Fraser A. Gorman, ‘Slow Gum’ (Anxiety/Marathon Artists, 2015): Gorman nastavlja tradiciju odbačenih i neprilagođenih u modernoj glazbi.
'Slow Gum’ je debitantski album australskog trubadura Frasera A. Gormana, lika koji nastavlja tradiciju odbačenih i neprilagođenih u modernoj glazbi. Navodno je kao dječak obožavao Hanka Williamsa i Boba Dylana, njegovo buntovništvo bilo je povezano s tradicionalizmom Williamsa i intelektualnošću Dylana, a to su pobune s razlogom, kada se zna protiv čega se diže pest u zrak. Gorman ima dvadeset pet godina i zvuči kao razblažena, meditativnija verzija Ryana Adamsa, što će reći melodično, s primjesama soula u glazbi koja svoje osnovno uporište ima u countryu i americani, ali i Elvisu Presleyju, prema kojemu ispovijeda ljubav već u prvoj pjesmi albuma, ‘Big Old World’.
Opušten, usputni pjevački stil hinjene ležernosti kojim izvodi svoje pjesme uspoređuje se često sa sličnim pjevačkim mirnim stilom Courtney Barnett, s tim što je on manje indie, a više americana od poštovane mu kolegice. On pjeva: ‘Country music sounds to me like rock’n’roll’, i to tako nekako i zvuči, kao country čije su note prošle kroz traumu Velvet Underground. No ima on uzore i prethodnike i u zemlji iz koje dolazi, to bi prije svih ostalih bili The Triffids i The Go-Betweens, koji su miksali tradiciju i melodioznost s jakim primjesama countryja. Svi koji su slušali ove sastave znaju da se ne radi samo o oponašanju na nivou glazbe, nego i mitologije. Usamljeni pojedinac protiv cijeloga svijeta možda nije najtočnija slika koja se provlači kroz tekstove ovakvih autora, no nije ni neprecizna. Lirski je subjekt ovdje redovito odbačen, izguran prema rubu, krivo shvaćen. S važnim dodatkom: njega to smeta, ali ne previše, redovito se nađe snage za solo galop prema preriji. Korijene ovih miksanja u Uncutu su vidjeli čak i na albumu The Kinksa, ‘Muswell Hillbillies’ iz 1971. Valjda baš zbog toga što se ovdje (kao i kod Raya Daviesa) radi o urbanom countryju, već kod prvih tonova, unatoč svem country pakiranju pedal steel gitarama, može se osjetiti užurbani gradski štih čovjeka koji se ne buni protiv prirode i elementarnih nepogoda, nego je ustao protiv uniformiranosti grada, njega ne nervira pustopoljina, već vojarna u centru.
Uglavnom, ovaj momak ne podsjeća na Dylana i Tima Buckleyja samo vizualno, kod njega se susreću različiti stilovi, no bez sudara, nježno prepleteni, s jasno prigušenom ambicioznošću, bez pretencioznosti, sve nekako usput, kao da poručuje kako ima puno važnijih stvari od njegove glazbe. Što olakšava slušanje, jer vam Gorman ne uskače u uho nego teče pored, pa tko voli, nek’ izvoli. Gorman ima profiliranu svijest o glazbi, rekao je kako je 95 posto countryja najobičnije smeće, ali da postoje i autori poput Townesa Van Zandta, Stevea Earlea i Guya Clarka, čije je pjesmotvorstvo melem za dušu. Malo ga i čudi što je dovoljno sjesti u Americi negdje i spomenuti ove velikane pa vidjeti onaj izraz neprepoznavanja na licima.
Činjenica je da je čak i ovako melodična glazba udaljena od mainstreama, i da je od srednjostrujaških nota udaljava inteligencija kojom je pravljena, ona prirodna inteligencija koju je teško razlikovati od instinkata, što je porazna konstatacija. On se u ovim tonovima, koji sliče na tonove koje smo već negdje čuli, kreće (ne)preciznošću sjećanja, što će reći kako rekonstruira memoriju na osnovi tek nekoliko izvjesnih stvari u vlastitoj povijesti, a kada bi ih netko maliciozan krenuo nabrajati, spomenuo bi redom Tima Buckleyja, Granta McLennana, Boba Dylana i gore spomenuto sveto trojstvo modernog countryja. Svi koji su ikada zadrhtali uz glazbu ovih autora pronaći će na albumu ‘Slow Gum’ dosta momenata za sebe.
