“Mir sa ženskim licem” - Danka Zelić
Foto: Sanja Vrzić
Rođena u Livnu. Danka se bavi aktivizmom i ženskim pravima. Živi i radi u Bosanskom Grahovu.
Danka je odrasla kao najmlađe od šestero djece u klasičnoj katoličkoj porodici. Kad je počeo rat 1992. godine, Danka završava srednju školu – dodjelu diploma je imala u skloništu. Zbog rata se preselila u Zagreb, a potom u Njemačku. Obrazovanje je nastavila na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Dankin mirovni aktivizam počeo je usred rata kada je počela da radi u centru radioamatera na spajanju porodica i povezivanju ljudi u BiH s onima koji su otišli u inostranstvo ili su živjeli u podijeljenim ratnim zonama. Od 1996. godine počinje da radi u policiji i seli se u Bosansko Grahovo, grad koji je bio totalno razoren ratom i koji važi za jednu od najrazrušenijih sredina. Siromaštvo, beznađe i nerazumijevanje potreba povratnika motivišu je da pokreće akcije pomoći ovoj populaciji – je pomagala svima kojima je pomoć bila potrebna, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Prvo je počela okupljati žene u svojoj kući, spontano. One su počele tražiti pomoć koristeći njen telefon (jer je imala policijski telefon na raspolaganju). Problem im je predstavljalo distribuiranje pomoći do udaljenih dijelova Grahova. U sredini u kojoj zbog nedostatka lijekova ili loše komunikacijske povezanosti možete biti životno ugroženi formiranje i osnivanje Udruženja „Bosansko Grahovo“ postaje izuzetno važno u prevazilaženju izazova svakodnevnice.
Danka je dobitnica mirovne nagrade „Mreže mira“ za 2015. godinu. Činjenica da je njen rad prepoznat od javnosti Danki daje snagu da nastavi svoju misiju u maloj, zaboravljenoj sredini, koja se još uvijek izdiže iz crnila rata i društvene krize.
„Morate negdje u sebi naći inspiraciju da vidite ovaj svijet i da ga shvatite realno. Nećete uvijek biti mlade, ali dok ste mlade možete puno više toga učiniti nego kada uđete u poznije godine. Onda će vam biti žao... Trebate djelovati i volonterski i aktivistički. Toliko je širok spektar djelovanja gdje se možete uključiti – da pomognete ljudima, da pomognete prvim susjedima, da se ne gleda na nacionalnost (vjerujte, to mora biti sporedna stvar). Pomozite čovjeku na bilo koji način, olakšajte mu život. Osjetit ćete se ispunjeno. Dat će vam to i motivaciju i energiju. Pitate me da li imam moto? Imam: Idemo dalje!”
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ovaj fotoaparat je uvijek bio uz mene, od samih početaka moga djelovanja, dolaska u Bosansko Grahovo. To je fotoaparat mog brata, koji je on nekada davno kupio. Starinski je. U aparat se stavljaju filmovi, koji se izrađuju. Toga sada više nema, to sada niko ne radi. Međutim, ja još uvijek radim. Nekako, slika kao materija, kao stvar, jako mi puno znači. Tada sam bilježila što možda niko nije radio. Možda i malo čudno, ali uvijek je bio u autu, u mojoj torbi. Slikala sam dolazak u Bosansko Grahovo, slikala sam ljude pri povratku. Htjela sam da zabilježim, pokažem emocije koje su ljudi tada pokazali. Niko nije vjerovao u opstanak. Trebalo je ljudima vratiti nadu. Kada dođete nakon prognanstva i vratite se svojoj kući i vidite da nije ništa ostalo, da nemate ništa. Ja sam vidjela te emocije. Ja sam zabilježila te emocije, koje sada nakon puno, puno godina dijelim s tim ljudima, vraćam im nadu i kažem: vidite, preživjeli ste! Bilo je teško, ali uspjeli ste! Ponovo ste sagradili svoj dom, vratili svoju obitelj, i nekako se sve to završilo sretno!“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
