“Beskorisna magija” Florence Welch
Foto: Ana Pavlović/muzika.hr
Unatoč svojoj izvođačkoj karizmi, ona je, kao izrazito introvertirana osoba, od samih početaka imala kompliciran odnos s pozivom pjevačice i zabavljačice. Taj poziv, naime, traži od nje izlazak iz zone ugode, što je za posljedicu imalo borbu s mentalnim zdravljem koja se manifestirala kroz anksioznost, depresiju, poremećaj prehrane i ovisnost kao načine nošenja s pritiscima.
Piše:
I met the devil
You know, he gave me a choice
A golden heart, or a golden voice
Iz gustog umjetnog dima koji je ispunio pozornicu pulske Arene, Florence Welch se u najboljoj maniri vještog iluzionista uprizorila pred publikom, raširenih ruku i pogleda uperenih prema nebesima te je njezina „grandiozna auto-mitologija“ mogla započeti. Florence koju smo imali priliku vidjeti u Puli (lipanj 2023.), u pratnji benda Florence+the Machine, je tehnički na vrhuncu svoje izvedbene moći, vokalno besprijekorna, suverena vladarica pozornice koja ima vojsku (fanatičnih) fanova. No, to je i Florence koja ne riskira, koja kontrolira situaciju te koja se za naklonost publike više ne mora rovovski boriti.
Dok sam svojedobno slušala njihov prvijenac Lungs (2009.), unatoč sjajnom nizu eklektičnih pjesama koje su me učinile vjernim fanom, nisam očekivala da će bend postići ove razmjere popularnosti. Možda je time i izgubio dio svoje (rock) autentičnosti, a jedna od strategija kojom su premostili jaz između „malog“ i „velikog“ benda je mitologizacija Florence i njezine umjetničke persone.
Iako je danas fokus gotovo isključivo na njoj, bend je zapravo započeo kao ženski duo koji su činile Welch i klavijaturistica Isabella Summers (a.k.a Isa Machine). Njih dvije su stvorile karakteristični zvuk hipnotičkih ritmova i katarzičnog pjevanja prije nego što su im se pridružili ostali članovi. Iako gotovo potpuno nepoznate, imale su velike ambicije i grandiozne vizije o glazbi koju su željele zajedno stvarati.
Rast od male indie senzacije do mainstream benda koji puni arene je bio postepen i organski, građen na temeljima zanata brušenog živim svirkama. To se, primjerice, vidi po Florencinoj potrebi za fizičkim kontaktom, pa je u Areni u nekoliko navrata silazila s pozornice i ulazila među publiku. Nekadašnja Florence bi se sigurno odvažila i na stage diving jer je njezina specifičnost od početka bilo spajanje eterične pojavnosti s rokerskom neobuzdanošću.
Unatoč svojoj izvođačkoj karizmi, ona je, kao izrazito introvertirana osoba, od samih početaka imala kompliciran odnos s pozivom pjevačice i zabavljačice. Taj poziv, naime, traži od nje izlazak iz zone ugode, što je za posljedicu imalo borbu s mentalnim zdravljem koja se manifestirala kroz anksioznost, depresiju, poremećaj prehrane i ovisnost kao načine nošenja s pritiscima.
Zbog toga, ona svoj talent doživljava kao neku vrstu zasebnog entiteta, demona koji je opsjeda i kojeg ne može kontrolirati, ali bez kojeg njezina egzistencija nema svrhe ni smisla, o čemu progovara na svom aktualnom albumu:
And I was never as good as I always thought I was
But I knew how to dress it up
I was never satisfied, it never let me go
Just dragged me by my hair, and back on with the showPlesno ludilo kao metafora kreativne autentičnosti
Sam naziv posljednjeg albuma i istoimene turneje Dance Fever inspiriran je fenomenom koreomanije, tj. nekontroliranim plesom koji rezultira krajnjom iznemoglošću ili čak smrću. U Europi je između 7. i 17. stoljeća zabilježen niz slučajeva maničnog grupnog plesa, a više je teorija o uzrocima te masovne histerije. Iako je fenomen jednako neobjašnjivo i naglo nestao kao što je i počeo, ideja o „ludilu“ koje se manifestira ili kanalizira kroz ples prerasla je u snažnu metaforu borbe za kreativnu autentičnost.
Dance Fever, 2022.
Primjerice, u jednoj od svojih poznatih bajki Crvene cipele, Hans Christian Andersen na posebno brutalan način dočarava sudbinu djevojčice Karen koja nije mogla odoljeti iskušenju nošenja crvenih cipela, a kazna za to je bila nekontrolirani ples.
“Plesat ćeš”, rekao je, “pleši u crvenim cipelama dok ne postaneš blijeda i hladna, dok ti se koža ne skupi i postaneš kostur! Pleši, od vrata do vrata, a tamo gdje žive ponosna i zločesta djeca pokucaj, da te čuju i strahuju! Zapleši, pleši – !”
Andersenova patrijarhalno-pedagoška verzija imala je za svrhu osuditi društveno neprihvatljivo žensko ponašanje i ukazati na posljedice nedoličnosti, a jedini put iskupljenju bilo je uklanjanje divljih, nekonformističkih dijelova takve “problematične” osobnosti. Karen je kažnjena zbog smjelosti da bude drugačija, kreativna, da pripada sebi, ali na način da, kao i Mala Sirena, samovoljno pristaje na sakaćenje kako ne bi iznevjerila dominantni poredak. Tek tada je mogao uslijediti „sretan“ završetak.
Tijekom druge polovice 20. stoljeća motiv crvenih cipela i plesnog ludila se našao u brojnim obradama i adaptacijama u različitim umjetničkim medijima, a jedan od posljednjih je upravo album Dance Fever. Iako naslov pogrešno navodi na to da je riječ o plesnoj glazbi, plesna manija autorici više služi kao metafora gubitka kontrole koju često doživljava. S druge strane, ples za nju ima i terapeutski učinak jer je nakon liječenja od ovisnosti upravo u njemu otkrila moć izlječenja, spasenja, nade i transformacije.
Strepnja od autorstva
Unatoč neupitnom uspjehu, za Florence Welch identitet umjetnice nije neprikosnoven i neupitan, već podcrtan brojnim sumnjama koje su na tragu onog što Sandra Gilbert i Susan Gubar u svojoj knjizi The Madwoman in the Attic (1984.) definiraju kao „strepnju od autorstva u obliku grozničave jeze od samoubilačke ženske kreativnosti, a ženska umjetnost u sebi sadrži skrivenu, ali ključnu tradiciju nekontroliranog ludila.“
Ta povezanost između ženskog autorstva i ludila je implicitno utkana u cjelokupni opus Florence+the Machine, a jedna od stalnih referentnih točaka je lik i djelo Elizabeth Siddal, paradigmatski primjer tragične sudbine žene umjetnice i njezinog „ludila“. Iako rođena u radničkoj obitelji, Siddall je odrasla čitajući Shakespearea i Waltera Scotta. Stjecajem okolnosti postala je model prerafaelitskih slikara, kasnije i Rosettijeva supruga, ali oni su u njoj vidjeli više fizički ideal savršene muze nego umjetnicu, veličajući prvenstveno njezinu crvenu kosu i svijetlu put. Ona je pak imala umjetničke aspiracije i ambicije: crtala je, slikala i pisala. Na kraju je i povjerovala u svoju nametnutu ulogu krhke muze kojoj je najveći adut bila ljepota. Izgubila je samopouzdanje, a nakon poroda mrtvog djeteta predozirala se tinkturom opijuma.
Iako joj je i prirodno nalik, na posljednjem albumu Florence je dodatno pojačala sličnost sa Siddal kako bi što više nalikovala prerafelitskom idealu. To joj je pak omogućilo kreiranje alter ega koji je veći od nje same i kojim preuzima svojevrsnu ulogu „rock boginje“. Florence je lice, ali i glas. Ona je muza, ali i autorica glazbe i tekstova te producentica svih pjesama na svom posljednjem albumu. Dakle, umjetnica je u punom smislu riječi jer je njezin umjetnički legitimitet priznat (za razliku od Siddal, čija je umjetnost bila zasjenjena ulogom muze). No, upravo spajanjem naizgled nespojivog – viktorijanske čedne „žene anđela“ i suvremene umjetnice „bludnice“ – ona kao da želi spojiti banalnu dualnost ženskih uloga u cjelinu.
Dekonstrukcija kanona
Već spomenute crvene cipele funkcioniraju kao metaforička priča o smjelosti bivanja umjetnicom, pokazujući kulturološke tendencije rastrgavanja žene između društvene prihvaćenosti i samoočuvanja. Ali stopala su prema arhetipskom shvaćanju simbol pokretnosti, slobode i izbora, ali i simbolička pera. Kako piše Merima Omeragić u tekstu “Model umjetnice-bludnice: zašto je arhetipska priča o crvenim cipelama (još) uvijek kontroverzna,” stopala su metafora ruke ili čak uma. Bose noge Florence Welch, koje su dio njenog koncertnog rituala, mogu se iščitavati i kao još jedan način da se odbaci društvena i rodnakonvencija „doličnog ženskoga“ nasuprot „demonskom, vještičjem ženskom“.
Uvijek je bitna točka feminističkih i rodnih čitanja nekog djela pitanje odnosa prema korpusu koji interpretiramo i kanonu kojem djelo pripada. Autorica je izgnana iz kanona, a primjereni ženski likovi tvoreni su iz pozicije muške imaginacije. Welch izvrće i ovu logiku tako da se u pjesmi “King,” kojom otvara novi album, deklarira kao kralj, čime odbija sporednu ulogu u svakom smislu. Uzima si moć i pravo da odbija očekivanja i nametnute rodne uloge, pri čemu i u pjevanju eksperimentira s produbljivanjem svoga glasa nalik muškom s jedne strane i neprirodnim disanjem koje simulira ostajanje bez zraka s druge. Osim toga, na nekoliko mjesta direktno napada maskuline autoritete (boga ili rock zvijezde).
You said that rock and roll is dead
But is that just because
It has not been resurrected in your image?
Like if Jesus came back
But in a beautiful dress
And all the angels were like
“Oh yes, oh yes”
Srećom, Florence je i autoironična te vješto dekonstruira tu auto-mitologiju koju glazba (i glazbena industrija) od nje traži kako bi postigla ono što kao umjetnica želi. No, za razliku od muških kolega s kojima se uvijek osjećala ravnopravnom, susreće se s dilemom koju oni možda nemaju: kako pomiriti ulogu rock zvijezde i majke, turnejeu i obiteljski život, samoću stvaranja i potrebe drugih? Uvreda društvenog i kulturalnog poretka izazvana pokušajima žene da osvoji prostor za stvaranje uvijek ima svoju cijenu, najčešće upravo u vidu nemogućnosti pomirenja vlastitih želja i društvenih očekivanja. Pjesma “King” započinje upravo tom dilemom:
We argue in the kitchen about whether to have children
About the world ending and the scale of my ambition
And how much is art really worth
The very thing you’re best at is the thing that hurts the most
Naime, većina se autorica, kako bi ostvarile umjetničke težnje, upuštaju u opasnu i stalnu borbu sa ženomrzačkom kulturom koja ih neprekidno obeshrabruje u umjetničkim nastojanjima. Prema riječima Florence Welch, potpuno je prihvatljivo što je glasna, bijesna, agresivna, van kontrole i u prvom planu dok je na pozornici, ali to nužno ne odgovara životu izvan pozornice.
S druge strane, Isabella Summers je kao motivaciju za stvaranjem glazbe s drugom ženom navela to što „joj je dosadilo slušati kako joj muškarci naređuju“. Prema Gilbert i Gubar, umjetnička samo-ekspresija je „opasno privlačna upravo zato što oslobađa aktere/ice od pravila, uloga, društvenih obveza i obiteljskih obveza svakodnevnice.“
Što je Florence bez Machine?
Veći zaokret u glazbenom stilu Florence+the Machine dogodio se na predzadnjem albumu High as Hope, što je koincidiralo s promjenom izdavačke kuće, ali još važnije, sa smanjenjem kreativnog doprinosa Isabelle Summers, koja se ne navodi kao koautorica niti jedne pjesme na posljednja dva albuma. Iako je još svirala na pretposljednjoj turneji, na Dance Fever je potpuno izostala jer se posvetila solo karijeri. Fanovi poput mene kojima su najdraža upravo prva tri albuma i koji su prepoznali njihovu kreativnu sinergiju kao nešto vrlo rijetko i dragocjeno u svijetu glazbe, mogu se samo sjetno nadati kako će taj moćni ženski duo jednog dana ponovno zajedno stvarati.
No, otkad se Florence osamostalila od Machine, veći fokus je stavila na svoje pjesme kao poeziju, koja je sada mnogo osobnija i ispovjednija, ali i doslovnija, pa ponekad i banalnija od divnih, zakučastih i pomalo morbidnih metafora i jezičnih bravura ranijih albuma. Tu vrstu zaokreta vidimo i po tome što je 2018. izdala i knjigu poezije Useless Magic, ili snimkama recitiranja stihova kao bonus tracks na posljednjem albumu.
Za razliku od prva tri albuma, na kojima je naglasak bio na hipnotičkim ritmovima i pjesmama koje su bile poput „katedrala zvuka“ kojima je Florence „pokušavala nadglasati glasove u svojoj glavi“, zadnja dva albuma su tiša, introvertiranija i manje muzički ambiciozna, s naglaskom na konceptu i narativu koji autorica želi kreirati. Iako je glazbena kulisa više elektronska (s primjesama folka, glam i synth rocka pa i retro-soula) nego na ranijim albumima – dijelom zbog toga što je u pandemijskim uvjetima izostala mogućnost sviranja uživo – Dance Fever je vrlo rubno pop i mainstream. Primjerice, stalno eksperimentiranje s dahom i disanjem kao i načinima pjevanja rezultiralo je pjesmama koje nisu uvijek melodične i privlačne na prvo slušanje.
Konačno, ta disharmonija, neujednačenost, pesimizam i melankolija su vjerojatno direktna posljedica izostanka stvaranja i nastupanja tijekom pandemije koja je glazbenicima/cama posebno teško pala. Florence je album zaključila upravo nemogućnošću da se bavi onim što joj „jedino dobro ide“:
Oh, you know I’m still afraid
I’m still crazy and I’m still scared
But if I make it to the stage
I’ll show you what it means
To be spared, to be spared.
