Behzad Čirkin: Izložba portreta umjetnika Mensura Bešlagića

Tek nakon pregleda svih portreta umjetnika slikanih rukom akademskog slikara iz Kozarca, Mensura Bešlagića, shvatio sam težinu izazova ovog zajedničkog putovanja sa njegovom umjetničkom percepcijom.

Šta je vezivno tkivo naslikanih portreta?

Kroz podsvijest mi prolazi misao o znakovnoj važnosti kojoj je vezivna vrijednost buntovništvo sapleteno u strastima i izazovima samog života.

Likovi sa portreta ostavili su svojim djelima očit pečat na stvaralaštvo i život slikara Mensura Bešlagića. Ovi sljedbenici i kreatori različitih umjetničkih pravaca i izražaja, od romantizma, preko ekspresionizma, secesionizma, impresionizma, kubizma, postimpresionizma, nadrealizma, zaranjanja u dadaizam, pa sve do konceptionalističkih umjetničkih izražaja, pop arta i likovnih instalacija, sve to zajedno je bitno odredilo generacije umjetnika poput Mensura Bešlagića.

Nabrojano možda i zbunjuje percepciju čitaoca ovog vodiča kroz Bešlagićeve portrete, ali je sve nabrojano nesumnjivo vezano sa kičmom buntovnog odnosa prema strastima života i životnim vrijednostima jednoga vremena. To je neraskidiva veza Mensura Bešlagića sa likovima njegovih portreta.

Posebna izražajnost slikara jeste u prodornosti očiju likova sa portreta koje oslikavaju njihove lomove sa stvarnošću i njihovim umjetničkim percepcijama. Ugodnost date svjetlosti, njeno prelamanje u koloritu ponuđenih boja ubada direktno u oči sa svakog lika Bešlagićevih portreta.

Po nekom mom unutrašnjem rasporedu početak ovog slovno-misaonog presjeka izloženih portreta nalazi se u ulju na panelu portreta znamenitog francuskog skulptora Auguste Rodina čija je umjetnička izražajna vodilja bila nekonvencionalnost kojom se opirao stegema dogmi svoga vremena. Takav je i njegov svjetski čuveni „Mislilac“ sa svojom znakovno podbrađenom šakom u svoj njegovoj prirodnoj ogoljenosti.

Evo kako Auguste Rodin opisuje svoga „Mislioca“:

„Ono zašto on misli, nije samo u njegovom mozgu, zgrčenom čelu, raširenim nozdrvama i stisnutim usnama, već i u svakom mišiću njegovih ruku, leđa i nogu, u stisnutoj šaci i zgrčenim nožnim prstima.“

Uhvatiti tu unutrašnju stisnutu izražajnost života je zajednička nit svih likova sa Bešlagićevih portreta. Rodinova skulptura „Poljubac“ kao da je preslikala izražaj emocije na njegovu učenicu i ljubavnicu, francusku vajarku Camille Claudel, sa kojom se našao u zajedničkoj strasti njihovog nesputanog umjetničkog života. Zanimljiv je likovni pristup Mensura Bešlagića ovom inspirativnom dvojcu mnogih potonjih generacija umjetnika. Rodinov portret je filozofsko-antičkog karaktera, u svoj njegovoj buntovnoj misaonosti, sa slike nas gleda prodornim očima čiji umor odmara iza njegove buntovne umjetničke brade, dominirajuće boje su crna i bijela sa naglašenim antičkom patinom izražajnog sivila. Portret Camille Claudel Bešlagić naglašava plamenim bojama putene strasti, rastočene tugom i vodenim kružičastim balonima. Iza rumenila razasute vode prodire nemirni plač pobune protiv prirode u njenom vidljivom izražavanju. Izražaj suptilne seksualnosti ove pionirke u umjetnosti prisutan je i u njenom portretu.

Dva austrijska umjetnika nas gledaju sa Bešlagićevih portreta, Egon Schiele i Gustav Klimt, oba jesu prirodni nastavak Bešlagićeve priče koja spaja životnom strašću likove Rodina i Claudel, ispunjene seksualnošću, onom sirovom mladalačkom sa portreta Egona Schielea i onim mudronosnim senzibilitetom jarko-šarenog šarenila Gustava Klimta.

Portret Gustava Couberta je posebno izražen kroz jasnoću njegovog otvorenog pogleda i sa njegovih naglašenih usana koje govore o njegovom prkosu što nam očima govori kako je on sam svoja izražajnost i kako ne treba na svom umjetničkom putu oslonce vijekova unazad. To i jeste Coubertova osnovna životna potka, hrabrost u njegovom osebujnom umjetničkom i životnom izražavanju.

Čuveni pariški Moulin-Rouge je čuven i po čuvenom francuskom slikaru, grafičaru, karikaturisti i ilustratoru Toulouse Lautrecu. Tamo je ovaj znameniti umjetnik nalazio svoju redovnu inspiraciju, kroz besane noći u simboličnom okupljalištu pariškog “crvenog mlina”, što u prijevodu sa francuskog znači Moulin-Rouge koji je nastao sa crvenom francuskom revolucijom. Moulin-Rouge je bio mjesto na kojemu su se sastajali mnogi onovremeni buntovnici, boemi čiji je centar interesovanja bio cijepanje okoštalih društvenih predrasuda i traženja novih duhovnih i ostalih sloboda. U svom portretu ovog čuvenog francuskog umjetnika Bešlagić oslikava ondašnji ustaljeni građanski konvencionalizam koji se kroz crvenu kravatu utapa sa pozadinom buntovnog života ovog čuvenog postimpresionističkog umjetnika.

Butovna nit se nastavlja kroz portret glumca, slikara, vajara, umjetnika instalacija i performansa, njemačkog umjetnika Josepha Beuysa. Njegov konceptualni umjetnički humanizam, njegova socijalna filozofija u umjetničkoj izražajnosti značajno je uticao na mnoge umjetnike modernog doba. Zagovarao je umjetnost van granica izgrađenog umjetničkog sistema, traženje novih izražajnosti u nesputanoj borbi protiv bilo kakvih društvenih ograničenja. Njegova umjetnost je permanentno edukativna u univerzumskom značenju traganja za najskrovitijim i nepoznatim prostorima ljudskog bitka. Taj utisak o Beuysu kao umjetniku ostavlja i Bešlagić svojim portretom. Lik čuvenog umjetnika gleda ne u nekog od nas, posmatrača portreta, već daleko iznad nas, tražeći nove horizonte svojim oštrim i jakim pogledom.

Ja i jesam i nisam ono što vi mislite da jesam, govori nam Marcel Duchamp sa Bešlagićevog portreta. Francusko-američki slikar, vajar, šahista i pisac, jedan je od onih koji su pomogli definisanju razvoja plastičnih umjetosti u prvom dijelu dvadesetog vijeka. Njegovo stvaralaštvo se veže sa kubizmom i dadaizmom, što on u svojoj potrebi za sopstvenom definicijom odbacuje i ne prihvata. Ostavio je vidljivog traga u traženju modernog umjetničkog izraza, a lakoća njegova istraživačkog umjetničkog postojanja se oslikava i u njegovom stavu i u primjenjenim bojama na Bešlagićevom portretu.

Uticaj umjetnosti Dalekog Istoka, posebno Japana, jeste još jedna od objedinjujućih niti za neke od umjetnika sa Bešlagićevih portreta. Vidno se u tome izdvaja Pierre Bonnard, francuski umjetnik koji svojom izražajnošću spaja tehnike Istoka i Zapada, zajedno sa njihovim filozofijama. Njegov impresionističko modernistički izražaj jeste permanentno traženje novih sloboda u umjetničkom izražavanju. Bešlagić kao pečat stavlja njegov prodoran misaoni lik pred sud njegovih slikarskih posmatrača.

Pierre-Auguste Renoir je, kako mnogi tvrde, poslednji predstavnik slavne tradicije koja počinje sa Rubensom. Slike ovog francuskog impresioniste odišu veselošću trajanja života, kroz razne situacije i kroz raznoliko mnoštvo njegovih slikarskih likova. Njihove oči su jarke i vesele, lica ozarena osmijesima, ljepota života sa puno prirodnih boja kojima je zajedništvo u nadi, sopstvenim vrijednostima koje inspirišu.

Zašto je portret ovog velikog francuskog slikara pun melanholije koja je najizraženija u vodenoj tuzi njegovih očiju?

Odgovor na ovo pitanje lično sam „prepoznao“ u sljedećem Bešlagićevom portretu.

Japanska likovna umjetnica i književnica Yayoi Kusama nas oštro i osuđujući gleda sa sljedećeg Bešlagićevog portreta. Tražanje njene izražajnosti je u polju psihodeličnih boja i stalnom ponavljanju izražajnih matrica. Njena su djela pečatirana morem slikarskih tačaka kojima predstavlja svoj unutrašnji svijet takozvanom „tačkastom kompozicijom“. Njeni kritičari njena djela doživljavaju kao izraz njene veselosti i životne razigranosti, a ona ih je sama doživljavala kao izraz svoje sopstvene boli i životnih teškoća u sukobu sa svojom psihološkom bolešću. Svoj svijet je tražila, poput Renoira, van sebe, svojim likovnim izražajem.

„Željela sam pokrenuti revoluciju, koristeći umjetnost kako bih izgradila društvo koje sam zamislila.“ Yayoi Kusama

Kako je umjetnička izražajnost projekcija samog sebe kroz nešto ili nekog dalekog, kroz otuđene elemente sopstvene stvarnosti, riječito pokazuje lik i djelo čuvene meksičke slikarske umjetnice, ikone savremenog feminizma, Fride Kahlo.

Slikarski pjesnik objedinjujućeg meksičkog realizma, kubizma i nadrealizma svojim umjetničkim djelom uranja u najbolnije dijelove sopstvenog postojanja,  kazuje samu sebe samoj sebi, svojoj vjernoj publici i poštovaocima svoga umjetničkog izražavanja. Frida Kahlo nije imala namjeru da živi takav život. Njen duh zari vedrinom ljepote ljudskog postojanja koji se permanentno sudara sa svim mukama njenoga jedinstvenog života koji je obilježen stalnom bolešću i mukama od kojih je bježala i sa kojima se sukobljavala kroz svoj umjetnički izražaj.

Frida Kahlo je žena zmaj, nesalomljivi cvijet mukotrpne istorije njenog voljenog Meksika, simbol borbe i otpora kroz njeno stvaralaštvo kojim prkosi nedaćama i boli sopstvenog života.

Za mene je portret Fride Kahlo sopstvena umjetnička katarza akademskog slikara Mensura Bešlagića. Njegov portret Fride odiše jasnom životnom vedrinom, oslobođen od ukupne boli realnog života.

Tačka nade je uvijek negdje na meti naših životnih horizonta. Tamo se spajaju sve naše životne borbe. Iz nekih izlazimo kao pobjednici, iz nakih osnaženi bolnim iskustvima za nove životne pobjede.

Cjelokupno stvaralaštvo kroz Bešlagićeve portrete prikazanih umjetnika jeste permanentni sukob sopstvenih realnosti sa sopstvenim nadanjima.

Tačka nadanja se lomi u stvaralaštvu koje je uvijek drugačije od same stvarnosti.

Takav je katarzični umjetnički pristup i akademskog slikara Mensura Bešlagića, moga Kozarčanina na čije sam djelo mnogo ponosan. On svoje slike podslikava plavom bojom, nakon čega ih slika tačkama, krugovima, flekama, primjenjeni poentilistički pristup po uzoru na velike umjetnike čije portrete ovom izložbom iznosi na sud javnosti.

Akademski slikar Mensur Bešlagić rođen je 17. 10. 1960. godine u Kozarcu. Srednju umjetničku školu završio u Sarajevu 1979. godine. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1984. godine. Izlagao na grupnim i samostalnim izložbama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, USA i Švedskoj.

(Impuls)