Zija Dizdarević
Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.
Zija Dizdarević rodio se 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje je porodica preselila 1920. godine. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Prvi objavljeni književni radovi „Halucinacije“ i „Zapisi bolesnog čovjeka„ 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca.
Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi.
U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u „Putokazu„ ( Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć), „Pregledu„ (Umiranja – iz ciklusa „Jeseni”) i „Politici“ (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).
Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.
Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča „Prosanjane jeseni”. U autentičnosti likova naših „ malih ljudi“ izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.
MAJKA
Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.
Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” čamila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.
Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: “Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko”, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.
– Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes’ čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz.
Zid pred sitnim dječijim željama.
Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač...
Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, “vale”, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš “halvat” prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...
Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, “top”, ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.
Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! Dva puta.
– Baš k'o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.
– Nije, vala, veg’ k'o kad Mešan pjeva. Eno...
– Tu-uu-uu! tuu-uu!
Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.
Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže.
Očajno brzo! Tuu!
– Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno.
Ljudi i djeca. Žagor. Užas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.
A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se:
– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.
***
Sjećam se: polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispraćajući me:
– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla?
Branko Ćopić: DRAGI MOJ ZIJO
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...
