Posjetitelji prvog dana 12. INmusic festivala mogli su u večernjim satima doživjeti nešto što je relativno rijetko u muzici. Na glavnoj bini Darko Rundek je ponovo izvodio pjesme s albuma, inače njegovog prvog solo projekta, poznatog pod nazivom “Apokalipso”, odnosno sada pod uskrslim nazivom “ApoCalypso” i… te su pjesme zvučale kao da ih je jučer napisao.
“Tranzit”, “Crni dusi”, “More, more” su, uz naslovnu pjesmu, zvučale kao friško napisani klasici s još neizdanog novog albuma Darka Rundeka. Eh, greška! Povod svemu ponovno je izdavanje albuma “Apokalipso”, sada u slavljeničkom izdanju pod imenom “ApoCalypso”, obogaćenog s pjesmama s nikad izdanog Haustorovog albuma “Dovitljivi mali čudaci” i u paketu je s ponovnim izdanjem Rundekovog drugog solo albuma “U širokom svijetu”.
Iako je reizdanje prvog albuma Darka Rundeka alias Odiseja iz Trnja “Apokalipso” pod imenom “ApoCalypso” zgodna kovanica, meni ime “Apokalipso” nije značilo ništa više od zabavnog i šarmantnog kaosa čovjeka koji ne dozvoljava da mu itko ispire mozak. Nije da se hvalim svojom nesposobnošću povezivanja, ali – eto. Uostalom, u naslovnoj pjesmi glavni junak je u akciji zavođenja, a svako zavođenje mora imati u sebi malo intelektualnog golickanja. Uvijek sam doživljavao da, unatoč navještaju apokalipse u ritmu kalipsa, muziku sviraju i pjevaju ljudi koji ionako žive kao da im je svaki dan zadnji, pa onda, koga briga je li apokalipsa sutra ili ne, i svira li se kalipso ili rumba ili ča-ča-ča.
To su pjesme koje bi mogle biti napisane u vrijeme Velike ekonomske krize, ili pak za film “Tko pjeva, zlo ne misli”, ili za neku avangardnu kazališnu predstavu iz osamdesetih, ili za jazz album Jimmyja Stanića. Malo od svih tih zvukova se može podvesti pod rock’n’roll, to je zapravo – album alternativne zabavne glazbe, iako je rock publika Rundekova možda najvjernija publika. Čak je svojevremeno, prije 20 godina, Rundek dobio nominaciju za Porin u kategoriji Najbolji album rock glazbe jer ga je, naravno, slušala ekipa koja je voljela Majke i “Vrijeme je da se krene”, Pipse i “Fred Astaire”, Hladno pivo i “G.A.D.”, Vještice i “Kradljivce srca”.
Stilski s tim albumima koji imaju svoje mjesto u povijesti rocka na ovim prostorima “Apokalipso” ima malo toga zajedničkog. Komadi s albuma “Apokalipso” su pjesme iz starih kavana, bliže legendarnom uzviku Franje Majetića “Ovde se sam’ priča, a niš’ se ne pije”, nego “Izazivajmo nerede, bilo kad i bilo gdje”.
Bez obzira na stilske ladice, “ApoCalypso” kreira bogatstvo slika. Poslušajte “Štrajk željezničara” i prošećite kraj napuštenih postrojenja “Gredelja” u Strojarskoj ulici u Zagrebu i uočit ćete zlokobnost Rundekovih stihova. S druge strane, “Uajdalalaj” odzvanja s gornjogradskih taverni gdje Franjo Šafranek i Ernest Fulir piju još jednu putnu, a “Crni dusi” su pak oduvijek zvučali kao da bi tu pjesmu sutra obradio, božemiprosti, Toma Zdravković, samo da je dovoljno dugo poživio.
Teško je naći tako dobru socijalnu zezalicu kao što je “Šuvar i varivo”, tako depresivne i kontemplativne komade poput “Senor” i “Grane smo na vjetru” (koja je stvorena da je supijanim glasom u nekom zadimljenom baru pjeva pretjerano omamljena jazz-diva), da ne zaboravim spomenuti kako “More, more” ima citat iz pera Marija Kinela, skladatelja i tekstopisca, poznatijeg kao koautora vječnog hita “Samo jednom se ljubi” i autora prepjeva “Sedamnaest ti je godina tek” (u originalu “Save the Last Dance For Me”) koju je proslavio Ivo Robić. To je muzika starija od rocka, ali u svom pristupu je čisti rock’n’roll, što možda objašnjava omiljenost kod „Fiju briju“ generacije. Je li možda „ApoCalypso“ vrlo uspjela prevara izvedena na način da se pravovjernim rockerima iz devedesetih uvale stara zabavnoglazbena muda pod traperom prekrivene bubrege?
Kako god bilo, album se primio, a svoje druge korijene “ApoCalypso“ vuče s neobjavljenog i dugo vremena zagubljenog albuma “Dovitljivi mali čudaci” – snimajući ga, Rundek, Zoran Zajec, Igor Pavlica, Nikola Santro i Damir Prica zašli su u slijepu ulicu i logična je odluka bila – pustiti sve k vragu, naprosto nije išlo. Snimke objavljene na ovom izdanju ne sugeriraju puno toga novog, osim da je Rundek na “ApoCalypsu” i “U širokom svijetu” dočekao trenutak kad je shvatio što želi postići s tim pjesmama.
Friško prije objavljivanja “Apokalipsa”, svoje posljednje koncerte imala je postava Haustora s Rundekom i Sacherom, no dinamični duo haustoraša i dalje je nastavio imati zajednička mjesta u svom djelovanju: jedna od Sacherovih knjiga se zove “Kargo kult”, a Rundekov prateći orkestar – Cargo Orkestar, odnosno, Cargo Trio. Sacherov bend Vještice su na svom trećem studijskom albumu, prije spomenutom “Kradljivci srca”, obradili “Ljubav se ne trži”, a Rundekov drugi album “U širokom svijetu” također donosi obradu “Ljubav se ne trži”. Sa Sacherom u Vješticama po bubnjevima je tukao Boris Leiner – pogodite tko na pola “ApoCalypsa” mlati po nategnutim kožama/plastikama/činelama.
Album “U širokom svijetu” je, iako Rundeku jako drag, ipak osjetno slabije izdanje u odnosu na “ApoCalypso” – to je ipak prvenstveno zbirka Rundeku dragih pjesama, ne toliko dobro povezanih, ne toliko dobro selekcioniranih i, oprosti mi, Darko, ne toliko dobrih. Kao da je u tom trenutku Rundek odlučio izdati pjesme da polete u svijet i žive svoj život. Ipak, s ovog albuma Rundek rado izvodi “Ay Carmela”, “Ljubav se ne trži”, i “Otok” (obradu dvije pjesme Harryja Belafontea).
Reizdanje “ApoCalypso” svojevrsno je ispravljanje nepravde jer se koncentracija publike usmjerila prema naslovnoj pjesmi, megahitu, dok su ostale pjesme ostale u sjeni radijskog vrćenja numere čije ime već znate. Sad je prilika da im se obrati zaslužena pažnja, tim više što je svemu tome vrijeme učinilo uslugu, a i “Dovitljivi mali čudaci” kao bonus EP ima svoje adute da haustorolozima pokaže kakvo je bilo stanje uma sezone 1990./1991.
Silvije Varga, uz Bobu Kovač urednik ovog izdanja, u restoranu “Pod starim krovovima” na predstavljanju “ApoCalypsa” zapalio je cigaru. Podsjetio je na košarkaškog trenera Reda Auerbacha koji bi isto napravio kad god bi njegova ekipa trijumfirala u meču. I Varga je u pravu: “ApoCalypso” je umjetnički trijumf sposoban nadživjeti apokalipsu i najzanimljivije putovanje Odiseja iz Trnja.
