Nick Cave & The Bad Seeds ‘Wild God’ – vrijeme je za radost

Nick Cave & The Bad Seeds ‘Wild God’

Rijetki su mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo.

 Piše: Ivan Laić

Tamo negdje početkom ovog stoljeća, u razdoblju prije društvenih mreža kakve poznajemo danas, internetske zajednice formirale su se na forumima, a u jednom takvom na službenim stranicama Nicka Cavea i njegovih The Bad Seedsa i sam sam (pre) aktivno sudjelovao družeći se s ljudima iz cijeloga svijeta povezanima ljubavlju prema australskom kantautoru i njegovoj glazbi. “Smeđi forum”, kao smo ga tada zvali, već dugo nije aktivan, ali ta zajednica prelila se sada na druge mreže, i upravo sam reakcije njeznih članove, kao i one nekih prijatelja iz naše zemlje koji Cavea vole jednako kao i ja, čekao kad stignu prvi prednaručeni primjerci danas objavljenog albuma Bad Seedsa “Wild God”, da vidim hoće li potvrditi ili opovrgnuti moj dojam da je u pitanju trijumfalno djelo koje osvaja već na prvo slušanje i najbolji Nickov album u posljednjih dvadeset godina, još tamo od dvostrukog remek-djela “Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus”. Ukratko, dobio sam potvrdu.

Naravno, nitko od navedenih vjerojatno ne misli da su albumi koje je Cave objavio u međuvremenu bili išta manje od od izvrsnih, ali, primjerice “Skeleton Tree” je izašao u Nickovom najbolnijem razdoblju kad je život izgubio njegov mladi sin Arthur, i u pitanju je ploča koja fascinira svojim javnim prikazom boli, ali stoga i brutalno teška za casual slušanje. Na “Ghosteen” ta bol prepušta mjesto nadi i vjeri u zacjeljivanje najveće zamislive rane i završava jednim obećanjem u završnici epske “Hollywood” koja zatvara ploču poručujući da će mir doći. “Wild God” dolazi s ključnom porukom zapečaćeno u jedan stih pjesme “Joy” u kojemu Cave sad poručuje: “We’ve all had too much sorrow, now is the time for joy.”

Od samog početka i uvodne “Song of the Lake” postaje jasno da je vrijeme ezoterične kontemplacije u ogoljenim aranžmanima Nickovog glavnog suradnika Warrena Ellisa sad iza nas. The Bad Seeds napokon su se vratili u punom sastavu i sviraju punom snagom, naslovni singl albuma koji je prvi objavljen odmah nam je to dao na znanje u svom završnom dijelu u kojem atmosfera prelazi u čistu energiju gospela i eksploziju zvuka i pozitivne energije. Cave više ne recitira, već pjeva punim plućima! Je li moguće da je nekadašnji mračnjak istovremeno napravio povratak “velikom zvuku” i iskorak prema novopronađenom joie de vivre? Ostatak albuma pokazao je da je prvi singl to postigao i manje od nekih drugih pjesama.

Znamo da je pjesme za album Nick počeo pisati na novu godinu jer posljednjih godina javno komunicira sa zajednicom obožavatelja kroz svoj newsletter Red Hand Files u kojemu odgovara na najrazličitija pitanja koja mu pristižu u inbox. Prvi stihovi koji su izišli iz njega bili su iz drugog singla, “Frogs” i glasili su: “Ushering in the [New Year] he knelt down / Crushed his brother’s head in with a bone./ It’s my great privilege / Oh babe, to walk you home.” Zvučali su kao nešto što je mogao napisati u drogom pogonjenim mračnim danima svog divljeg post punk odreda The Birthday Party, ali kad smo čuli ponovno taj vrtlog glazbe koji nosi ovu pjesmu o sličnosti ljudi i žaba u radovanju malim stvarima u životu kao što je skakanje u lokve kiše, bilo je jasno da poruka ne može biti različitija od nasilja iz uvodnog stiha.

“Frogs” je ujedno i jedna od tekstualno najupečatljivijih pjesama s cijelog albuma od spomenutog Kainovog ubojstva Abela kao “prvom ljudskom interakcijom izvan rajskoga vrta”, do referenci na Krisa Kristoffersona i njegovu “Sunday Morning Coming Down” gdje stari odmetnik udara limenku niz cestu u prljavoj košulji fenomenalna je igra ideja temeljena na ideji da se obje pjesme odigravaju u isto vrijeme, u nedjeljno jutro dok crkvena zvona zvone u pozadini.

Zanimljivo je da pjesma koja nosi naslov “Joy” možda zvuči najmajne radosno na albumu, ali srce će vam zasigurno zaigrati kad u njoj čujete topli ton francuskoga roga i zapravo je nevjerojatno kako tako malena aranžmanska intervencija daje dušu cijeloj pjesmi. Kolega Ivan Grobenski je, pak za “Final Rescue Attempt” rekao da “ima onu neku ‘Murder Ballads’ napetost i angst” kakav od Cavea dugo nije osjetio i “onaj prokleti snare roll kakav samo Thomas Wydler zna odsvirati” i ja tu zapravo nemam što za dodati.

Kad bih morao birati najdražu pjesmu s “Wild God”, ta bi titula pripala trijumfalnoj “Conversion” koja u prvih dvije i pol minute zapravo kuha u za prethodna izdanja tipičnoj meditaciji prije nego što eksplodira u čisti gospel uragan s nevjerojatnim zborom i Caveom u religijskom zanosu kakvom dosad još nikad nije došao ni blizu u svojoj karijeri i prva pomisao kad sam je čuo bila mi je koliko će to neizmjerno moćno zvučati na novoj turneji u sklopu koje The Bad Seeds dolaze i u zagrebačku Arenu.

Atmosferična “Cinnamon Horse” ponovno hermetiku prošlog albuma dovodi na jedan pristupačniji teren, dok je treći singl “Long Dark Night” nadahnuta poemom Sv. Ivana od Križa koju Cave spaja sa svojom vizijom country estetike u stilu Jimmyja Webba, autora klasika poput “Higwayman”, “By the Time I Get to Phoenix” i “Galveston”, kojoj se u posljednje vrijeme divi, a o čemu svjedoči u svojim razgovorima sa Seanom O’Haganom objavljenim u knjizi “Faith, Hope, and Carnage.”

Kako se album bliži kraju, očekuje nas još “O Wow O Wow (How Wonderful She Is)”, posveta Nickovoj bivšoj djevojci Aniti Lane, još jednoj od njemu izrazito bliskih osoba koje su nas nažalost napustile u posljednje vrijeme. Pjesma u svojoj završnici uključuje i glasovnu poruku Anite Caveu s telefonske “sekretarice”, a jednako je upečatljivo i korištenje vocodera, kao i činjenica da The Bad Seeds mogu hrabro zakoračiti u konvencionalne okvire radio friendy glazbe.

Sam završetak, pak, sačuvan je za još jedan izlet u čisti gospel u dvominutnoj “As The Waters Cover The Sea”, povratak vodenoj tematici “Song of the Lake” s početka, i možda je to samo moj dojam, ali kad album slušate u krug tako da uvodna pjesma slijedi završnu, trenutak spajanja dviju voda možete osjetiti kad se slano more prelije u slatko jezero.

Vjerujem da su samo rijetki mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo. “Wild God” je čista manifestacija nezaustavljive snage besprijekorne prekrasnosti koja vas može transportirati negdje daleko od zemaljske boli, u područja u kojima tek istinski velikani i divlji bogovi obitavaju dovoljno dugo da bi nam iz njih donijeli ovako veličanstvene preslike njihovih nama nedostižnih krajobraza.

Ocjena: 10/10

(Bad Seed Ltd / Play It Again Sam, 2024.)

Izvor: Ravno do dna