Zagorkine junakinje u hlačama
Moja borba bila je usmjerena na tri fronte i to: protiv Mađarona i mađaronske politike, drugo, protiv njemstva i treće, protiv postojećeg društvenog nepisanog zakona, da ženi nema mjesta u javnom radu.
piše: Slavica Trgovac Martan
Tim je riječima prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka u jednoj od sedam svojih autobiografija, Kako je bilo (1953.), svega četiri godine prije smrti, ukratko opisala svoj dugogodišnji književni i novinarski rad. U svojim novinarskim tekstovima bavila se uglavnom aktualnim dnevno-političkim zbivanjima, no i u tom segmentu njezina stvaralaštva pronalazimo radove koji promiču feministička uvjerenja.
Na samom početku svoje novinarske karijere, dok je radila u novinama koje su uređivali mahom muškarci kojima je činjenica da za njih piše žena bila mrska pa su je i skrivali neko vrijeme, nije bila u prilici dijeliti s javnošću svoje stavove o društvenom položaju žena, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to vjerojatno priželjkivala. To se mijenja 1924. godine kada u Zagrebu pokreće Ženski list u kojem otvoreno progovara o brojnim ženskim temama, približava svojim čitateljicama borbu za prava žena u svijetu, piše o naprednim ženama iz domaće sredine, važnim ženskim povijesnim ličnostima, prati modne trendove i slično. Kada u Ženskom listu počinje jačati konzervativna struja koja njezin stil uređivanja drži suviše slobodoumnim, Zagorka napušta redakciju te 1939. godine pokreće vlastiti časopis Hrvaticakoji uređuje na isti način kako je uređivala i Ženski list. Ustaške vlasti Hrvaticu su ugasile dvije godine kasnije, nakon čega je Zagorka, koja je u taj projekt uložila svu svoju ušteđevinu, spala na prosjački štap.
Osim kroz novinarski rad, Zagorka se za ženska prava zalagala i na druge načine. Bila je prava feministička aktivistica, okupljala je žene, organizirala prosvjede, kružoke radnica i sl. Feminizam je utkala i u svoj književni rad. Iako, kada se analiziraju njezina književna djela, u prvi plan dolaze domoljublje i otpor prema nekadašnjoj mađarskoj i austrijskoj nadmoći nad hrvatskim narodom, ne smijemo zanemariti niti feministički aspekt koji možemo prepoznati u njezinim romanima. Nositeljice radnje u većini Zagorkinih djela su – žene. Na prvi pogled, one su nemoćne, često potlačene i obespravljene, ovisne o muškarcima, no čitatelju/ici brzo postaje jasno kako su one zapravo istinske junakinje, hrabre, mudre i odvažne, žene ispred svoga vremena. Moguće je to iščitati iz brojnih zanimljivih detalja koje Zagorka koristi pri opisu svojih junakinja, pri čemu je mnogima zajednička – sklonost odijevanju muških odijela.
U Americi i zapadnoj Europi žene su u svoje odjevne kombinacije muške elemente počele unositi krajem 19. stoljeća, usporedno s jačanjem sufražetskih pokreta. Odlučile su reći ne nepraktičnim haljinama koje su ograničavale njihovo kretanje, korzetima koji su im lomili rebra i zbog kojih su padale u nesvijest te su hrabro zakoračile u hlače koje su do tada bile isključivo muška privilegija. To je, naravno, izazvalo zgražanje muškaraca. Hrvatska je sramežljivo slijedila svjetske trendove, no početkom 20. stoljeća i kod nas ženska moda s muškim elementima postaje sve prisutnija (također na zaprepaštenje dijela javnosti). Međutim, i prije nego što su prve žene u hlačama prošetale hrvatskim ulicama, Zagorka je svoje junakinje besramno odijevala u muška odijela. Činila je to kako bi im olakšala kretanje u svjetovima u kojima su dominirali muškarci. To je bilo zajedničko svim njezinim junakinjama, bez obzira na vrijeme u koje ih Zagorka smjestila, a njihovu sudbinu dijelila je i sama.
Iako njezini romani obiluju nevjerojatnim zapletima i obratima, Zagorkin stil pisanja jednostavan je i na neki način predvidiv, barem kada je riječ o glavnim protagonistima. Njezini su likovi plošni, od samoga početka jasno nam daje do znanja tko je dobar u priči koja je pred nama. Tako, primjerice, u Gričkoj vještici na samom početku vidimo kako je Nera razumna i napredna djevojka koja ne vjeruje u vještice i slične besmislice, u Gordani glavna junakinja odmah pokazuje neviđenu hrabrost i ravnopravnost, pa čak i nadmoć u odnosu na neke muške likove. Slično je i s Ksenijom u Republikancima, kao i drugim Zagorkinim junakinjama.
Malo drugačije je s negativnim likovima, čija se zloća često ne otkriva na samom početku romana, već naknadno, kao što je slučaj s barunicom Lehotskom u Tajni Krvavoga mosta. Pa iako je čitatelju/ici od početka jasno da su njezini junaci gotovo savršeni, Zagorka mu to daje do znanja na neizravan način – uz pomoć njihovih unutarnjih monologa ili razgovora s drugim likovima te njihovim različitim postupcima. Iako je u stvarnosti teško pronaći osobe koje bi nalikovale Zagorkinim likovima, odnosno one koje bi bile lišene gotovo svake mane, čitateljska publika voli se poistovjećivati s njezinim junacima i junakinjama, o čemu svjedoče i brojna svjedočanstva njezinih čitatelja koji su, primjerice, svojoj djeci dali imena po njezinim likovima. Siniša, Nera, Jasenka, Damir i druga imena na ovim prostorima postala su popularna tek nakon što ih je Zagorka nadjenula svojim junacima, a pojedini autori navode kako je upravo ona izmislila ime Gordana, odnosno tvrde da se ono nigdje nije spominjalo prije nego što je Zagorka počela pisati istoimeni roman u nastavcima 1934. godine.
Kada je riječ o glavnim ženskim likovima u Zagorkinim romanima, možemo ih podijeliti u dvije skupine. U jednoj su žene koje su na neki način pasivne junakinje, čija je sudbina teška, a sretni završetak njihovih priča ovisi uglavnom o muškarcima. Takva je, primjerice, Manduša iz romana Kći Lotrščaka, ili Jadranka u istoimenom romanu. U drugoj skupini su pak istinske Zagorkine junakinje, koje se ističu svojom mudrošću, odvažnošću i hrabrošću, koje su spremne prkositi muškarcima, zavoditi ih, a da pritom ne okaljaju svoju čast, i koje često uskaču u hlače. Takva je njezina Gordana, zatim Nera iz Gričke vještice,Ksenija iz Republikanaca, Zlata iz Male revolucionarke, a na neki način i Mirjana iz Kamena na cesti. Odnosno sama Zagorka. Te su Zagorkine heroine u hlačama svjesne kako vrijeme u kojem žive, bez obzira na to što neke žive u 15., a neke u 18. ili 19. stoljeću, nije naklonjeno ženama koje se uvijek moraju pokoravati onome što muškarci odrede. Žene moraju slušati, njihovo kretanje i postupci su ograničeni. Kako bi doskočile takvim situacijama, Zagorkine junakinje posežu za muškim odijelima te u njima ostvaruju ciljeve koje u suknjama ne bi mogle ostvariti.
Tako glavna junakinja romana Republikanci u pismu prijateljici pojašnjava zbog čega je odlučila preuzeti identitet pokojnog brata i zbog čega je mjesecima živjela kao muško. Pošto se oprostio sa životom, Ksenija odluči da svoj život sakrije za život svog brata. Uzme njegove dokumente, njegov čin i odijelo i nakon primirja bude navodni poručnik Magdalenić, postavljen za zapovjednika straže na Savi. Tu Ksenija nastavlja služiti demokratskoj ideji.Gordana, glavna junakinja istoimenoga Zagorkina povijesnog romana u nastavcima, u muško odijelo uskače praktički u svakih nekoliko poglavlja. Za dvorjanku ugarske kraljice Beatrice to je jedini način da se neometano kreće dvorcem, izlazi iz njega, odlazi na tajne sastanke s hrvatskim plemićima koji, kako to biva u većini Zagorkinih romana, rade za hrvatsku stvar. Odora njezina supruga daje joj određenu sigurnost, štoje vidljivo iz dijaloga koji u jednom dijelu romana vodi s ugarskim plemićem Robertom.
– Budite oprezni. Vaš ujak mogao bi se začuditi da sebrinete za stvari kojima do sada niste posvećivali nikakvu pažnju. A Ferenci nije bio kod vas?
– Bio je, ali ga ujak više neće da sluša. Rekao sam mu: gospodin Damir sastaje se sa mnom i mi smo se sprijateljili. Čuvši to, Ferencije kleo. I ne može me više trpjeti. Sve mi se čini da nas neće pustiti na miru.
– U Damirovoj sam odori sigurna.
– Ali dovijeka ne možete nositi tu odoru i vizir.
– Samo još koji dan dok uzmognem zadobiti vezu s mojim zemljacima na dvoru.
Pomalo netipična Zagorkina junakinja u hlačama je Stanka Meško iz Tajne Krvavog mosta. Ona mušku odoru na samom početku romana odijeva silom prilika jer to od nje zahtijeva zla gospodarica barunica Lehotska. Stanka glumi njezina nećaka, poručnika Stanka, kako bi Lehotska mogla nesmetano ulaziti u visoko zagrebačko društvo i zavoditi velikaše, među kojima je i grof. Jurica Meško s kojim se Stanka prvo sprijatelji, a potom se i zaljubi u njega. Za razliku od drugih hrabrih Zagorkinih junakinja, Stanka nije sklona viteškim podvizima i poprilično je pasivna oko većine događanja oko sebe. Prepušta se svojoj patnji i ne čini ništa kako bi je se oslobodila. Spas pronalazi tek u bijegu, i dalje u muškom odijelu jer, kao i mnoge druge Zagorkine protagonistice, uviđa kako će joj ono olakšati svakodnevicu. Tako u jednom trenutku sama sebe uvjerava kako joj je u hlačama najbolje. Ja sam sretna u ovoj ulozi i u novom životu.Ostat ću u muškom odijelu! Samo tako može siromašna djevojka živjeti, a da je nitko ne napastuje. Do kraja života želim ostati muškarac! I u autobiografskom romanu Kamen na cesti, u kojem Zagorku utjelovljuje Mirjana, autorica, odnosno glavna junakinja priželjkuje da je muško. Još u djetinjstvu o tome razgovara sa svojim ocem.
Sad je Mirjani jasno što je očev najmiliji razgovor. Izaprede ga u tumačenje, razlaganje, a ona ubacuje svoja opažanja. Iznenađen, on usklikne:
– Ti bi se izvrsno snašla u vinogradarstvu.
– Šalji me u vinogradarsku školu.
– Tamo primaju samo muške.
– Odjenut ću se u muško odijelo i nitko neće slutiti.
Misao o životu u muškom odijelu Mirjanu progoni čitav život. O tome razgovara i sa svojom dadiljom Martom.
– Ništa mi ne može pomoći, Marta, samo ako se preodjenemu muško i tamo odem. Čeka me uloga šegrta, a onda ću uvijek ostati u muškom. Muškarac može sve: učiti, raditi na sveučilištu, buniti se, sve oni mogu i smiju, a ženska je pokvarena ili egzaltirana ako hoće učiti. Ja idem u muškarce. Ne smij se, to me srdi.
– Tko bi to znao, Mirjana. Možda to i nije smiješno. Muškima je, uistinu, sve otvoreno. A možda ima i žena koje se preoblače pa idu u škole. Što ja znam?
– Ima, ima. To ćeš mi pribaviti muško odijelo?
– Moram, kad hoćeš.
Mirjana kasnije zaista odijeva muško odijelo, a i na početku svoje spisateljske karijere skriva se iza muškog imena. Baš kao i Zagorka u stvarnom životu. Kada se u Obzoru otkrilo kako tekstove koje je publika čitala s velikim zanimanjem zapravo piše žena, u uredništvu je nastala prava pobuna te su muški urednici htjeli s njom prekinuti svaku suradnju. Međutim, za Zagorku se založio biskup Josip Juraj Strossmayer, nakon čije intervencije Zagorku zapošljavaju u novinama, ali je na početku skrivaju u mračnom sobičku kako se ne bi doznalo da za vodeće novine u Zagrebu piše žena.
Osim pisanjem, Zagorka se u to vrijeme i na druge načine zalaže za neke feminističke stavove, pri čemu također povremeno uzima muški identitet. Tako iz njezina biografskog zapisa Tko ste vi?, na temelju razgovora s ravnateljem zagrebačkoga policijskog redarstva Vasom Beloševićem, doznajemo kako je na prosvjede protiv bana Khuena Hedervaryja odlazila odjevena u muško odijelo.
Iako je kroz njezine novinske članke, rad u Ženskom listu i Hrvatici te književno stvaralaštvo bilo više nego jasno kako je jedan od glavnih ciljeva Zagorkina djelovanja borba za ravnopravniji položaj žena u društvu, svoju je emancipiranost pokazivala i na druge načine. Pušila je, na suknje odijevala sakoe koji su bili sasvim nalik muškima, a često je oko vrata vezivala i kravatu. Zbog toga se izvrgavala opasnosti da je zovu muškaračom i prostakušom. Premda nije bila jedina žena koja je na taj način slala društvu jasnu poruku – žene zaslužuju bolji tretman od onoga koji su u tom trenutku uživale.
Slično su se ponašale i mnoge druge njezine suvremenice, poput slikarice Naste Rojc, prve žene koja se naslikala u muškom odijelu i koja je u to vrijeme živjela u otvorenoj vezi s drugom ženom. Za prava žena borile su se i učiteljice Marija Jambrišak, Milka Pogačić, potom učiteljica tjelovježbe Ivana Hirschmann koja je javnost sablažnjavala svojom kratkom muškom frizurom. Sve su one na neki način bile junakinje svoga vremena, baš poput junakinja u Zagorkinim romanima. Dok se većina žena njihova vremena osjećala udobnije u ulogama koje su više nalikovale onima Šenoine Dore Krupićeve ili Novakove Lucije Stipančić, dakle onima koje su ovisile o muškarcima i koje se same nisu usuđivale pokretati promjene, Zagorka i njezine rijetke suvremenice odlučile su biti Gordanom, Ksenijom, malenom Zlatom. Pobrinule su se da se njihov glas čuje, dokazale da mogu raditi „muške“ poslove, štoviše, da mogu biti uspješnije u njima od samih muškaraca, rušeći tako stereotipe o ženama kao poslušnim, muškarcima pokornim kućanicama bez prava glasa. Hrabro su uskočile u muške hlače, bez obzira na osudu koju je pratio taj čin. Zadužile su time generacije žena koje su došle nakon njih, za većinu kojih je danas nošenje hlača najnormalnija stvar na svijetu.
Godine 1990. Zagorka je u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici dobila i spomenik koji je u bronci izradio kipar Nenad Gračan. Umjetnik ju je prikazao kao ozbiljnu, pomalo čak i tužnu ženu, u dugačkoj haljini naboranih rukava i s kišobranom u ruci. Iako je tijekom godina spomenik postao prepoznatljiv zagrebački detalj, i danas ima onih koji osporavaju njegovu vjerodostojnost. Među najglasnijima je hrvatska znanstvenica i aktivistica za ženska prava Rada Borić koja vjeruje kako takav spomenik Zagorki pojačava percepciju o njoj samo kao spisateljici jeftinih romana. Ta je žena, jedna od prvih hrvatskih feministica, odlična poznavateljica političkih prilika i, u jednom trenutku, najcjenjenija europska novinarka, podsjeća Borić, svojim izgledom i ponašanjem otkrivala ponešto o svojim stavovima i životnim uvjerenjima. Nosila je hlače, kravate, pušila, i sama odlazila u restorane, što je, vjeruje Borić, u suštoj suprotnosti s onim što spomenik u Tkalčićevoj prikazuje.
