Grad kakvog sanjam
Neprestano se pitam mora li sjećanje biti samo, i samo ono što pamtimo, ili je to sve ono što smo preživjeli. U memoriju se duboko urežu i priče koje smo čuli ili one u kojima smo učestvovali, ali nemamo sjećanje na njih. Da imamo, rođenje bi mnogima od nas bilo jedan od najtraumatičnijih trenutaka u životu. Sreća pa se ne sjećamo. No, pamtimo.
piše: Vanja Šunjić
Ja sam se rodila mjesec dana ranije. Morala sam da vidim šta se to dešava napolju, odakle dolazi tolika buka i je li svijet baš tako strašan kako su pričali. Morala sam da osvijestim mamin strah koji se nagomilavao i prelazio na mene, a nikako mi nije bilo jasno zašto. U bolnici gdje sam rođena, na prozorima su umjesto stakala bili najloni. Sreća pa sam bila u inkubatoru gdje mi je toplije. Bilo je tiše i osvijetljeno. Ali, biti u inkubatoru u vrijeme nestašica kisika i struje, zbog kojih su bebe umirale i nije neka sreća, više je osuda, bez mogućnosti izbora. Zbog nemara zdravstvenih radnika mamino stanje se pogoršalo. Hitno je prebačena u Beograd, a za mene su se nastavili boriti u Doboju. Mjesec dana sam provela u bolnici.
O pedijatriji u dobojskoj bolnici brinuo je doktor Fikret Huskić. Iako je većina nesrpskog stanovništva za vrijeme rata protjerana iz grada, on je ostao, jer nije imao kome predati bebe u inkubatorima. Odbio je poziv da ide u Zagreb. Odbio je mir i beneficije koje bi takav odlazak donio. Ostao je doktor. Čovjek.
Dok sam odrastala, majka ga je stalno spominjala, ali ga ja nikada nisam potražila. Smatrala sam da imam obavezu porasti, pa se tek onda ponovo sresti s njim. Željela sam da bude ponosan na mene i kad me vidi, da još jednom potvrdi svoju odluku da je trebao ostati. Nažalost, prošle godine doktor Huskić je preminuo i ja mu se nikada neću moći zahvaliti za Život. Nikada ga neću sresti.
Danas imam mnogo prijatelja koji su do rata živjeli u Doboju, a onda su morali otići. Uvijek kad ih sretnem, osjećam određenu dozu stida jer živim u gradu u kojem za njih tada nije bilo mjesta. Moja i njihova slika grada su potpuno drukčije. Nekad imam osjećaj da govorimo o različitim toponimima. Oni mi pričaju o otvorenom i kosmopolitskom Doboju u kojem se u predratnim godinama počela stvarati progresivna scena. Grad je tih godina dobijao obrise dinamičnog kulturnog središta. Onda je sve to neko samo pokvario. Oni koji su odgojili klince koji danas mrze, koji su tek druga generacija koja živi u gradu, a smatraju se građanima i dobojski beton ne žele dijeliti ni sa kim sa Ozrena, Krnjina i Trebave, ali ga rado iscrtaju muralima Draže Mihajlovića i konstatacijama da je Kosovo Srbija, nose majice Knina koji ne znaju pronaći na geografskoj karti i preziru Albance, iako nikada niti jednog nisu sreli. To su generacije odgojene na mitovima i neuspjelim prekrajanjima svijeta onih prethodnih, koji danas nemaju hrabrosti pokajati se, oprostiti, priznati da su bili izmanipulisani i da ih je neko zajeb’o, nego samo tonu dublje, stvarajući nove podjele među nama.
Sinoć sam, na semaforu, čula da djevojčica tatu zove babo. Možda je to početak grada kakvog sanjam.
