Teško ga je svrstati u jedan pravac, svakako je Flamenko i španska muzika nešto sa čim nikad nije gubio dodir i što je bio prepoznatljiv dio njegov stvaralaštva. Pored toga on je unio veliku originalnost u ovaj pravac, unoseći elemente klasične muzike, džeza, rok fjužna, arapske muzike itd. Zapravo, najteže je napraviti iskorak u muzici koja ima bogatu istoriju kao što su flamenko i klasična muzika.
Francisco Gustavo Sanchez Gomez, poznatiji kao Pako de Lusija, rođen je 21. decembra 1947. u Alhesirasu u provinciji Kadic, u Andaluziji kao najmlađi od petoro sinova Antonija Sancheza i Lucije Gonzalez. Njegov zavičaj se nalazi na krajnjem jugu Španije, i do kraja svoje karijere mu je ostao neiscrpna inspiracija. Kako je njegov otac bio i sam gitarista mnogo mu je bilo stalo da njegov sin krene u pravcu u kom se on zaputio. Već od pet godina mu da da svira i tjerao ga da svira i do 12 sati dnevno. Ubrzo ga je izvukao iz škole kako bi se mogao posvetiti svom pozivu. Da li je ovo bio dobar korak? Toliko miješanje u sinovljev život i totalno određivanje njegovog daljeg života, nije lako procijeniti. Ko zna da li bi se on razvio u takvog vrhunskog gitaristu da mu oca nije bilo? “Naučio sam da sviram gitaru kao što druga djeca uče da govore” izjavio je jednom prilikom. Nećemo se zamarati tim pitanjem, već ćemo nastaviti priču o Pakovom životu. Sa već jedanaest godina je nastupio u javnosti prvi put, sa četrnaest snimio prvu kompoziciju sa svojim bratom, pjevačem, Pepeom – Los Chiquitos de Algeciras (Đeca Alhesirasa) . Od petnaest godina putuje u Nju Jork, snima album sa nepunih 17 godina zajedno sa gitaristom – Rikardom Modergom. Krajem 60-ih njegova interesovanje za muziku se polagano mijenjaju jer se upoznaje sa džezom i unosi nove elemente u svoj muzički stil. Već u mladosti postao je genijalan gitarista – kako u tehničkom tako i u umjetničkom pogledu.
Teško ga je svrstati u jedan pravac, svakako je Flamenko i španska muzika nešto sa čim nikad nije gubio dodir i što je bio prepoznatljiv dio njegov stvaralaštva. Pored toga on je unio veliku originalnost u ovaj pravac, unoseći elemente klasične muzike, džeza, rok fjužna, arapske muzike itd. Zapravo, najteže je napraviti iskorak u muzici koja ima bogatu istoriju kao što su flamenko i klasična muzika. Flamenko je ima bogatu tradiciju u Španiji, zahvaljući andaluzijskim ciganima koji su i stvorili ovaj pravac. Neobično u ovom pravcu je kako su oni svoju muziku živjeli u sebi od malena i kako se u njoj mogla ogledati njihova životna priča, osjećanja, sreće i tuge i njihov pogled na svijet oko sebe. Gitara, u klasici, je bila zanemaren i neozbiljno shvaćen instrument sve do devetnaestog vijeka, tog vijeka se pojavljuju Augustin Barios Mangore, Francisko Tarega, Federiko Morena i ostali koji su stvorili nevjerovatna djela. Slobodno se može reći da Pako napravio takav iskorak da je klasična gitara doživjela sa njim svoje zlatno doba. Bio je zapažen već na početku karijere, ali od snimanja “Entre dos aguas” šira javnost je obratila na njega pažnju. “Entre dos aguas” znači “između dvije vode ” u prevodu. Tu se misli na njegov rodni grad Alhesiras koji se nalazi uz sam Gibraltar i tako taman između Atlantskog okeana i Sredozemnog mora. Sedamdesete godin su godine njegovog najvećeg uspona, 1975 godine on je prvi flamenko gitarista koji je svirao u Teatro Real u Madridu,a ubrzo izlaze pjesme kao Almoraima i Rio Ancho.
Počinje da se interesuje za više muzičkih pravaca, 1977. je održao koncert sa Karlosom Santanom i ubrzo napravio trio sa Džonom MekLohlinom i El di Meolom. Ova trojica virtuoza su osamdesetih godina ostavljali zapanjene gledaoci svojim solažama. Svoj sekstet (Paco de Lucia sekstet) osnovao je 1981. godine. Sredinom osamdesetih je uočio kako prećerano soliranje kvari ono što muzika ima da iznese i prestao sa tim. Sekstet se raspao 1986. te je nastavio rad kao solo umjetnik. Prvi put je nastupio u Sovjetskom Savezu 1987. i po povratku u rodni kraj snimio svoj možda najbolji album – Siroco. Sekstet se sastao još jedanput – 1990. za snimanje Zyryaba zajedno sa džez pijanistom Čikom Koriom. 1991. godine je svirao sa orkestrom koncert Aranhuez, i dan danas je ta izvedba nenadmašena.
Zanimljivo je kako Pako, iako genijalan gitarista, nije često učio iz nota već kada komponuje sve drži u glavi. Da bi samoga sebe nagnao da nauči morao je da se zaključa u sobu po nekoliko sati da bi je konačno naučio. Snimio je pjesmu “Have you ever really loved a woman” sa Brajanom Adamsom 1995. De Lusija je i snimao muziku za filmove osamdesetih godina među kojima valja istaći film “The Hit” iz 1984. jer su za taj film muziku komponovali još i Erik Klepton i Rodžer Voters.
Za života je dobio veliki broj priznanja i odlikovanja. Prvo – od dvanaest godina na festivalu Concuto International Flamenco de Jerez de la Fontera. Od važnijih tu su 2004. nagrada Princ od Asturije, 2007. mu je univerzitet u Kadicu odao priznanje za njegov doprinos savremenoj muzici, konkretno razvoju flamenka i njegovo predstavljanje svijetu na jedan veličanstven način, a 2010. dobio je počasni doktorat Berkli Muzičkog Koledža u Bostonu.
Što se ličnog života tiče, nisam mogao do previše informacija da dođem. Dva puta se ženio i ostavio za sobom petoro djece – troje iz prvog i dvoje iz drugog braka. Druga žena mu je živjela u Jukatanu u Meksiku đe je on dolazio kada završi sa koncertima. Pet godina je proveo živeći tamo, 2003. se vratio u Španiju govoreći da je umoran od koncerata, provođenja po 6-8 mjeseci na putu, ustajanje u cik zore i noćenja po raznim hotelima. Koncertu aktivnost je zadnjih godina dosta smanjio, i nastupao je u krajevima na kojima nije održavao obično koncerte kao što su Pula, Maroko, Tunis, Turska i Rumunija.
Umro je 26. februara ujutru, po našem vremenu, od srčanog udara u Playa del Carmen, Quintana Roo, Meksiko sa 67 nepunih godina. Neki mediji govore da se igrao sa svojom djecom na plaži kada se desila ova nesreća.
Kao pojava Pako de Lusija je od nevjerovatne važnosti! Koliko generacija gitarista ga uzimalo kao krajnjeg uzora, koliko ljudi koji su iskreno poštovali njegovo stvaralaštvo! Svako ko zna što je ljepota i umjetnost jednostavno mora da poštuje njegovo stvaralaštvo ako ništa. Sam je govorio da je učio gitaru kako drugi uče da govore, ali on je njome uspio da propjeva. To je nešto od univerzalne vrijednosti što se osjeća, muzika je takva umjetnost. Najveća sloboda ovoga svijeta se vidi u njoj, druge umjetnosti se moraju oslanjati na svijet oko sebe a muzike nadilazi sve oko sebe, poput ideja i osjećanja iz književnosti ili poezije samo još veličanstvenije i direktnije. Svaki gitarista ovoga svijeta, bilo da je početnik ili virtuoz; rock, metal, flamenco, blues, klasični ili jazz gitarista je onoga trenutka kad je stigla vijest da Pako otišao sa ovoga svijeta bio lišen najvećeg uzora kojeg je mogao imati.U prvom redu o sebi pričam, sjećam se kada sam se tek upoznao sa gitarom da sam na poklon od nastavnika dobio CD sa Pakovim pjesmama. Nikada neću prežaliti što mu nisam otišao ni na jedan koncert. Sada je ostala njegova muzika da nas napominje na njegov čudesni životni put i da nam mladim gitaristima bude vječita inspiracija.
Mato Kankaraš/ Zrcalo
