Trnoružica u Trnopolju
Noć u Trnopolju. Vedra, prohladna ljetnja noć, puna dobrih vibracija i teških sjećanja. Noć kao živi spomenik. Noć suočavanja.
„Noć u Trnopolju“ je alternativna komemoracija u znak sjećanja na stradale u Trnopolju, ali i na sve civilne žrtve rata u BiH. Događa se od 2012. godine, svake godine 5. avgusta, na dan kada je 1992. svjetska javnost saznala za prijedorske logore.
Dogodila se noć u Trnopolju i ovog avgusta. Okupilo se nekoliko dobrih ljudi u prijedorskom selu Trnopolje, na betonskom igralištu iza oronulog Doma kulture, na istom mjestu, gdje su od maja do oktobra 1992. bile zatočene hiljade ljudi, Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Bilo je tu 1992. žena, djece, staraca, djevojaka koje su silovane, izgladnjelih očajnih muškaraca, ljudi koji su mučeni i ubijani. Bio je to logor i „tranzitna stanica za protjerivanje nesrpskog stanovništva”, tako je bar presudio Haški tribunal, mada mnogi i danas tvrde da u Trnopolju 1992. nije bio logor, nego „sabirni centar otvorenog tipa“ i „izbjeglički punkt“. Tako im valjda bolje zvuči.
Kako god ga nazvali, kroz Trnopolje je za šest mjeseci 1992. prošlo 23.000 ljudi, a najmanje 30 ih je ubijeno. Ubijena je i petogodišnja djevojčica Emira Mulalić. Kako god ga zvali, iz Trnopolja je 21. avgusta 1992. više od 200 muškaraca odvedeno na Vlašić, na Korićanske stijene, gdje su pogubljeni. Naređeno im je da stanu uz rub provalije. Srpski policajci su im pucali u leđa.
Sve navedeno je utvrđeno i presuđeno. O svemu navedenom se gromoglasno ćuti, već 27 godina. Osim 5. avgusta, kada se nekoliko desetina, uglavnom mladih ljudi, koji misle drugačije od ćutljive većine koja ne misli ništa, okupi u Trnopolju. Da razgovaraju, da slušaju, da gledaju filmove i fotografije, da debatuju, da dočekaju bivše logoraše i njihove rođake i prijatelje koji putem svjetlosti, te noći, sa svjetiljkama u rukama, hodaju od Kozarca do Trnopolja.
Govorio je te noći u Trnopolju i Edin Ramulić, preživjeli zatočenik. Za njega nema tabua i nezgodnih pitanja. I rekao je da ima i danas kontroverzi oTrnopolju. Rekao je da je istina da su u Trnopolje 1992. ljudi dolazili i dobrovoljno. Dolazili su zato što su im kuće bile popaljene i zato što su dan i noć bili na nišanu. Zato što su se u logoru osjećali sigurnije, nego u svom dvorištu i na ulicama svog rodnog grada. Neki su čak i plaćali, svjedoči Edin, da bi „preko veze“ došli u Trnopolje. Nadali su se da će preko Trnopolja živi otići u progon.
- Nisu logori 1992. bili najgora mjesta u Prijedoru. Mnogo je više ljudi pobijeno izvan logora, nego u njima – rekao je Edin.
Ja sam ga slušala.
Kako bi bilo lijepo da sam u Trnopolju mogla, kao Trnoružica, prespavati, ne mora baš 100, ali bar 30 godina. Pa da usnim, recimo, 5. avgusta 1989. godine, u idiličnom potkozarskom selu, maloj Evropi, jer tako su zvali Trnopolje u doba SFRJ, kada su tu, u miru i slozi, živjeli pripadnici 30 „naroda i narodnosti“. A da se probudim, eto, 5. avgusta 2019. u idiličnom potkozarskom selu Trnopolju, u kome u miru i slozi komšinskoj žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Ukrajinci... I da nema ničeg između. Da ne znam i ne moram da znam za krv, nasilje, progon, bodljikavu žicu, a ni za poricanje, ćutnju, mržnju, politiku lišenu elementarne ljudskosti...
Pa, kad se probudim da razgovaram 5. avgusta u Trnopolju, u nevjerovatnoj noći sa nevjerovatnim ljudima. Da razgovaram sa Edinom, Brankom i Goranom iz Prijedora, sa Eugenom iz Zagreba, sa Milicom i Draženom iz Banjaluke, sa Amerom iz Mostara, sa Varusom iz Indije i sa dobroćudnim domaćinima iz Trnopolja... Da razgovaramo o dobru i zlu, o (ne)nasilju, o prošlosti i budućnosti, o spomenicima i sjećanju, ali bez jezivog povoda, kakav nas je, u stvarnosti, okupio.
Bilo bi lijepo biti Trnoružica u Trnopolju. Ali, ne može. Nema u Trnopolju hrabrog princa na bijelom konju. Nema dobrih vila. Nema braće Grim. Bajka je trnopoljska krvava, ali se pročitati mora.
Trnoružica trnopoljska je u toj stvarnoj krvavoj bajci imala samo pet godina. Zvala se Emira. Ubijena je snajperskim metkom. Nije se probudila. I neće. Roditelji su je sahranili, pored džamije trnopoljske. Kad je otac, nekoliko godina kasnije, došao da joj podigne nišan ustanovio je da – tijela djetetovog nema! Iskopali ga i odnijeli. Skoro 20 godina su roditelji tragali za kostima svoje kćerkice. Pronađeno je 2015. u grobnici u Čarakovu.
I dok ovo pišem, noć je ljetnja, avgustovska, prohladna. Mračna noć u Banjaluci. Da li ćemo ikad iz noći izaći?
Milkica Milojević