Metallica – Ride the Lightning
Foto: Printskrin
Kao što znamo, prvi album Metallice otvorio je put jednoj cijeloj novoj generaciji muzičara. Sirov, zastrašujući i apsolutno neumoljiv, Kill ‘Em All je bio nešto potpuno novo u tadašnje vrijeme. Iako se počeci i korijeni thrash metala vezuju za Veliku Britaniju, ovo je bio prvi i pravi odgovor sa druge strane Atlantika. Postavili su nove standarde snage, preciznosti i izdržljivosti. Ali isto tako, bio je to temelj za veće stvari koje dolaze. A njihov sljedeći iskorak desio se već sljedeće godine, 1984., kada ponovo podižu letvicu, sa svojim drugim albumom, Ride the Lightning.
Ali cijeli proces izdavanja novog albuma bio je znatno drugačiji od prve ploče, koju su snimali u New Yorku. Ovaj put su se odlučili za Dansku, za Sweet Silence Studio u Copenhagenu. Prvi razlog za odabir Danske bio je Flemming Rasmussen, producent koji im je privukao pažnju zbog njegovog rada na albumu Rainbow-a, Difficult to Cure. A drugi razlog, sa finansijske strane, bilo je mnogo jeftinije. Neposredno prije odlaska u Evropu imali su problem u Bostonu, gdje im je ukradena skoro cijela oprema. Zato su spavali u studiju po danu i snimali noću. Kao što su spominjali u intervjuima, u tom periodu nisu imali ništa drugo osim studija, gitara i Carlsberg piva. U odnosu na prvu ploču, gdje su većinu materijala komponovali James i Dave, ovo je bilo prvi put da su se njih četvorica skupila da zajedno naprave nove stvari.
Album otvara pjesma ”Fight Fire with Fire”, koja poslije akustičnog uvoda nastavlja sa nemilosrdnim tempom opisujući svijet neposredno prije i za vrijeme nuklearne apokalipse. Tu i dalje vidimo thrash uticaj sa prvog albuma i do današnjeg dana ovo je jedna od njihovih najbržih i najbrutalnijih pjesama.
Zatim slijedi i istoimena pjesma, za čiji naziv je zaslužan Kirk. Dok je čitao roman ”The Stand” od Stephena Kinga, naišao je na pasus u kojem momak, pred smrtnu kaznu, govori poznati citat ”ride the lightning”. To je predložio da bude naziv jedne pjesme, a na kraju je završio i kao naziv samog albuma. Tekst pjesme opisuje čovjeka vezanog u električnoj stolici i sve njegove misli i emocije prije smrtne presude. Nekada se i tokom samog live nastupa za vrijeme sola pojavljuje velika električna stolica upotpunjujući cijeli doživljaj.
Poslije toga imamo ”For Whom the Bell Tolls”, gdje je Cliff ostavio svoj pečat sa prepoznatljivim uvodom. Tekst je inspirisan istoimenim romanom Ernesta Hemingwaya, o španskom građanskom ratu, tačnije o poglavlju u kojem je pet vojnika ubijeno tokom zračnog napada nakon što su zauzeli obrambeni položaj na brdu.
Tada dolazimo do pjesme ”Fade to Black”, koja je neka njihova prva vrsta ”balade”. Počinje sa akustičnim uvodom, govori o suicidalnim mislima jedne osobe, borbi sa samim sobom i završava sa vjerovatno i najljepšim solom na albumu.
”Trapped Under Ice” je još jedna brza pjesma sa albuma, opisuje osobu koja je bila zamrznuta, koja se budi iz sna ali ubrzo shvata da ne može nigdje pobjeći iz komore.
Zatim dolazimo do najkontroveznije pjesme u istoriji benda, ”Escape”. Pjesma koja ja nastala na prijedlog diskografske kuće, kao neka vrsta konvencionalne pjesme koja se bi se lakše uklopila u šemu radijskog programa. Na kraju su ih i uslovili, a bend, mrzeći ovu pjesmu, nikada je nije svirao uživo, sve do 2012. godine, kada su na Orion festivalu svirali u potpunosti ovaj album.
”Creeping Death” je možda i najpoznatija pjesma sa ploče, opisujući ”Anđela smrti” i sve stvari koje su se desile kada je faraon odbio pustiti hebrejske robove. Počevši od pretvaranja vode iz Nila u krv, tame nad cijelom egipatskom zemljom, pa sve do nastrašnijeg, kada je Bog poslao anđela da oduzme živote svakom prvorođenom djetetu, osim ako kuća nije bila obilježena krvlju. Središnji gitarski rif je napisao Kirk kada je imao samo 16 godina.
Album zatvara instrumental ”The Call of Ktulu”, kao neka vrsta omaža istoimenom horor klasiku H.P. Lovercrafta.
Nevjerovatan je bio jednogodišnji napredak u odnosu na Kill ‘Em All. Ne potcjenjujući prvu ploču, Ride the Lightning bio ambiociozan, otvarajući nove aspekte njihove kompozicijske tehnike i izražavanja. Tekstovi su dostigli neki novi, lični i socijalni nivo. Instrumentalni dio albuma je takođe dobio jednu novu, kompleksniju dimenziju, gdje se vidi uticaj Cliffa, koji je svoje poznavanje muzičke teorije prenio na ostatak benda. Svaka pjesma je bila eksperiment, koji je izveden do savršenstva. A sve to izgleda još impresivnije ako znamo da su tada James i Lars imali 20 godina, Kirk 21, a Cliff 22. Ride the Lightning je bila jedna nova revolucija u muzici. Predstavlja tačku kada je metal diplomirao od mladalačkog, adolescentnog izražaja do odraslog, umjetničkog oblika koji je imao znatno šire i dublje značenje.
Piše: Nebojša Vasić
Izvor: P.U.L.S.E
