Šesti album Lane Del Rey Norman Fucking Rockwell! došao je nakon skoro godinu dana najava i pet-šest odreda iznimno zanimljivih singlova.
Univerzalno odobravanje kritike koje ga prati možda čudi u kontekstu slabašnog i vrlo nefokusiranog prošlog albuma Lust for Life iz 2017. Uzmemo li ipak u obzir da gotovo sve pjesme zvuče kao alergijska reakcija na suvremeni pop, onda je puno lakše razumjeti famu koja ga prati. Del Rey i njen novi suradnik, producent Jack Antonoff, odlučili su se na svjesno albumsko iskustvo.
Pjesme se pretapaju i referenciraju jedna drugu, a zvuk je kombinacija soft rock estetike izvođača poput Joni Mitchell, Laure Nyro ili Crosby, Stills, Nash & Young te lagano moderniziranih trip hop natruha. Obzirom na to da se Del Rey oduvijek najviše naslanjala na atmosferu i estetiku kao glavne nositelje poruke, ovakav odabir zapravo predstavlja sasvim logičan, premda – barem na papiru – i komercijalno riskantan odabir. Del Rey i Antonoff konstruiraju pjesme kao raskošne melankolične epove koji se pažljivo odmataju po nekoliko minuta, često bez izrazitih refrena ili agresivne instrumentalizacije.
Kad se sve to uzme u obzir, nije teško shvatiti privlačnost ovako promišljenog, ujednačenog i iznimno koherentnog albuma u doba streaminga i pojačanog naglaska na jednostavne dvoipolminutne strukture koje podilaze masovnom poremećaju pažnje postinternetskog doba. Negdje pri polovici desetominutne “Venice Bitch” Antonoff uleti u sintesajzerski solo nalik na “Lucky Man” Emerson, Lake & Palmer i odmah postane jasno da se autorski dvojac ovog albuma nimalo ne šali. U mnogočemu album podsjeća na “Ultraviolence” iz 2014., njen drugi album na kojem je, uz pomoć Dana Auerbacha iz The Black Keys, također uvjerljivo rekreirala zvuk Kalifornije sedamdesetih.
Album funkcionira i kao namjerna posveta losanđeleskoj sceni Laurel Canyon s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, koja je uz navedene aktere uključivala Jima Morrisona, Carole King, The Mamas and the Papas i druge. Silna referencijalnost konstanta je u radu Lane Del Rey, no na ovom albumu poprima dimenzije gotovo romanesknog građenja svjetova. Isprepleteni svijet ovih pjesama svjesna je manifestacija neke druge, ne toliko prošle koliko mitske Amerike. U romanu Last Days of New Paris Chine Miévillea nadrealistički umjetnici se manifestacijama svojih slika bore protiv nacista u alternativnom Parizu pedesetih. Na sličan način Del Rey ovdje predstavlja imaginarnu Ameriku u kojoj se podrazumijeva da slava i bogatstvo imaju inherentno tragičan sjaj. Logična je to refleksija popularne kulture pedesetih i šezdesetih koja se pojavljuje kao tematska nit svih njenih albuma. No, kao što je očito u naslovu s referencom na čuvenog sveameričkog slikara i ilustratora Normana Rockwella, ovo je njeno najameričkije od svih ostvarenja. Unutar njegovih 70 minuta neprekidno bujaju tenzije između desetljeća akumuliranih mitova i ostataka stvarnosti oštećenih neprekidnim distorziranjem medijske i pop kulture. U tom je smislu “Norman Fucking Rockwell!” rijetka apolitična ploča s implicitno političkim nabojem. Povišene emocije cijele njene karijere utkane su u pjesme koje nisu samo kulerski rezignirane kao one s debija “Born To Die”, nego imaju i auru opipljivog očaja oko sebe, što do sada nije bio slučaj.
Kad sjajna klavirska balada ”Hope is a dangerous thing for a woman like me to have – but I have it” zatvori album stihovima koji referenciraju sve od Sylvije Plath preko “Iskupljenja u Shawshanku” do internetskog razgovora s ocem ovjekovječenog u gorko-humornom stihu “Hello, it’s the most famous woman you know on the iPadCalling from beyond the grave, I just wanna say, “Hi, Dad“, napokon se skida i persona Lane Del Rey i ostaje samo Lizzy Grant, kako sama kaže “a modern day woman with a weak constitution”. Logično se zapitati zašto je trebalo čak šest albuma da se skinu slojevi dokono melankoličnih fantazija više srednje klase i ostane slika žene koja stoji iza njih, baš kao što je izvedeno i na neglamouroznoj slici promotivnog singla. Možda se odgovor krije u činjenici da živimo u vremenima u kojima je medijska kultura iscurila na ulice i u kojima nekadašnja reality TV zvijezda igra ulogu “lidera slobodnog svijeta” dok se internetske svađe pretvaraju u prave pokolje.
“Norman Fucking Rockwell!” je u tom smislu istodobno osuda i slavljenje ekscesa modernog društva. Svjesna fantazija stvarne žene iza persone koja tugu i melankoliju pretvara u seksualizirane artikle namijenjene širenju tržišnih potencijala. No, ako nam vješti glazbeni podtekst koji su Del Rey i Antonoff strpljivo ispleli išta govori, onda je to da prošlost predstavlja neprekidni izvor krivotvorenja današnjice. Možda zato ovaj album, baš kao primjerice i “My Dark Twisted Fantasy” Kanyea Westa, istodobno djeluje krajnje subverzivno i neopisivo regresivno. Naposljetku, život u kasnom kapitalizmu, čak je i za slavne (ili možda bolje rečeno, pogotovo za njih) sveden na slavljenje vlastite propasti. Bez obzira na maratonsko trajanje i relativno jednolične strukture pjesama, Lana Del Rey to nikad nije učinila tako spretno i prepredeno kao ovdje.
