Voljela bih da vjerujem da ne bih bila jedna od onih zloglasnih Britanaca koji su pokušali da izvižde Dilana sa pozornice kada je prešao na električnu gitaru, ali na osnovu prethodnih iskustava, bojim se da bih. Želimo da nam umjetnici ostanu onakvi kakve smo ih prvi put zavoljeli
Autor: Zadie Smith
Kada sam je prvi put čula, uopšte je nisam čula. Roditelji me nisu pripremili. (U ovakvim situacijama, normalno je kriviti roditelje). Nigdje je nije bilo na njihovom četiri stope visokom, furniranom haj-faju. S obzirom na raznolikost glasova koji su se čuli sa te naprave, njeno odsustvo je bilo donekle čudno. Burning Spir i Bitlsi; Marli, naravno, i Čaka Kan; Biks Bajderbeke, Luj Armstrong, Djuk Elington, i Džejms Tejlor; Luter Vandros, Anita Bejker, Aleksander O’Nil. I Dilan, uvijek Dilan. Ipak, ni traga ni glasa od Kanađanke sa gitarom otvorenih štimova. Ne znam kako im je mogla biti nepoznata – za nju svojstvena zla kob bila je ta da nikada ne bude potpuno nepoznata. Može biti, doduše, da su je čuli i jednostavno pogrešno razumjeli.
Moji roditelji su voljeli muziku, kao što i ja volim muziku, ali bilo bi pogrešno reći za nas da smo koja god da je množina od muzo[1]. Porodica Smit nije posjedovala nijedan rijetki snimak, nijednu fenomenalnu B stranu (i nijednu ploču Smitsa). Mi smo željeli pjesme uz koje bismo igrali, smijali se ili plakali. Jedina osobitost kolekcije bio je način na koji se, u jednom košu, kombinovao ukus mlade crnkinje i starog bijelca. Barem toliko je bila eklektična. U svakom slučaju, nismo imali običaj da često slušamo pjesmu bijelih žena. Njihovi glasovi su valjda predstavljali suficit u odnosu na potrebu, budući da u okviru domaćinstva za njih nije bilo prirodne demografske skupine. Pjevačica poput Elki Bruks (zapravo Ilejn Bukbajnder – Jevrejka iz Salforda) najviše je što smo im se približili, mada je Elki imala onaj sugestivni grebuckavi glas, pa je, ako je vjerovati porodici Smit, podsjećala na Tinu Tarner ili Delu Riz. Nije bilo ploča Kejt Buš, a ni naznake o Stivi Niks – grebuckala ona ili ne. Postala sam svjesna postojanja Debi Hari na koledžu. Mi smo imali Džoan Armatrading i Aretu i Bili i Elu. Zašto bi nam bile potrebne bjelkinje?
To je bilo jedno od onih okupljanja na koledžu na kojima sam švercovala albume Blekstrita i Alaje u nosač diskova, a ljudi bi ih zamjenjivali nečim drugim. A onda, eto i nje, iznenada: piskav zvuk, poput cviljenja – bijela žena cvili i nasumice lupa u akorde. Bez sluha – to jest bez onoga što sam ja tada podrazumijevala pod sluhom. Uzela sam CD i namrštila se: mršava plavuša sa gustim šiškama, u plavom. Moja dobra prijateljica Tamara – rođena pjevačica, ozbiljna kada je riječ o muzici – zbunjeno me je pogledala. Ne voliš Džoni? Prezrivo sam okrenula CD, zureći u listu pjesama. A to je bila Džoni? I vjerovatno sam bacila neku foru o muzici bijelih djevojaka, obrnutu verziju komentara koje sam ja morala da slušam kad sam bila pozvana u odbranu crnih momaka koji psuju u mikrofon. Druga prijateljica, Džesika, insistirala je: Ne voliš Džoni? Zatvorila je oči i otpjevala par stihova onoga za šta sad znam da je California. Mora se priznati da je pjevala prijatne riječi, ne i nezanimljive, ali čudnim, davljeničkim falsetom – kao kafkijanskim pijukanjem – po meni netipičnim za Džes koja je obično, znala sam, imala divan crni glas. Soul glas. Ne voliš Džoni? Ne volim ja zelena jaja i šunku, nikako ne, ja-sam-Seme.
Možda je ovo priča o filistarstvu. Osobini koju je uvijek lakše prepoznati u drugima nego u sebi. Sa svojih dvadeset godina sam čula Džoni Mičel – pjevačicu koju vole milioni, i koja, ipak, ne pravi naročito neobičan ili ezoteričan zvuk – i bila mi je nerazumljiva. Čak nisam mogla stvarno da prepoznam njeno pijukanje kao “pjevanje”. Samo kao zvuk. I bez previše mozganja, uvrstila sam to pijukanje među sve one zanimljive zvuke koje čujemo u svijetu ali koje, iz navike ili principa, odvajamo od muzike. Može li se to drugačije nazvati sem filistarstvom? Ne voliš Džoni? Prijatelji su me posmatrali sa sažaljenjem. Pogledom kakvim te obično gledaju vjernici dok im vraćaš “brošure” i zatvaraš im vrata pred nosom.
Na suvozačkom mjestu u kolima, na putu ka nekom vjenčanju. Nisam više imala izgovor mladosti: sada sam bila istih godina kao Hrist na samrti. Vozili smo se ka zapadu, u pravcu Velsa. Prolazeći kroz šume i gore, kroz taj divlji zeleni pejzaž, prema visokim strmim liticama… duga je vožnja do Velsa. Vozač, pjesnik, planirao je pit stop u Tinternskoj opatiji. Njegova saputnica, mnogo zainteresovanija za pronalaženje servisne radionice/odmorišta, često je pominjala potrebu za rol viršlom. Raspoloženje u kolima nije bilo baš sjajno. A mene je još nešto mučilo već više milja, a da nisam bila potpuno svjesna izvora… neki uporan zvuk… Kada sam se skoncentrisala, shvatila sam da se opet radi o tom prokletom pijukanju koje šeta kroz oktave, ignoriše prirodnu podjelu taktova i generalno mi strašno ide na živce, kao pčela u retrovizoru. Zamolila sam vozača da promijeni muziku, a on mi je uputio pogled sličan onome kojim su me gledali prijatelji mnogo godina ranije, iako jače podvrste, budući da smo vozač i ja doživotno vezani pravnim ugovorom.
“To je Džoni Mičel. Šta tebi fali? Slušaj – predivno je! Kako to ne čuješ?
Počela sam da bodem šofersku tablu u potrazi za dugmićem za gašenje.
“Ne, ne čujem. Užasno je. A taj dio je zapravo Jingle Bells.”
Nisam očekivala da ću bilo šta postići tim komentarom, i iznenadila sam se kad se muž osmijehnuo, zaustavljajući se za trenutak da bolje čuje: “Stvarno, taj dio i jeste Jingle Bells – nisam nikad obratio pažnju na to. Pjesma o zimi… ima smisla.”
“Ugasi – preklinjem te.”
“Tinternska opatija, sljedeći izlaz”, rekao je, stežući vilicu i skrećući lijevo.
Parkirali smo; otvorila sam automobilska vrata u prostranu tišinu doline. Sve i da nisam imala sluha, vidjela sam. Odlutala sam unutra, koje je spolja, koje je unutra. Stala sam pored istočnog prozora, stopalâ na zelenoj travi, očiju na zelenim brežuljcima, neomeđena negrađevinom koja je izgubila sve kamene odbrane. Opatiju, sada svedenu na gotički skelet, ljepota prožima odozdo i odozgo i izlaže je upravo onim elementima koje je trebalo da uokviri radi strpljive kontemplacije pobožnih mladića. Ovaj vid svete usredsrijeđenosti odsutan je mnogo duže nego što je ikad bio prisutan. Bio je davna uspomena i prije dvjesto godina, onda kad je Vordsvort navratio. Korov niče među kršima. Ulazi kiša. Bez krova, poda, stakala, “zelena do samih vrata” – sada je Tintern prinuđen da prihvati svetost koja je svuda i u svemu.
I šta onda? Ako me sjećanje ne vara, sunce je okupalo krajolik; muž je citirao stih iz jedne od pjesama o Lusi; ja sam zapjevušila čudnu melodiju. Nešto mi se dogodilo. U haosu uspomena koje iz dana u dan stvaramo pa onda gubimo, znala sam da se ova neće izgubiti. Dijelila sam Vordsvortov osjećaj: “Da u ovom trenutku ima života i hrane / Za godine koje dolaze”. Ili sam tako mislila. Sad kad sam ponovo iskopala pjesmu, vidim da pričam suprotnu priču. Ono što se dojmilo autora “Stihova napisanih par milja iznad Tinternske opatije” (1798) bilo je sjećanje na ekstazu: “Vremena su davno prošla / I bolnih draži sada više nema, / Ni njihovih vrtoglavih ushićenja”. Kada ju je posjetio pet godina ranije, dolina Vaja je na njega ostavila dubok utisak. Vraćajući joj se, shvata da još uvijek voli ovaj pejzaž, ali pjesma svjedoči o razvoju jer je njegova ljubav sada mekša, zrelija. Nestalo je neobuzdanog divljenja: “Jer priroda nekad / (Grublja zadovoljstva iz dječačkih dana / I one kretnje zadovoljne životinje sada nestale) / Meni bijaše početak i kraj, — ne mogu dočarati / šta tada bijah ja.” Povratak u Vels nosi susret sa mlađom verzijom sebe; došao je da oslušne jezik svog pređašnjeg srca. I, premda je tačno da je mladić koga se sjeća u neku ruku stranac, izjava da ga ne može dočarati je lažno skromna zato što, naravno, baš to pjesmom i radi. Mene, međutim, najviše čudi ljubav i uvažavanje koje Vordsvort u svakom momentu ispoljava prema tom prošlom sopstvu. On razumije da je nesmotreni mladić bio temelj većeg čovjeka koji je postao. Prirodna progresija – od Vordsvorta dječaka do Vordsvorta čovjeka, od tada do sada. Njegov um nije promijenjen već produbljen.
Ali kada pomislim na tu hodočasnicu koja mrzi Džoni Mičel, stoji pred istočnim prozorom i pita se da li će uspjeti da ubijedi svog dragog da stanu na mikrotalasnu užinu negdje između Tinterna i crkve (britanska vjenčanja su ozloglašena po kasnom serviranju ručka), zbilja ne razumijem jezik svog pređašnjeg srca. Ko je uopšte bila ta osoba? Džangrizava, nesvjesna da pjevuši Džoni, nesvjesna transformacije koja joj se dogodila. Kako se nešto može prvo toliko iskonski mrzjeti, a zatim, odjednom, nerazumno voljeti? Kako se dešavaju takve promjene?
Uzgred: 1967. godine se još jedan pjesnik, Alen Ginzberg, zaustavio u Tinternskoj opatiji. Otišao je u Vels sa britanskim izdavačem Tomom Mašlerom da boravi u Mašlerovoj kolibi i konzumira esid u Crnim planinama. To su bili zlatni dani britanskog izdavaštva. Ginzberg je napisao pjesmu o putovanju pod nazivom “Velška vizitacija”. Tlo na kojem je stajao bilo je “smeđe, vaginalno vlažno”, a trnje koje je gledao imalo je “đavolju… rogatu simetriju”. Drugim riječima, tipično ginzberijansko otkrovenje. Pjesma mi se, međutim, najviše dopada ne kada Ginzberg opisuje stvari koje vidi već kad ispituje način viđenja; tj. strukturnu razliku između načina na koji obično vidi i načina na koji je vidio tog dana, naštimovan i na esidu – Šta sam primjećivao? Pojedinosti!
Ovo je efekat koji slušanje Džoni Mičel ima na mene ovih dana: nekontrolisano plačem. Emotivno previranje, uznemiravajuće daleko od sreće, više nalik na radost – ako je radost prepoznavanje skoro nepodnošljive ljepote. To nije pristojna emocija. Ne mogu da slušam Džoni Mičel u sobi sa drugim ljudima, ili na iPodu dok šetam ulicama. Previše je rizično. Ne mogu da obećam da ću uspjeti da odslušam pjesmu a da se potpuno ne otkrijem – svima i svemu, svijetu. Ponižavajući osjećaj propustljivosti. Ipak, tješi me to što su moja osjećanja dok slušam pjesme ista koja je i umjetnica imala stvarajući ih: “U tom periodu svog života, nisam imala odbrambenih mehanizama, osjećala sam se kao celofan na kutiji cigara”. Mičel govori o plodnim godinama između Ginzberga u opatiji i 1971, kada je izdat kultni album Blue.
Vrijeme je da priznam da, kad mislim na Džoni Mičel, ustvari mislim na Blue. Ne pišem ja o nekom superiornom tipu muzo otkrovenja koje bi elegantno izdvojilo jedan od manje poznatih albuma, dražih i samoj Džoni: Hejira ili The Hissing of Summer Lawns. Ne, ne, ja mislim na album koji ima manje-više svaka budala, koliko god daleko od muzike da ju je život odnio. I ovdje me zapravo ne zanima muzički sadržaj. Zanima me transformacija slušanja. Bilo bi pogrešno posmatrati ovaj fenomen kao progresivnu promjenu ukusa. Progresivna promjena je nešto sasvim drugo: obično joj prethodi svjestan čin volje. Kao i većina ljudi, prilično često doživljavam progresivne promjene. Sileći sebe da ponovo pročitam Zločin i kaznu, na primjer, naučila sam da cijenim i uživam u Dostojevskom, piscu za koga sam, sve do kasnih dvadesetih, bila sigurna da nije po mom ukusu. Tokom jedne istraživačke sezone kroz naučnu fantastiku, iz biblioteke sam uzela Oldousa Hakslija uprkos njegovim odvratnim teorijama rase. Čak je i spisateljica toliko strana mom urođenom senzibilitetu kao Anais Nin uspjela da lagano pridobije moju naklonost prošlog ljeta, u okviru koordinisanih napora da se čitaju pisci koji se bave temom seksa.
Ne mislim da je slučajno što se većina mojih progresivnih promjena u ukusu desila u jedinoj oblasti za koju sam stručna – čitanju romana. U ovoj veoma ograničenoj areni, sebe mogu nazvati manje-više znalcem. To jest, udostojiću se da razmotrim i navodno najniže primjere forme dok se istovremeno uzdižem u divljenju onome što je opskurno i ezoterično – i sve to bez značajne unutrašnje promjene. Romane poznajem i za njih su u mojoj ličnosti vrata uvijek širom otvorena. Međutim, Džoni Mičel nisam zavoljela tako što sam saznala nešto više o njoj ili razumjela šta su otvoreni štimovi ili sjela i natjerala sebe da opet preslušavam pjesme. Mrzjela sam Džoni Mičel – a onda sam je voljela. Nisam priznavala njen glas – dok me nije potpuno obeznanio. I pitam se da li je upravo činjenica da sam savršena neznalica kada je u pitanju muzika omogućila tu paradigmatsku promjenu kapaciteta za slušanje Džoni Mičel. Možda je određen stepen neznanja bio preduslov. U čistom ništavilu neznanja, nešto uzvišeno (događaj?) izvan (ispod?) svijesti uspjelo je da se dogodi.
Upravo sam sebe nazvala znalcem romana, što malo nateže definiciju: „stručni arbitar u pitanjima ukusa“. Naravno da me duboko interesuju moja dva inča slonovače, ali rijetko koji znalac ne bi poželio da bude arbitar ukusa u više od jedne oblasti. Po ukusu se prepoznaju znalci, te ne čudi što obično traže široko polje na kojem bi taj ukus praktikovali. Upoznala sam mnogo vrsnih znalaca čiji istančani ukus obuhvata sve od društvenih nauka do kulinarskih vještina – i koji su svaki ubogi put fatalni po moje samopouzdanje. Kad god se za večerom nađem pored nekog ko poznaje romane koliko i ja, ali u isto vrijeme nalazi dovoljno mentalnog prostora da voli i proučava operu, odlučno brani stavove o relativnosti klasifikacije renesansnih umjetnika i enciklopedijski poznaje engleski građanski rat i francuska vina – obuzme me anksioznost koja ide od obične ka egzistencijalnoj zavisti. Kako sve postiže?
Senekin spis O kratkoći života mudro prikazuje problematiku odnosa vremena i ukusa. (Iako je Seneka na strani mog sagovornika a ne mene.) Esej je u formi pisma prijatelju Paulinu, koji mora da je napravio grešku požalivši se u Senekinom prisustvu na kratkoću ljudskog vijeka. U dugom odgovoru, filosof obavještava Paulina da „čitav život treba učiti kako da se živi“, a da utisak da su nam životi okrutno kratki zapravo može da zavara: „Nije tačno da imamo malo vremena za sve u životu, već da ga uglavnom traćimo“. Opčinjenost luksuzom, druženje, materijalni napredak, svađe, blud, pijančenje itd. Ako želiš život koji nešto vrijedi, savjetuje on, ispuni ga filosofijom. Na taj način, ne samo da nećeš propustiti svoj život, već ćeš svaku epohu dodati sopstvenoj: „Zahvaljujući naporima drugih ljudi, prisustvujemo stvarima koje su donešene iz tame u svjetlost“. Zato se treba sprijateljiti sa velikosveštenicima slobodnih vještina bez obzira koliko mogu djelovati daleko. Zenon, Pitagora, Demokrit, Aristotel, Teofrast: „Oni nikada neće biti previše zauzeti da se vide sa tobom, svaki od njih će na kraju ispratiti srećnijeg i svjesnijeg posjetioca, ne dozvolivši da iko ode praznih ruku. Primiće svakog smrtnika u bilo koje doba dana ili noći“.
Ok, važi – ali moramo biti spremni za njih. Sve i da ne vidimo ni blic bluda u životu, moguće je da smo opravdano prezauzeti za vizite Aristotelu. Zauzeti mijenjanjem pelena. Zauzeti ribanjem sudopere ili odlaskom na posao. A budući da se, u savremenom svijetu, u slobodne vještine ubraja ne samo šačica kanonskih filosofa već dvije hiljade godina kulture – plus obilje novih formi o kojima Senekina filosofija i ne sanja (poljska kinematografija, hip hop, konceptualna umjetnost) – jasno je zašto većina ljudi vapi za vremenom. Privlačno je odustati od slobodnih vještina prije nego što se stvarno pomučimo, lakše je veselo nastaviti svojim putem svađajući se, pijančeći, i slično. Možda nabasamo na koje kratkotrajno zadovoljstvo umjesto da cijeli vijek ispunimo osjećajem neadekvatnosti.
Divim se, ipak, Senekinom idealizmu i vjerujem u njegov centralni argument iako sam ga u životu primjenjivala nasumično: „Često kažemo da izbor roditelja nije u našoj moći, da nam ih je dodijelio slučaj. Možemo, međutim, izabrati čija bismo djeca željeli da budemo“. Prilično rano, u dobru ili zlu, izabrala sam čije dijete želim da budem: u nečemu banalnom kao što je otkriće da je Blue Džoni Mičel odličan album, ali, za osobu kao ja koja nikada nije spoznala Boga (koja je samo pročitala i napisala puno riječi o drugim ljudima koji su spoznali Boga), ne sadržaj, već struktura doživljaja je nesumnjivo slična. Mislim naročito na Kjerkegorov „Strah i drhtanje“, i preciznije na “Egzordijum” (predgovor, štimovanje) te čudne knjige, koji dosta ljudi (uključujući i mene) obično preskoči, u zabuni, kako bi došli do srži “Problema”. “Egzordijum” je kao nekakav mali čudni roman. U njemu Kjerkegor priziva lik jednostavnog, pobožnog čovjeka, “niti mislioca… niti egzegeta”, opsjednutog biblijskom pričom o Avramu i Isaku, koji, avaj, uviđa da je ne razumije. Zato je sebi priča četiri puta, na četiri načina, kao da je u pitanju usmena bajka koja se sa svakim izlaganjem neznatno mijenja.
Osnovne činjenice ostaju iste. (U svakoj verziji ubija se ovan a ne Isak.) Ono što varira jesu reakcije Avrama i Isaka. U prvoj verziji, kako bi sačuvao sinovljevu vjeru u Boga, Avram se pretvara da on, Avram, mrzi Isaka i da zato želi da ga ubije. U drugoj, sve ide po planu, ali Avram ne može da oprosti ni da zaboravi šta mu je Bog zatražio, pa sva radost iščili iz njegovog života. U trećoj, Avram ne može da vjeruje da mu je oprošten tako veliki grijeh. U četvrtoj verziji, Isak je taj koji gubi vjeru: kako je otac uopšte mogao da uzme u obzir tako strašan zločin, čak i na tren? Svaka verzija se završava kratkim pasusom analogije sa prilično različitom situacijom majke koja odbija dijete od dojenja:
Kada dođe vrijeme da dijete odbije od dojenja, majka crni dojku. Dojka ne smije da izgleda privlačno ako je dijete ne može imati. Na ovaj način, dijete vjeruje da se dojka promijenila, ali majka – ona je još uvijek ona ista, nježnog pogleda punog ljubavi baš kao i do tada. Blago onom kome nisu bili potrebni strašniji načini odbijanja od dojenja!
Ovim objašnjenjem se završava prva priča, ona u kojoj Avram ispašta umjesto Gospoda. U ovim neobičnim anegdotama o dojenju, smisao analogije nije uvijek očigledan. Profesionalni filosofi provode mnogo vremena raspravljajući o konkretnim simboličkim vezama. Je li Bog majka? Je li Isak beba? Ili je Avram majka, Isak beba a Bog dojka? Ja stvarno ne znam. U svakoj verziji ponuđeno je objašnjenje, ključ za razumijevanje. Nije istina da majka odbija da mi da mlijeko; ja ga više ne želim, zato što je dojka crna. Nije istina da Bog zahtijeva nešto neobjašnjivo; otac me želi mrtvog. Sve četiri verzije koje jednostavni čovjek sebi priča na neki način su užasne, ali su bar razumljive, za razliku od paradoksa istine: Bog mi je rekao da ću doprinijeti na ovom svijetu kroz sina, ali mi Bog govori da sina ubijem (ili: majka me voli i želi da mi da mlijeko, ali odbija da mi da mlijeko). I pošto je isprobao svaku racionalizaciju, jednostavni čovjek shvata da ga originalna biblijska priča još uvijek zbunjuje: “Iscrpljeno je kleknuo, sklopio ruke i rekao, ‘Niko nije veći od Avrama, ko njega može razumjeti?’”
Dok čitam “Egzordijum”, osjećam da Kjerkegor pokušava da me pripremi za razmišljanje o biblijskoj priči o Avramu i Isaku koja je suštinski neobjašnjiva. “Egzordijum” je proba: predstavlja se niz racionalnih objašnjenja kako bi se bolje demonstrirala neadekvatnost tih objašnjenja. Istina je da nas ništa ne može pripremiti za Avrama, niko ga ne može razumjeti – barem ne racionalno. Vjera nosi prihvatanje apsurda. Da bi nas doveo do te tačke, Kjerkegor pokušava da nas “naštimuje”, sistematski odbacujući sve vidove odbrane koje obično bacamo u lice apsurda.
Naravno, ljubav prema Džoni Mičel ne traži da se prihvati apsurd. Govorim o minornoj estetskoj kategoriji, ne o temeljima religioznosti. Ali ako se želi napraviti procijep u stamenoj građevini ljudske ličnosti, mislim da je korisno njegovati ovakav kjerkegorski osjećaj nezaštićenosti. Kjerkegorov jednostavni čovjek pravi jednostavnu grešku: želi da prevede misteriju biblijske priče na jezik koji razumije. Njegov neuspjeh nama je nauk. Ponekad onda kad prestanemo sa naporima da razumijemo ili analiziramo naizgled “apsurdne” fenomene – npr. kategoriju “novog” u umjetnosti – tada postajemo otvoreniji za njih.
Jednostavno rečeno, treba spustiti gard. (Nije slučajno da se moje Džoni-otkrovenje provuklo na stražnja vrata, dok je kritički um bio nezaštićen, usredsrijeđen na drugu vrstu ljepote). Oblikovana pjesmama iz djetinjstva, teško mi je da prihvatim “novo” u muzici, čak i ono “meni novo”. Taj problem nemam u književnosti jer se od romana ne branim. Mogu biti napisani otpozadi ili bez slova “e” ili u jedinom, dugačkom stupcu teksta – romani su uvijek dobrodošli. Ono što na početku utaba put je misterija; u djetinjstvu sam sa istim žarom slušala muziku i čitala priče, ali izgleda da sam u muzici, za razliku od riječi, izgradila čvršće stavove i okružila ih odbrambenim zidovima. Vjerovatno se ovo označava misterioznim terminom “senzibilitet”, čije se postojanje često čini urođenim. Sigurna sam da bih, kad bih skoknula na mansardu kod Džojsa 1907. godine i tamo našla bilješke za “Uliksa”, jedva čekala da vidim šta će to da zakuva. Kad bih, međutim, iste godine posjetila Pikasa u studiju i vidjela “Gospođice iz Avinjona”, bilo bih ravnodušna, možda malo šokirana. Ako 2012. godine, u stvarnom životu, stanem pred tu sliku u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, jasno vidim da je lijepa. Naporan rad na štimovanju i otvorenosti već su obavili drugi. Inteligentni kritičari, drugi slikari, oduševljeni amateri. Oni su širom otvorili vrata prije stotinjak godina – ja samo treba da prođem kroz njih.
Ko bi razumio Avrama? Nedosljedan je. Teško je povezati curu koja je mrzjela Džoni i ženu koja je voli, kao da su dvije osobe igrom slučaja dijelile isto tijelo. Kao kad nađemo dnevnik koji smo vodili kao pubertetlije ili kad za večerom slušamo prijatelja koji priča priču koje se uopšte ne sjećamo. Iako je ovo svakodnevna pojava, problematična je za one koji žele da stvaraju. Svjesni smo nedosljednosti i lako je prepoznajemo u privatnom životu, ali kada se radi o umjetnosti duboko se klanjamo ideji kontinuiteta. Za sebe mislim da sam radikalno nedosljedna – ali kako ovaj princip prevesti u prozu? Šta je književni lik ako ne kontinuirana, dosljedna ličnost? Da stavite Avrama u roman, dosta ljudi bi zavitlalo knjigu u drugi kraj sobe. Koja je njegova motivacija? Kako to da voli sina a da je ipak spreman da ga ubije? Avram nas vrijeđa. Čitanje i posmatranje dosljednih ljudi na stranici, pozornici i ekranu uvjerava nas u sopstvenu dosljednost.
Ovaj instinkt publike zna da obuhvati i čitavu umjetničku karijeru. Voljela bih da vjerujem da ne bih bila jedna od onih zloglasnih Britanaca koji su pokušali da izvižde Dilana sa pozornice kada je prešao na električnu gitaru, ali na osnovu prethodnih iskustava, bojim se da bih. Želimo da nam umjetnici ostanu onakvi kakve smo ih prvi put zavoljeli. A naši umjetnici žele da se kreću. Ponekad je bitka tako žestoka da dovede do izopačenja unutar umjetnika: mislim da se danas Džoni Mičel više smatra slikarkom nego pjevačicom. Postala je toliko alergična na očekivanja publike da bi radije izabrala da bude sasvim pristojna slikarka umjesto pjevačica dotaknuta žarom sublimnog. Ova vrsta anksioznosti u odnosu na publiku često se tumači kao prezir, iako je njen nemir samo sporedni efekat stvaralačkog procesa, što važi i za Dilana, Džojsa, Pikasa. Džoni Mičel ne želi da živi unutar mog sna, zaglavljena u vječnoj 1971. – njen život teče u sopstvenom vremenu. U njemu nema dovoljno vremena da ona zauvijek ostane Džoni mojih sjećanja. Najgore za umjetnika je da postoji u naličju tuđeg otkrovenja.
I na kraju – te njene pjesme, te predivne pjesme! Kad god ih slušam, svjesna sam da sam dužnik ljepoti, te osjećam obavezu da izravnam dugove. Sa Džoni, ukazao se jasan način. Ispostavilo se da je, dok je mene odvlačila od muzičke domovine, ona sama putovala duboko kroz teritorije iz kojih potičem:
Dok se posljednjih 25 godina glas javnosti, posebno bijela štampa, žali na nedostatak četiri četvrtine i molskih/durskih harmonija, moj rad postaje progresivniji i sve više apsorbuje elemente crne kulture, što je neizbježno budući da volim crnačku muziku, Djuka Elingtona, Majlsa Dejvisa. Nije da sam odlučila da postanem džez pjevačica, ili da sam to oduvijek bila. Većina mojih prijatelja je u džez taboru. Znam puno ljudi iz džez zajednice, i znam tekstove standarda iz četrdesetih i pedestih, za razliku od pop muzike šezdesetih i sedamdestih. Znači da crpim iz izvora američke muzike kojim dominiraju crnački uticaji, uz koju irsku ili englesku baladu koje sam naučila dok sam učila da sviram gitaru. Ta muzika je bila pokretna traka na kojoj sam vježbala. Ali ljudi žele da me zadrže na pokretnoj traci, dok je moja strast više Djuk Elington nego Geršvin, više inicijatori, Čarli Parker. Sviđa mi se i Petsi Klajn. Originalima je u svakoj oblasti bilo teško.
Pitam se kako će izgledati muzika mog djetinjstva u tumačenju Džoni Mičel. O njenoj “crnoj fazi” nisam ništa znala dok nisam počela da pišem ovaj tekst i da čitam onlajn intervjue, između ostalih i dugi razgovor iz 1998. sa jednim teksaškim didžejom. Sada ću da potražim njene kasnije radove i da provedem malo vremena sa njima. Da se potrudim. Mada ovih dana ne treba puno truda, ne sada kad osjećam da smo nas dvije povezane dubokim strujama. Mislim da su uvijek bile tu. Sve što je meni i Džoni bilo potrebno je malo štimovanja. Lutajuće note i istupanja, promjene tonaliteta koje su njoj danas dosadile a koje su za mene još uvijek čudesne. Njena muzika, kao i njen život, oduvijek je bila obilježena diskontinuitetom. Nedosljednošću identiteta, karaktera. Trebalo je da imam vjere – bilo je suđeno da se na kraju pronađemo:
Naručili su mi autobiografiju. Ali je nemoguće sažeti čitav život u jednu knjigu, tako da namjeravam da počnem, zapravo, u sredini – u periodu albuma Don Juan’s Reckless Daughter, veoma mističnim ali veoma šarolikim. Naravno, ne “na koljenima” mističnim. Da pišem romane, to bi bio moj prvi roman. A započeo bi rečenicom “Bio sam jedini crnac na zabavi”. (Smijeh) Vidite, imam uvodnu rečenicu.
- Prim. prev. eng. kolokvijalno muso, pl. musos – audiofil, slušač ↑
Zadie Smith (1975, London), spisateljica i esejistkinja. Književnu slavu je stekla već svojim prvim romanom Beli zubi iz 2000. godine
Prevela Ana Savjak - proletter.me
