Bosna i Hercegovina zaglavljena kao metak u cijevi
Opet su zakuvali! Opet ratuju zbog zemlje, istina, ne puškama i tenkovima, nego paragrafima, ali zemlja je zemlja, a rat je rat. Na jednoj strani fronta Republika Srpska, na drugoj Bosna i Hercegovina, između zaraćenih strana Ustavni sud BiH, u tampon zoni, u ulozi koja neodoljivo podsjeća na nepristrasnu JNA, ratne 1991. u Hrvatskoj.
piše: Milkica Milojević
A desilo se, otprilike, ovako: prvo je Narodna skupština RS usvojila zakon kojim bi se poljoprivredno zemljište u ovom entitetu koje je prije rata bilo u državnoj ili društvenoj svojini, uknjižilo kao imovina Republike Srpske. Onda su bošnjački delegati u Vijeću naroda RS presavili tabak i podnijeli apelaciju Ustavnom sudu BiH. Ustavni sud BiH je presudio da je zakon neustavan, dakle, da državno zemljište ne može biti republičkosrpsko, nego samo bosanskohercegovačko. Onda su politički lideri RS zbili redove i najavili da „neće učestvovati u odlučivanju na nivou BiH“, ultimativno tražeći ne samo da joj se vrati grunt, nego i da se sudije stranci uklone iz Ustavnog suda BiH. Onda je uslijedilo „vezanje zastava“ koje zloslutno podsjeća na 1992. godinu, samo što je sada HDZ za saveznika izabrao „srpsku stranu“.
U Sarajevu likuju: zemljište je državno, a Republika Srpska nije država. Ovo je, poručuju, kraj Republike Srpske.
Iz Banjaluke odgovaraju: ćeraćemo se još! BiH nema imovinu! BiH nije država, nego nešto skrpljeno od entiteta i konstitutivnih naroda. Tako, kažu, piše u Dejtonskom sporazumu što će reći u Ustavu.
Analitičari ocjenjuju da je ovo „prekretnica u funkcionisanju BiH“. Ili je ipak, samo još jedna odluka Ustavnog suda BiH koja nikada neće biti provedena? Vrag će ga znati!
Možda je najtačnija ocjena profesora Nedima Ademovića, koji kaže da će BiH ostati „zaglavljena“.
„Neće biti sukoba, ali ni napretka“ – reče Ademović.
BiH je dakle, zaglavljena kao metak u cijevi.
Ove ćemo godine dočekati 25 godina, četvrt vijeka, dakle, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma što će reći od okončanja rata. A da li je rat zaista završen, ako „nema sukoba, ali nema ni napretka“, ako Dejtonski sporazum na koji se već hvata paučina još uvijek svako tumači na svoj način, ako veterani, koji su u rat otišli kao mladići i danas, kad već uveliko ljuljaju unučiće, raspravljaju ko je bio agresor, a ko žrtva?
Da li je ovo što živimo zaista mir ili tek trulo iznuđeno primirje, beskrajno primirje, u kojem glumimo demokratiju glasajući za one koji su započeli rat, slavimo ratne zločince, okupljamo se ispod zastava kličući nacionalističke parole, povremeno iskopavamo mrtve i pričamo otužne priče o pomirenju držeći figu u džepu ili šipak iza leđa.
Zar za četvrt vijeka nismo mogli, kao ljudi, bar prebrojati mrtve i pristojno ih sahraniti?
Eto, nismo, jer već četvrt vijeka držimo figu u džepu. Jer ako ćemo pošteno, rat nije završen samo se više ne puca, a ne puca se, jer se metak zaglavio u cijevi, kada je mister Holbruk rekao: 'dosta je bilo, dečki, prekidaj paljbu!'
Paljba je prekinuta, dokument potpisan, ali se još nismo „dogovorili“ šta se dogodilo u Srebrenici. Šta ćemo, dakle, jedni drugima reći, a šta prećutati, 11. jula 2020. godine? Hoće li opet biti „a šta su oni nama radili“?
I šta se, uostalom, dešavalo u američkoj vojnoj bazi u novembru 1995. godine? Za šta su se borili predstavnici konstitutivnih naroda, kad su ih Amerikanci stjerali u ćošak? Za ideje? Za ideale? Za ljude? Ne, nego za grunt! Za šume, za rudnike, za hektare, za atraktivne lokacije i za oronule socijalističke fabrike iz kojih se još moglo izvući staro željezo i napuštene mašine.
U delegaciji Republike Srpske su se, svjedoče savremenici, grčevito borili za takozvani „nakovanj“ u kojem nema ni gradova ni ljudi, ali ima stoljetnih šuma kao stvorenih za arčenje. Pa su poslije Dejtona na obodima tih šuma stvorene patuljaste, bezljudne opštinice i u njima, daleko od očiju javnosti, postrojenja za golu sječu.
Republika Srpska danas ima, procjenjuju, manje od milion stanovnika, ali i milion hektara šume. Jer ljudi bježe, a šuma ostaje na radost vladaocima Republike Srpske.
A šta se dešavalo poslije potpisivanja Dejtona? Vladari Republike Srpske su tvrdili da je Republika Srpska takoreći nezavisna, istina ima i ta Bosna i Hercegovina, ali to nije država, to su samo zajedničke institucije, samo „tanki krov“, kako su tada govorili, a i to samo privremeno za pet-šest godina, govorili su narodu, taj će se „tanki krov“ urušiti, otići će stranci koji ga podupiru, umoriće se, dodijaće im, ne mogu ni oni dovijeka... a onda – pravac Srbija!
A u Sarajevu su se pravili da će Republika Srpska, ako je dovoljno dugo i dovoljno prezrivo ignorišu, nestati sama od sebe da ta „tvorevina“, rezolutniji će reći „genocidna tvorevina“, ne može trajati. Još će se dugo poslije Dejtona brojna udruženja, organizacije, sindikati, sportski savezi Federacije BiH lažno predstavljati kao bosanskohercegovački, „zaboravljajući“ polovinu države u koju su se zaklinjali.
Da se ne lažemo i danas mnogi građani BiH srpske nacionalnosti doživljavaju Srbiju kao svoju „maticu“ kao da su, bože me oprosti, nacionalna manjina u sopstvenoj domovini. Da se ne lažemo i danas mnogi nesrbi u BiH Srbe u BiH smatraju četnicima, agresorima, nužnim zlom, tjerajući ih da se osjećaju kao apatridi u svojoj otadžbini i kao podstanari na svojim, kako to ovdje vole reći, vjekovnim ognjištima. Da se ne lažemo, onima koji vladaju i u Sarajevu i u Banjaluci, takvi narativi savršeno odgovaraju. Uostalom, zato ih tako brižno njeguju, hrane i zalijevaju.
I šta ćemo sad? Kako da konačno završimo taj prokleti rat koji je, kobajagi, završen prije četvrt vijeka? Jer došli smo, eto, do zida. Ispostavilo se da rat, ipak, mogu završiti samo oni koji su ratovali.
Valjalo bi temeljito pospremiti kuću, nakon krvavog pira, bez guranja leševa pod tepih, bez zatvaranja kostura u ormare, bez fige u džepu. Ali kako? Teška je to, preteška rabota! A mora se.
Da se resetujemo? Ne valja, vratićemo se u 1992.
Da potražimo odgovore u umjetnosti, kad ih već u realnom životu ne nalazimo. Ima, recimo, ona divna knjiga Meše Selimovića, „Tvrđava“ se zove i tako lijepo svjedoči o besmislu rata, o ljudskoj gluposti, kukavičluku i prijetvornosti, ma kao da je Meša o ovom našem vremenu pisao, a ne o nekom ratu i miru iz 17. vijeka. Ali ne lezi vraže, ne valja Mešu prizivati, zapodjenuće se rasprava, je li taj Meša bio lažni Srbin ili muslimanski izdajnik i eto opet belaja.
A filmovi? „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića, jedini bosanskohercegovački Oskar. Ima priču, ima poruku, ali je poruka jeziva, sjetite se kako se film završava.
A da posegnemo za domaćim filmom iz komšiluka? Hrvatski film „Koja je ovo država“, sjajna crnohumorna storija Vinka Brešana, kao stvorena je za ovu našu situaciju. Ali pazite sad, ključni momenat tog filma je kad popularni, a razočarani ratni general, stane pred predsjednika republike i kaže mu, parafraziram: 'Ne valja ova država, predsjedniče, lijepo je ukinite, pa da je pravimo ispočetka!' Predsjednik je to, naravno, odbio i velikodušno predložio generalu da se ubije, reći će narodu da je umro od srčanog udara i sahraniti ga o trošku države, uz najviše počasti.
Čekaj, čekaj, kome bi to imaginarni general u BiH predložio da ukine državu, ili republiku? Predsjednici RS, ili Predsjedništvu BiH?
U svakom slučaju, i u Sarajevu i u Banjaluci bi mu rekli da se ubije i da će ga sahraniti uz najviše počasti. Držeći, na sahrani, šipak iza leđa ili figu u džepu.
