“Nikada nisam planirao postati velik ili poznat. To se jednostavno dogodilo. I naš zvuk je posljedica materijala koje smo imali i s kojima smo radili. To je bio naš život. Naš uspjeh proizvod je okolnosti i upornosti. Ni za samo ime benda nisam mislio da će trajati više od mjesec dana - netko me jednostavno nazvao i pitao želim li za nekoliko dana svirati u jednom klubu te pod kojim ćemo imenom nastupiti”,
“Nikada nisam planirao postati velik ili poznat. To se jednostavno dogodilo. I naš zvuk je posljedica materijala koje smo imali i s kojima smo radili. To je bio naš život. Naš uspjeh proizvod je okolnosti i upornosti. Ni za samo ime benda nisam mislio da će trajati više od mjesec dana - netko me jednostavno nazvao i pitao želim li za nekoliko dana svirati u jednom klubu te pod kojim ćemo imenom nastupiti”, rekao je Blixa Bargeld prošlog tjedna u Močvari. Bargeld je jedan od najznačajnijih svjetskih avangardnih glazbenika, doslovce kultnog statusa: on je, naime, osnivač Einstürzende Neubautena, eksperimentalnog njemačkog benda čiji je industrijski zvuk duboko promijenio shvaćanje suvremene muzike.
https://www.youtube.com/watch?list=PLnyO8XecNBrkyypB3ToVJca0QegQEgaC7&v=EYcmj4r-86I
Dan ranije Blixa je u susjednom Pogonu Jedinstvo održao koncert s talijanskim kompozitorom Tehom Teardom, s kojim svira posljednjih godina. Poput Einstürzendea, zvuk je to koji odiše avangardom, ali ovo je posve drugačiji Blixa od onog bijesnog postpankera iz osamdesetih godina u pustoši Zapadnog Berlina. Ne radi se više o udaranju po cijevima i metalnim pločama te korištenju motornih pila na stejdževima. Ovo je bila reinterpretacija europske klasike, s gudačkim kvartetom, ali još uvijek avangardna. Riječima Aleksandra Dragaša, zvučni terorist je postao cijenjeni umjetnik. Blixa je, realno govoreći, to postao već s prvim albumom Einstürzendea nazvanim “Kollaps” i objavljenim 1981. godine: po objavi tog albuma bend je pozvan na Documentu, jedan od najznačajnijih umjetničkih događaja na svijetu.
Zapadni je Berlin tijekom Hladnog rata bio neka vrsta otoka unutar socijalističkog oceana. Formalno nije pripadao Zapadnoj Njemačkoj nego je predstavljao poseban entitet. Njegovi su građani bili oslobođeni vojne službe i posjedovali zapadnoberlinske pasoše, a ne one Savezne Republike. Kao i danas, Berlin je i tada bio igralište za sve koji su htjeli eksperimentirati s identitetom i životnim stilom te raditi stvari koje unutar “normalnog” građanskog društva nisu moguće, od seksa ili droge do umjetnosti. Cvjetao je skvoterski pokret, kao i supkulturna scena. Kako se živjelo i partijalo možda najbolje opisuje Mark Reeder, britanski producent koji je sudjelovao na tribini s Bargeldom.
“Velik dio stanova imao je grijanje na ugljen. Međutim, većina ljudi koje sam poznavao nikada nije grijala svoje stanove jer nisu ustajali na vrijeme da kupe ugljen. Hladne večeri kod kuće provodili smo okupljeni ispred upaljenog tostera ne bi li se zagrijali”, kaže Reeder koji je krajem sedamdesetih napustio rodni Manchester i došao u Zapadni Berlin, inspiriran muzikom njemačke elektronske i Krautrock scene, odnosno bendova kao što su Neu!, Kraftwerk ili Tangerine Dream.
Blixa na pozornici (FOTO: Lupiga.Com)
Organizirao je i jedini berlinski nastup kultnog britanskog postpank benda Joy Division, održan svega nekoliko mjeseci prije nego što će se dvadesetčetverogodišnji Ian Curtis, mučen epilepsijom i emocionalnim problemima, objesiti u svojoj kuhinji. Reeder je, osim što je svirao u bendu Die Unbekannten, postao nešto poput menadžera za čitav niz berlinskih bendova, poput Malarie, grupe sastavljene isključivo od djevojaka.
Reeder je inače glavni protagonist i narator esejističkog dokumentarca o berlinskoj alternativnoj sceni osamdesetih “B-Movie: Lust and Sound in West Berlin 1979-1989“ prikazanog u Močvari prije tribine. Iako film daje romantizirani prikaz na tu scenu te je ponešto koncentriran na Reederova privatna iskustva u stilu “kada sam bio lud i mlad u Berlinu”, dokumentarac iz 2015. godine je ne samo izuzetno dinamično i dobro režiran, nego daje i odličan uvod u temu za one koji o njoj ne znaju previše.
Pri tom je riječ o jednom od najvažnijih poglavlja pop-glazbe prošlog stoljeća, i to ne zato što su u Berlinu tih desetljeća živjeli i radili Iggy Pop, Lou Reed, Nick Cave ili David Bowie. Filmom defilira niz bendova nepoznat onima koji nisu bliže upućeni, poput Die Tödliche Doris ili Die Ärzte, pa do onih poznatih poput Die Toten Hosen ili planetarno slavne Nene i njenog hita "99 Luftballoons". Reeder je kasnije osnovao diskografsku kuću MFS koja je izdala niz kultnih imena njemačke elektronske glazbe, od Paula van Dykea do Ellen Allien.
Činjenica je da je u to doba određeni broj genijalnih kreativaca djelovao u Berlinu, živio s vrlo malo ili ništa novca, u skvotiranim kućama te vodio vrlo alternativne životne stilove. Međutim, sam Blixa Bargeld u svojim nastupima redovno kritizira tendenciju mitologiziranja Zapadnog Berlina osamdesetih, odnosno projekciju nekakvog “zlatnog doba”. To je ponovio i u Močvari.
“Bilo je to turobno, sivo i hladno mjesto, a ne nikakva megakul destinacija. Konstantno je nedostajalo stambenog prostora, pa je u stanovima zajedno živio velik broj ljudi. Dobar dio grada je, pri tom, još uvijek izgledao kao da je Drugi svjetski rat završio prije desetak godina. Stvarnost tadašnjeg Zapadnog Berlina mnogo je bliža Markovoj priči o grijanju pred tosterima, nego li ovome što danas možete vidjeti po filmovima i u svim pričama koje se oko toga vrte", kaže Blixa.
Detalj s izložbe (FOTO: Lupiga.Com)
Dodao je da takve projekcije od Berlina stvaraju mjesto koje on u stvarnosti nije - i koje nikada nije ni bio. S obzirom na sve veću komercijalizaciju nostalgije za tadašnjim Berlinom, razumljiva je Bargeldova izjava da čeka da se nostalgija ispuše kako bi počeo pisati svoju autobiografiju, za koju je imao ugovor, ali ga je raskinuo.
Reeder je dodao da se zapravo radilo o vrlo malenom broju ljudi - berlinska muzička scena zapravo se sastojala od nekoliko desetaka glazbenika koji su mijenjali bendove. U odnosu na osamdesete godine svijet muzike danas funkcionira potpuno drugačije, istaknuo je Blixa.
“Nema više nikakvog smisla govoriti o undergroundu. O tome ste mogli govoriti kada je u svakoj zemlji mala grupa ljudi kontrolirala izdavačku industriju i odlučivala što će biti objavljeno i dostupno javnosti, no danas svatko sam može objaviti svoju muziku”, zaključio je.
Izložba je otvorena do 18. veljače (FOTO: Lupiga.Com)
Inače, slabije upućeni možda ne znaju da je Bargeld - osim što je revolucionarizirao muziku te postao planetarno poznat s Einstürzendeom - dvadeset godina svirao gitaru u Bad Seedsima Nicka Cavea - još od osnivanja benda pa do 2003. godine. Cave se također pojavljuje u spomenutom filmu, a neko vrijeme je i živio u Reederovom stanu. Rane ploče Bad Seedsa su glazbeno skoro bliže Einstürzendeima nego li rok-baladama po kojima je Cave kasnije postao jedan od najpopularnijih današnjih pjevača. Međutim, to je logično, jer je Caveov prethodni postpank bend The Birthday Party također imao krajnje žestok “teroristički" zvuk, mada mnogo klasičnijih struktura nego li što su ih imale Bargeldove rane skladbe.
Koncert Blixe Bargelda i Teha Tearda kao i spomenuta tribina održani su u sklopu izložbe pod nazivom “Geniale Dilletanten” o njemačkoj alternativnoj kulturi osamdesetih godina - i u organizaciji Goethe instituta - koja je otvorena u Pogonu Jedinstvo do 18. veljače. Sami Neubateni ove godine idu na novu turneju pod nazivom “Greatest hits”. Nakon što su 2004. i 2008. godine svirali u SKUC-u odnosno Jedinstvu, ovaj put, međutim, zaobilaze Zagreb.
