Iako se elementi opere naslućuju već kroz antičko kazalište misterija, prve tragove koji će voditi oblikovanju opere kao nove glazbeno-scenske vrste nalazimo u crkvenim prikazanjima, misterijima XIV. stoljeća, u kojima su se udruživali riječ i ton.
Te tragove možemo pratiti i u tzv. intermedijima, glazbenim točkama s pjevanim madrigalima i motetima, te posebno u kazališnoj formi pastorale, koja se razvila u XVI. stoljeću, a bila je privlačna zbog svog mitološkog sadržaja.
Pod utjecajem renesansnog duha opera se rodila krajem XVI. stoljeća na talijanskim kneževskim dvorovima. Grupa firentinskih glazbenika i učenih ljudi, poznatih pod imenom La camerata florentina, protivila se neumjerenosti renesansne polifone glazbe te je nastojala revitalizirati antičko kazalište kao vječno nedostižni uzor. Istražujući grčku glazbu, Camerata je otkrila da njena tajna leži u savršenom spoju riječi i melodije. Iz te spoznaje proizašle su tri postavke: prema prvoj, riječi moraju biti razumljive te je stoga izvedba prepuštena solo glasu uz jednostavniju pratnju. Druga postavka govori o pjevanju riječi s ispravnim i prirodnim izgovorom, kao u govoru. Treća postavka tiče se odnosa glazbe i riječi; melodija ne smije samo opisivati radnju, već mora prenositi sve razine osjećaja.
Tako su skladatelj Jacopo Peri i književnik Ottavio Rinuccini 1597. godine stvorili prvo, danas izgubljeno glazbeno-scensko djelo Dafne, a 1600. godine isti autori stvaraju novo djelo utemeljeno na grčkoj mitologiji – Euridika, prvo sačuvano “operno” djelo koje autori nazivaju tragedia per musica, tragedija s glazbom.
U prvim operama, sačinjenim od uzastopnih recitativa s malom instrumentalnom pratnjom koji su se izmjenjivali s glazbenim interludijima, glazba je bila veoma podređena tekstu. No, prvom operom u današnjem smislu riječi smatra se La favola d’Orfeo (Legenda o Orfeju), koju je skladao Claudio Monteverdi 1607., prije 400 godina. Njegov Orfej uzima se kao početak jedne nove glazbeno-scenske vrste budući da znatno nadmašuje svoje prethodnike bogatstvom izražajnih sredstava.
Samog Monteverdija smatra se prvim opernim skladateljem koji razvija dramatsko oblikovanje radnje, pojednostavljuje i uravnotežuje orkestralni sastav, postavlja temelje različitim oblicima arija, odnosu prema recitativima, te jasnije razlučuje melodijsko od harmonijskoga. S njegovim djelima započinje oblikovanje opere s numerama. Dramska radnja prikazuje se kroz niz zaokruženih glazbenih cjelina, numera – samostalnih nastupa likova (buduće arije), ansambala, zborova i instrumentalnih dijelova. U njegovim rukama nova forma nadrasta eksperimentalnu fazu, stječe bogatstvo glazbenog izraza, snagu i dubinu ekspresije, zbog čega njegove glazbene drame nakon toliko stoljeća žive i danas.
Svojom prvom operom Monteverdi stvara potpuno nov stil u muzici – favola in musica, odnosno “glazbenu dramu”, čime počinje dugo razdoblje opernog razvoja.
Claudio Monteverdi
Monteverdi je radio kao kapelnik na dvoru Vincenza I. Gonzage gdje je, prema narudžbi vojvode, povodom karnevala u Mantovi, 1607. godine skladana i premijerno izvedena opera Orfej.
Do 1630. godine živio je na dvoru u Mantovi, a potom narednih trideset godina u Veneciji kao kapelnik Crkve sv. Marka. Popularnost Monteverdijevih opera, između ostalog, zaslužna je i za otvaranje prve javne kazališne, odnosno operne kuće u Veneciji 1637. godine. Kazalište neće više biti dostupno isključivo plemstvu i dvorovima, već i široj javnosti.
Većina Monteverdijevih djela je izgubljena. Sačuvane su opere: Orfej, Tužaljka, Arijana, Povratak Odiseja u domovinu i Krunidba Popeje. Pisao je i madrigale i crkvene kompozicije – mise i motete, te je prvi važan autor vokalnih kompozicija i opernih djela. Njegovo djelo obilježava prijelaz od renesanse prema baroknoj glazbi, te se njegova djela mogu uvrstiti u oba razdoblja. Bio je jedan od značajnih nositelja promjene glazbenog stila. Posljednji je veliki majstor talijanskog renesansnog madrigala i prvi izraziti operni dramatičar glazbenog baroka.
Utjecaji Monteverdijevog stila protežu se preko venecijanske i rane napuljske operne škole sve do Händela, a naziru se i kod Lullyja, Purcella i mnogih drugih.
Autor: Maja Pehar