“Mir sa ženskim licem” - Jasminka Drino Kirlić
Foto: Sanja Vrzić
Rođena u Vakufu. Danas penzionerka, a prije penzije radila je kao profesorica bosanskog jezika i književnosti u srednjoj školi Gornji Vakuf-Uskoplje. Mirovnjakinja i aktivistkinja.
Jasminka je odrastala kao kći jedinica. Poslije završenog studija na Odsjeku za južnoslavenske književnosti u Sarajevu Jasminka se vratila kući i dobila posao u školi. Ubrzo se aktivirala u Savezu komunista i počela se baviti politikom. Tokom rata Jasminka brine o devetogodišnjem sinu i roditeljima čije zdravlje je bilo narušeno. Odnosila se kritički prema situaciji u gradu i ubrzo je naišla na negativne komentare – nazivali su je izdajicom. Kao profesorica prkosila je podjelama i diskriminaciji u školi tako što je hodala „ružičastim stepenicama“ koje su bile namijenjene samo djeci hrvatske nacionalnosti, ali i posjećivala zbornicu koja je bila namijenjena nastavnom osoblju „hrvatskog dijela“ škole – škola je podijeljena i funkcioniše po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“. Svi ti aktivistički činovi postali su inspiracija mladim aktivistima/cama koji se i danas suprotstavljaju segregaciji i diskriminaciji djece u školi. Nakon rata s UMCOR-om i UNDP-jem osniva i revitalizuje „Omladinski centar“ u Gornjem Vakufu-Uskoplju. „Omladinski centar“ bio je i ostao jedina tačka susreta bošnjačke i hrvatske djece u podijeljenom gradu. Kroz „Omladinski centar“ prošlo je mnogo generacija mladih, neki od njih su ostali i danas vode Centar, nastojeći da razvijaju bolju društvenu klimu koja će osuditi svaku podjelu i nacionalizam.
Jasminka Drino Kirlić dobitnica je nagrade „Lokalna heroina“ za 2016. godinu, a 2018. godine „Mreža mira“ dodjeljuje joj Mirovnu nagradu. Smatra da pitanje položaja žene ne smije biti projekt, već stalni angažman i pokret.
„Obrazovati se! Obrazovanje, obrazovanje... I ako nemaš priliku da ideš u školu, možeš naći, možeš pitati... Znači, nemoj mi reći da ne možeš. Možeš!“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ja sam ovu fotografiju dobila od prijatelja iz Engleske, mirovnjaka. Mi smo se davno upoznali. Kada se on vratio u Englesku, poslao mi je tu fotografiju. Našao ju je negdje u antikvarnici, nije iz našeg doba. Cura je pored vode, a meni je voda vrlo jak simbol – uvijek živa... Cura je zakoračila da preskoči vodu. Ima nekakvih stega u odjeći, ali je suknja visoko zadignuta gore. Ima i onu kapicu na glavi. Da kapica ne bi spala, pričuvala ju je... Cura ima onaj jedan lijepi baletski zamah i ona je zaista visoko iznad zemlje. Jedna noga kao da dotiče tlo, ali i ne dotiče. Ima nešto u toj fotografiji nesputano, oslobađajuće... Jedna je ruka onako od tijela odmaknuta, drugom čuva kapicu. Stisnula je šaku, što je meni isto vrsta čvrstine i simbola. Ja ovu sliku držim uramljenu već godinama pored mojih knjiga i stalno je gledam.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
