnica ovjekovječena je na platnu, a svaki njegov model završavao je u njegovom krevetu. Jedan Pikasov prijatelj kazao je, šaleći se, da je Pikaso mijenjao žene kao slikarske tehnike, jer se često dešavalo da bude u paralelnim vezama. Imao je dvije žene i četvoro djece. Posljednje dijete dobio je u sedmoj deceniji. Mnogo ljubavnica, kratkih i dugih veza, teških i dramatičnih odnosa obilježilo je njegov život. Njegov biograf, Patrik o Brajen, zabilježio je da su Pikasova osjećanja prema ženama oscilirala od ekstremne nježnosti do snažne mržnje. Jedino što mu je bilo važno je da žena bude niža od njega, što je bilo teško jer je bio visok svega 163 centimetra.

Žena čiji bljesak ruši zidove

Takva je bila Dora Mar, a onda je srela Pikasa. O Dori Mar i njenim ekstravagancijama kružile su legende po nadrealističkim krugovima. Za razliku od drugih muza tog vremena, Dora Mar je imala ozbiljan problem. Bila je pametna. Sudbonosni susret Dore Mar i Pikasa desio se 1936. godine. Ovaj susret presudno je odredio njenu sreću i njegovu slavu. Suze Teodore Marković, alias Dore Mar, učiniće za savremnu likovnu umjetnost više od osmijeha svih muza zajedno. Otac joj je bio Jugosloven a majka Francuskinja. Kada se susrela sa Pikasom, Dora Mar je radila kao profesionalni fotograf u ekipi Rene Klera na snimanju filma „Zločin gospodina Lanža“. Ona i Pikaso našli su se u istom kafeu „Du Magot“. Tada je skinula svoje crne rukavice sa roze ružama i, da bi privukla pažnju genija, ispružila na sto svoju elegantnu, bijelu ruku i drugom rukom, brzo, počela da zabija nož u prostor među prstima. Nož je bio sve bliže jagodicama, cijela njena ruka i sto bili su krvavi. Pikaso je ostao fasciniran. Posmatrao je njeno lice koje se nije grčilo u sred bola. U njenim očima nije vidio suze i to ga je uzbudilo. Želio je da zbog njega plače. Kada je poželio Doru Mar, Pikaso je bio u ljubavi sa Mari Terez, koja ga je oporavljala od kraha sa njegovom ženom, ruskom balerinom Olgom. Pikaso je zamolio Doru Mar da mu pokloni rukavice sa ružama koje je odložio u vitrinu u kojoj je čuvao dragocijenosti.

Njihova ljubav počela je u doba kada je građanski rat potresao Španiju. Pikaso je pozvao Doru Mar u svoj atelje da pogleda njegove slike. Dora Mar došla je u atelje, sređena, na visokim potpeticama, u svijetloj košulji, a Pikaso ju je dočekao go, kao od majke rođen. Dora Mar se pretvarala da to ne primjećuje i nemarno je razgledala slike i ćaskala sa njim o bojama. Popila je čašu bijelog vina, pušila, smijala se. Genija je izludjela njena neosjetljivost prema bolu. Dok ju je posmatrao kako potpuno ignoriše njegov ogoljeni polni organ pomislio je da će to biti ljubavnica njegovog života. Ovaj susret ostao je zabilježen na crtežu nastalom u avgustu 1936. godine. Na crtežu je prikazana Dora Mar kako stoji ispred vrata iza kojih je očekuje goli slikar i jedan pas na koljenima.

Koliko je Pikaso obožavao Doru Mar najbolje se vidi na jednoj njenoj fotografiji iz tog perioda. Fotografisala je tada Elijara, Naš, Penrusoa i Pikasa. Svi su opušteni i nasmiješeni osim Pabla Pikasa. On izluđeno i sa žarom posmatra onog ko ih slika. Dora Mar je pokušavala da ubijedi Pikasa da mora, kao Španac i ljevičar, da se angažuje u građanskom ratu. U to vrijeme ona je, kombinujući svoj mondenski život i ljevičarsku ideologiju uradila jednu vrlo tešku fotoreportažu iz rudnika. Zbog nje je Pablo Pikaso odlučio da podrži komuniste, da stvara za revoluciju, a zauzvrat je tražio da ona bude njegova i da plače u njegovom zagrljaju. Godine 1936. Pikaso se uputio u Kan, svrativši u Sen Trope. Tamo su se odmarali Elijar i Dora Mar. Pikaso je bio ljubomoran, jer je sumnjao da Dora Mar povremeno spava sa Elijarom i odlučio je da mu je oduzme, tu pred njegovim očima. Tako je i bilo. Od tada Pikaso, kako je sam govorio nije mogao da vidi ni da zamisli Doru, osim uplakanu. Ova žena koja plače, dominirala je Pikasovim stvaralaštvom punih devet godina.

U prvom portretu koji je Pikaso uradio, Dora Mar je bila najljepša. Njene crte lica su umiljate, velike tamne oči prikazuju sekund pred plakanje, onu ljepotu zadržavanja suza. Pikaso namjerno nije napravio prvi crtež Dore Mar u suzama, već kao pripremu za plakanje. Neprestano je tjerao Doru Mar da plače. Pričao joj je o svojoj situaciji sa Mari Terez i o svim problemima sa njihovom malom kćerkom Majom. Dora Mar je pristala na dupli život. On je nije mučio samo u životu nego i na slikama. U životu, dijelio je postelju sa Mari Terez i Dorom Mar, ali ih je smjenjivao i na slikama. Slikao ih je naizmjenično, sa puno strasti i u jarkom koloritu.

Međutim, kako su godine prolazile Dora Mar je na Pikasovim slikama gubila svoje obličje. Od ljepotice prvo se pretvorila u uplakanu ženu, a potom u zvijer. Kada bi u tim nakazama prepoznala svoj lik Dora Mar je bila srećna, plakala je od sreće jer je i dalje bila inspiracija geniju, kako ga je nazivala. Bila je ljubomorna na Mari Terez i njenu glupavost. Pikaso je to znao i obožavao je glupavost Mari Terez kao što je dozvoljavao da Dorin fascinantni mozak oblikuje njegovu karijeru, vjeru i ideologiju. Pronašla mu je atelje nedaleko od stana gdje je stanovala. Dolazila je samo onda kada bi je on pozvao, a zauzvrat ga je natjerala da napravi „Gerniku“, najveću antifašističku sliku u istoriji.

Okršaj sa Mari Terez

Jedno poslijepodne dok je Dora Mar fotografisala Pabla Pikasa, pojavila se Mari Terez. Tada su njih dvije počele da se tuku. Pikaso je bio opčinjen tim prizorom. Govorio je da njihovu vrisku i tuču pamti kao jedan od najljepših trenutaka u životu. Njihov sukob oslikao je na platnu „Bird in Cage“, na kojoj se crna golubica, Dora Mar, tuče sa bijelom golubicom, Mari Terez. Crna golubica pobjeđuje.

Kada je zabranio Dori Mar da plače

Kada je 1938. godine Hitler ušao u Beč, Pikaso je bio očajan ali prizor Dore Mar u vodi, dok u njenoj kosi svjetlucaju češljići privlačeći svu svjetlost, povratila mu je strast i volju za životom, kako je sam govorio. U januaru 1939. godine, u Barseloni je umrla Pikasova majka Marija. Prvi put u životu Pablo Pikaso je bio izgubljen. Tada je zabranio Dori Mar da plače. Dora Mar je neutješno plakala za donom Marijom i opet su njene suze pobijedile strah i bol Pabla Pikasa. On je zaboravljao sve dok je gledao u njene tamne oči.

Okupacija

Za vrijeme okupacije Pikaso i Dora Mar su ostali u Parizu. Pikaso je dozvoljavao Nijemcima da posmatraju njegove slike. Legenda kaže da je razgovor o slici „Gernika“ sa jednim SS oficirom ovako tekao:

Da li ste Vi to uradili?

Ne, Vi ste!- odgovorio je Pikaso.

Dora Mar je pomagala Pokret otpora. U Dorinom zagrljaju Pikaso izjavljuje: Francuski generali, to je škola lepih umetnosti!

Skandal u vezi Pabla Pikasa i Dore Mar

Kokto je uradio portret Dore Mar. Ona se klela da mu nije pozirala. Pablo Pikaso je tada rušio stvari od bijesa, cijepao platna i vikao. Dora je plakala i sve negirala. Pikaso je otišao kod Koktoa, uzeo portret i potom ga docrtavao i prepravljao. Nije vjerovao Dori Mar. Neko se usudio da mu uzme muzu, a to je bilo gore od rata. Uz posredovanje Elijara slučaj je jedva zataškan. Kako se rat završavao, tako se i Pikaso udaljavao od Dore Mar. Postajala mu je dosadna.U maju 1943. godine Pikaso se zaljubljuje u mladu Fransoa Žijo. Dora Mar je bila očajna. Jedna učenica, dosta mlađa i od nje preotela joj je ljubav života. Pikaso je dozvolio da mu Dora Mar i dalje određuje njegova ideološka ubjeđena. Dora Mar ga je ubijedila da 1944. godine uđe u Komunističku partiju Francuske.

Slom Dore Mar

Kada je shvatila da je Pikaso više ne slika ni kao paćenicu, ni kao spodobu, doživjela je nervni slom. Pričalo se da je jedno poslijepodne plakala gola na svom stepeništu dok je nisu unijeli. Drugi dan je dobila nervni slom u bioskopu, potom je tvrdila da je izgubila psa kojeg joj je Pikaso poklonio, te da ga je bacila u Senu. Kada je vidjela da mu njen plač nije inspiracija, pokušala je da izazove njegovo sažaljenje. Po Pikasovim riječima ona je izmišljala da je napastvovana. Fransoa Žijo je bila prestrašena njenim ponašanjem. Pablo Pikaso nakon toga šalje Doru Mar na elektrošokove. Elijar je bio ljut i okrivljivao je Pikasa za sve. Pikaso je odgovarao da je njihov kružok kriv jer ju je naučio da pretjeruje u osjećanjima. Potom ona odlazi na liječenje. Predata je u ruke psihijatru Žaku Lakanu. Kao Lakanov pacijent Dora Mar je dovedena do krajnjeg praga iscrpljivanja. Žena koja se sva dala postala je predmet eksperimentisanja savremene psihijatrije. Lakan i Elijar su zamolili Pikasa da je odvede na odmor. Pikaso je bio očajan i molio je Fransoa Žijo da i ona ide na odmor, ali krišom. Ova je to odbila. Dora Mar je bila neutješna tih dana posmatrajući voljenog Pikasa nesrećnog,odsutnog i zaljubljenog u drugu ženu. Tražila je da se vrate sa odmora. Po povratku u Pariz povlači se u samoću. Svi prijatelji su je napustili, volio ju je još uvijek samo Elijar.

Posljednja Pikasova podlost bila je da pronađe ljubavnika Dori Mar. Pronašao je Džejmsa Lorda, homoseksualca, koji je bio zaljubljen u Pikasa. Kada je vidio Doru Mar, Lord se istinski zaljubio. Dori Mar je laskalo da pored sebe ima muškarca mlađeg 15 godina od nje. Obožavao ju je onako kako je to ona željela. Kada je Dora Mar počela da pokazuje znakove zaljubljenosti i opuštenosti, Pablo Pikaso je bio ljut i ponovo je počeo da je proganja. Pisao joj je, slao poklone. Posljednji put Dora Mar i Pablo Pikaso susreli su se na otmenoj večeri u dvorcu „Kastilj“. Kada je Pikaso čuo da će se na toj večeri pojaviti Dora Mar sa Džejmsom Lordom i on je nabavio pozivnicu. Želio je da još jednom vidi njene oči i da se uvjeri da ga još voli. Opet je u njenim očima vidio da ga ona obožava i da će ga voljeti zauvijek. Palila je cigaretu upaljačem koji joj je on poklonio. Poslije toga bio je srećan i miran. Njena posljednja izložba održana je 1990.godine. Jedan njen portret prodat je za 3 miliona dolara, sredinom devedesetih godina. U julu 1997. godine umrla je u devedesetoj godini života. Na vječni počinak ispratilo ju je pet prijatelja.

Tako je Dora Mar platila svoju veliku ljubav prema geniju. Kao da su sve velike ljubavi bile destruktivne. Zapostavila je svoj talenat za fotografiju, a njena fotografija „Pere Ubu“ dokazuje da je bila predstavnik avangarde svog vremena.

Autor: Impuls