Sjećanja na moje prošle živote
Kada sam bio sasvim mali, mogao sam satima da gledam u nebo. Osamio bih se u gaju pored stare kuće i zurio u duboki plavi okean iznad naših glava. Ponekad sam posmatrao oblake i u njima pronalazio najrazličitije figure i slike.
autor: Stevo Grabovac
Moj otac je jednom prilikom rekao da imam najtužnije oči koje je ikad vidio. Kao da se sva tuga svijeta slila u njih. Rekao je da nikad neće moći doprijeti do toga šta je iza njih. Dok sam još bio klinac, znao sam mnogo da plačem. Kasnije sam shvatio da to dječaci ne rade, pa sam prestao. I tako smo otac i ja zauvijek ostali stranci.
Ja sad imam četrdeset godina i moj otac odavno nije među živima. Rastali smo se mnogo prije nego što smo saznali dovoljno jedan o drugom. Još u ljeto 1992. dok smo obojica bili živi, mnogo prije njegove smrti.
Prije nekoliko mjeseci objavio sam svoj prvi roman. Dok sam ga pisao, razmišljao sam o svom životu i počeo da uviđam koliko se ličnosti provuklo kroz mene za sve ove godine. Kod nas, na ovim prostorima postoji ta već prihvaćena izreka da mi koji smo preživjeli rat imamo dva života; onaj prije i onaj poslije rata. To čak i nije romantično pjesničko viđenje stvari već gola istina. Kao da smo zaista bili neko drugi dok se nije desila katastrofa, a onda nas je neki virus, to strašno ludilo preživljavanja, potpuno preobrazilo.
Ja sam imao tu nesreću da doživim situaciju u kojoj sam proglašen mrtvim. Ne samo ja, već i moj otac i moja majka. Radilo se o nesporazumu, o situacijama koje se dešavaju u ratu kad se o sudbinama nekih ljudi ništa ne može saznati. Naime, neko je javio da smo sve troje jednog dana (rekao bih – lijepog, ljetnog dana) ubijeni i bačeni u još uvijek nabujalu Savu. I naša imena našla su se na spisku civilnih žrtava rata. Bila je to greška nekog administrativnog radnika koji je pravio ovaj spisak i nije imao nikakve mogućnosti da provjeri njegovu tačnost.
Ta banalna sitnica sasvim je obilježila moj život. Često sam se vodio mišlju: šta ako niko nije ispravio tu grešku (!?) – zamisli onda – postoje legitimno dvojica mene. Jedan koji je ubijen 1992. i drugi koji i sad još uvijek živi, ima četrdeset godina i stanuje na periferiji grada u kome je stranac. I ništa me nije tako podijelilo kao ova spoznaja. Ni sam rat, a ni sve ono što smo moja porodica i ja prošli tokom rata. Već ta sitna glupost, ta gotovo bezazlena informacija na koju je trebalo da se nasmijem onda kad sam je saznao.
I na ovaj svoj život gledam kao na drugi. Niotkud došao. Poklonjen. Možda sam ga nečim zaslužio. Možda i nisam. Sličan je buđenjima iz duge kome, u kojima se nakon nekog vremena počnu vraćati slike na nejasne pejzaže. Gaj iza stare kuće, nebo nad livadama, oblake. Sad se pitam: da li sam ja to ikad zaista posmatrao? Ja, koji sam u vrijeme dok je ovaj dječak živio, bio u dubokoj komi. I ne radi se samo o tome „šta bi bilo kad bi bilo“ gledanju na stvari, prosto znam da bi bilo nešto drugo da se nije desio taj period u kome je došlo do prekida filma. U vrijeme kad se prekid desio po izbjegličkim naseljima već se igrao drugi dječak, neko ko se probudio jednog jutra začuđen svijetom u koji je došao, okružen ljudima na koje se privikao, jer su jednostavno tu. I taj neko bio je duboko svjestan da postoji i nešto drugo. I da je oduvijek postojalo. U sjećanjima na moje prošle živote postoje te male slike, iskidani trenuci u kojima pokušavam da spojim sebe u kakvu takvu cjelinu. A ponekad, veoma jasno mogu da se izdvojim iz svega i da posmatram sve ovo kao da se dešava nekom sasvim trećem. Kao na platnu u starom bioskopu gdje je (onaj dječak) gledao prve filmove. Ni tog bioskopa odavno nema kao nijednog traga postojanja tog vremena, tako da je ova prošlost tek jedan san, izmišljena priča u koju mogu vjerovati „dok nas glasovi ljudski ne probude“ (kako bi rekao Tomas Eliot). „A onda smo propali“.
I možda zato još uvijek vjerujem u snove. I možda sam samo zato na ovaj čudni način, podvojeni ja, još uvijek živ. Ovo je putovanje, putovanje prema sebi, prema izvoru, skupljanje odavno rasutih djelova koji su ostali po putu kao mozaik razapet na sve strane svijeta koji oduvijek postoji u meni. U sjećanjima na moje prošle živote jedino mogu postati bolji čovjek.
Stevo Grabovac rođen 1978. u Slavonskom Brodu, živi u Banjoj Luci. Objavio zbirku pjesama „Stanica nepostojećih vozova“ i roman „Mulat albino komarac“.
