Klavir, bubnjevi, gitara, saksofon, harmonika i udaraljke samo su neki od instrumenata kojima više nego uspješno barata poznata pjevačica, kantautorica, skladateljica i umjetnica PJ Harvey, na glazbenoj sceni aktivna još od 1988. godine.
Piše: Ana Galant
Rođena u malenom engleskom mjestašcu Bridport 9. listopada 1969. godine, Polly Jean, odgojena u hipijevskom duhu svojih roditelja, od malena je bila izložena glazbi. Osim što su je i sami svirali, roditelji su i slušali puno glazbe što je zasigurno utjecalo na njen kasniji izričaj.
Iako je razmišljala i o karijeri medicinske sestre ili veterinarke, na naše zadovoljstvo, odlučila je slijediti svoje glazbene snove. Tako je 1988. godine svoju karijeru započela kao pjevačica i gitaristica lokalnog benda Automatic Dlamini. Tu počinje i njezino poznanstvo s Johnom Parishem, frontmenom benda, s kojim će kasnije često surađivati.
Tri godine nakon toga, s kolegama iz benda (Rob Ellis i Ian Oliver) osnovala je trio naziva PJ Harvey trio s kojim je postala poznatija britanskoj javnosti. Harvey je pjevala i svirala gitaru, Ellis je svirao bubnjeve i pjevao prateće vokale, a Oliver je svirao bas. Njihova dva studijska albuma Dry i Rid of Me publika je dočekala s nestrpljenjem, a sve zbog vrlo uspješne najave za prvi album, pjesme ''Dress''.
Albumom 4-Track Demos koji je objavila 1993. godine, PJ Harvey kreće u solo karijeru, što se pokazalo plodonosnim izborom: u razdoblju od 1995. naovamo objavila je sedam studijskih albuma.
Objavom albuma To Bring You My Love (1995.) Harvey je zaslužila titulu najbolje izvođačice godine po izboru časopisa Rolling Stone.
Glazbeni stil joj se obogatio novim elementima te se na pjesmama, osim utjecaja bluesa, može čuti i više futurističkih motiva te sve više dionica koje pripadaju žičanim instrumentima i sintesajzeru. Rolling Stone piše:
„Harvey pjeva blues kao što Nick Cave pjeva gospel: s više distorzije, seksa i ubojstva nego što pamtite“.
Najpoznatiji hit s tog album zasigurno je pjesma ''Down by the Water'', a loše nisu prošle ni stvari poput ''C'mon Billy'', ''Send His Love to Me'' i ''Long Snake Moan''. Časopis Spin album je smjestio na treće mjesto liste 90 najboljih albuma 90-ih, odmah iza Nirvanina Nevermind i Fear of a Black Planet grupe Public Enemy. Sve u svemu, riječ je o vrlo eklektičnom i originalnom albumu.
Album Is This Desire iz 1998., rezultat ponovne suradnje Harvey i producenta Flooda, album je na koji je Harvey oduvijek bila najponosnija. Za Telegraph je rekla:
“Mislim da je ''Is This Desire'' najbolji album koji sam snimila i, možda, koji ću ikada snimiti; osjećam da je to vjerojatno vrhunac moje karijere. Dala sam 100 % sebe u taj album.”
Stories from the City, Stories from the Sea album je koji karakterizira indie rock i pop rock zvuk, a prodan je u više od milijun primjeraka diljem svijeta. Uslijedio je zatim Uh Huh Her, album koji je Harvey producirala samostalno, a sama je i svirala sve instrumente.
Najveći odmak od svog karakterističnog zvuka Harvey je pokazala baladama kojima obiluje album White Chalk koji je u cijelosti snimljen na klaviru. Na koncertima koji su uslijedili po objavi albuma svirala je bez pratnje benda, a u isto je vrijeme počela svirati ne baš tako uobičajeni instrument, autoharfu. Autoharfa je od tada njen glavni instrument, a i prepoznatljivi simbol.
Publiku i kritiku ponovno je osvojila 2011. godine albumom Let England Shake u kojem je prvi puta progovorila o politici, svojoj državi i duhu vremena u kojem živi. Najavne pjesme za taj album bile su ''The Words That Maketh Murder'' i ''The Glorious Land''.
Svoju veću političku angažiranost pokazala je i u kolovozu prošle godine kada je pjesmom ''Shaker Aamer'' progovorila o posljednjem britanskom zatvoreniku koji je u Guantanamo smješten bez procesa suđenja.
Svirka se vrtila i na internetskim stranicama The Guardiana gdje je dobila pozitivnu pozornost javnosti.
Iako se često navodi uz imena angry young women bendova kao što su Hole, Babes in Toyland ili pak Bikini Kill, čini se da ih je Harvey ipak prešišala, kako popularnošću, tako i trajanjem na sceni.
Harvey se često bavila i muzikom za film i kazalište. U siječnju 2009. godine komponirala je glazbu za brodvejsku predstavu Hedda Gabler redatelja Iana Ricksona, a dvije godine kasnije isto je napravila za uspješnu londonsku produkciju Hamleta u kazalištu Young Vic. U filmu What is This Film Called Love? (2012) pojavljuje se pjesma ''To Bring You My Love'', kao i, posebno za taj film skladane ''Horse'' i ''Bobby Don’t Steal''.
Još neki od filmova u kojima je radila na soundtracku su: Basquiat (1996) J. Schnabela, Stella Does Tricks (1996) C. Giedroyca, The Cradle Will Rock T. Robbinsa.
Filmskoj se umjetnosti nije približila samo kroz skladanje glazbe, već i kroz glumu. Godine 1988. pojavila se u filmu redatelja Hala Hartleya The Book of Life u ulozi Magdalene, a cameo uloge ostvarila je u dva filmska uratka redateljice Sarah Miles: A Bunny Girl's Tale (1999) i Amaeru Fallout 1972.
Tijekom svoje glazbene karijere ostvarila je zbilja istaknute suradnje, od kojih je najpoznatija ona sa Joshom Hommeom kojemu se pridružila na projektu Desert Sessions. S Mark Leneganom je radila na njegovom albumu Bubblegum. Surađivala je i s Bjork, Nickom Caveom, Mickom Harveyem, producentom Floodom, a najčešće se ipak vraća radu s Johnom Parishom.
U svojoj bogatoj karijeri uspjela je prikupiti i mnogo nominacija i nagrada za svoj rad. Osam je puta bila nominirana za nagradu Brit Award, šest puta za Grammy, dva puta za Mercury Prize. U knjigu rekorda upisala se kao jedina umjetnica koja posjeduje dvije nagrade Mercury. Uz to, dobila je i počasni doktorat sveučilišta Goldsmiths.
I kao da sve to nije dovoljno, Harvey se još bavi i slikanjem, kiparstvom i poezijom. Posljednjih je godina nekoliko puta izlagala svoja djela, a poeziju je prvi puta javno čitala prošle godine u Britanskoj knjižnici. Čini se da je nevažno polje u kojem se Harvey nađe jer čega god da se dotakne, postiže odlične rezultate. Na nama je samo da uživamo.
Izvor: voxfeminae
