Zanimljivosti iz života (smrti) poznatih pisaca
Da li su kanonski pisci živjeli kanonske živote? Možda je književna istorija “kriva“ za njihova kanonska određenja u stvaralštvu, a sve izvan je stvarnost koju je trebalo graditi. Apokrifni životi činili su kanonsku postojanje književnosti i još malo više – oni su stvarali prave ličnosti koje su danas gotovo svima poznate.
Piše: Kristina Topić
Tin Ujević, šeret i kavgadžija, ponajviše boem koji je slao telegrame na Mars, koji je svojim obešenjačkim ponašanjem bio atrakcija, koji je za sebe izjavio da je mrtav, a u trenucima života vrijeme je najviše provodio u kafani, kažu savremenici, a kaže i anegdota:
Tin s povezom preko očiju probava vina i pogađa koje je koje.
– Crno, preklanjska berba. Donijeli ste ga od Ginića.
– Sićevačko! Lanjsko. Troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka…
– Smederevsko, ovogodišnje, kaže kod treće probe, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu.
Donesu mu četvrtu čašu. Vodu. Proba. Mršti se. Još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora:
– Ovo nikada nisam pio!
Bilo je kafane, pića, boemstva i prije avangarde, jer ništa novo pod suncem. Đura Jakšić pjesnik, slikar i obožavalac vina:
“Vina, Milo!” — orilo se,
Dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila:
Tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.
Krčmarica Mila, stihovi o Mili, Devojka u plavom i slikar Đura Jakšić, sve upućeno jednoj čežnji, želji i nadanju. Ko je bila Mila? Ako poezija ne može da hrani, a ne može ni vazduh, premda oboje održavaju pjesnika u životu, možda je slikarstvo moglo, možda i nije, ali eto, bar je pokušalo. Jakšić dolazi u banatsku varoš sa nadom da će ga boje manastirskih fresaka i portreta bogatih održati u onom fizičkom životu, za duhovni nije mario, jer je Mila bila ta koja ga je razarala, a poezija ta koja ga je iznova gradila. Učmalost banatske sredine se liječila u kafani, sanjarijama o krčmarevoj kćerki Mili, koja je bila inspiracija za poeziju, za sliku Devojka u plavom. Samo to, i ništa više, jer se Mila udala za drugog, a pjesma Mila – tugaljiva, puna razočarenja sakrila se iza Jakšićevog pseudonima Teorin. Ostalo sve je priča o nesrećnoj ljubavi, utkano u nju malo mita ili legende o nedostižnoj(mrtvoj) dragoj.
Kakva su to vjerovanja nastala o Gogoljevoj smrti?
Budući da je patio od malarije i da je padao u duboku komu, pisac se bojao da ga ne zakopaju živog, pa je zato pisao svojim prijateljima: Amanet vam teški božji da se telo moje ne sahranjuje dok god se na njemu ne pokažu očigledni dokazi raspadanja. Šta se zapravo desilo? Istina živi između izmišljenih kazivanja i zanimljive priče. Kada su 1931. godine prekopavali groblje na kojem je Gogolj bio sahranjen, daske njegovog kovčega bile su izgrebane. Legenda je ubijedila – pisac se probudio u grobu. Da je postojala ona uzrečica iz engleskog jezika saved by the bell možda danas Gogoljeva smrt ne bi živjela kao legendarna priča. Značenje uzrečice: ljudi u prošlosti koristili su lijekove za spavanje, budući da se previše uspavaju, nije se znalo da li su živi ili mrtvi, a pojam kome tada je bio nepoznat, pa kada su ih sahranjivali, za svaki slučaj stavljali su kanapčić u kovčeg povezan sa zvoncetom iznad groba, da bi ljudi mogli da pozvone u slučaju da se probude, dakle – saved by the bell.
Šta je ruski boem bez dvoboja?
Nič! Šta je Puškin sa povrijeđenom aristokratskom čašću? To se moralo ispraviti, životom ili smrću, bilo šta drugo nije dolazilo u obzir. Puškin nije birao smrt, ali mu je na kraju dvoboja ipak dopala, sa čašću ili bez nje. Na jednoj strani je stajao Puškin, a na drugoj D’Antes, jer, avaj, Puškin je branio ponos i ženinu sigurnost, jer D’Antes je pokušao da je zavede. Budući da je suparnik prvi pucao, ranio je pisca u stomak. Spasa nije bilo, premda ga je Puškin povrijeđen okrznuo malo metkom. Dva dana kasnije nakon dvoboja Aleksandar Sergejevič Puškin je preminuo, a njegova djela su ostala spremna da pričaju o dvobojima glavnih likova svojih pripovijesti!
Zašto ne završiti ovaj tekst vinaverski – Vinaverom. Neka on bude – Beskrajani, plavi krug. U njemu, zvezda. – ovog teksta. Njegovih nekoliko riječi o Crnjanskom:
Bivši čovek.
Javljam prijateljima da sam u duhu svoje poezije prestao biti čovek i postao drvo. Sva pisma upućivati: Topčider, 7-ma bukva, levo.
Miloš Crnjanski,
bivši čovek.
