Vladimir Majakovski, kritičar malograđanštine i sovjetske birokratije

Beskompromisan i čvrstih stavova, udara na malograđanštinu i sovjetsku birokratiju, razočaran kuda ide sovjetsko društvo u vrijeme Staljina. 

Pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, reditelj i glumac Vladimir Vladimirovič Majakovski rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. On je jedan od začetnika ruskog futurizma. Veoma rano postao je pristalica marksističkog učenja, hapšen tri puta (kao maloljetnik), zbog političkog aktivizma. Beskompromisan i čvrstih stavova, udara na malograđanštinu i sovjetsku birokratiju, razočaran kuda ide sovjetsko društvo u vrijeme Staljina. Bio je jedan od rijetkih u sovjetskom dobu koji su mogli slobodno putovati; putovao je u Britaniju, Njemačku, SAD, Meksiko, Kubu. Na predavanju u SAD upoznao je Ellie Jones, koja mu je rodila kćerku, što je on saznao tek 1929., kada su se tajno sastali u Francuskoj, jer je njihova veza bila skrivana.

Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme – feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom vlastitom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.

U duhu i karakteru revolucionarne ideje su književna djela “Lijevi marš” i “150.000.000”, te scensko djelo o biblijskim motivima “Misterija buffo”, pisano u žanru masovnog spektakla. Majakovski je svojim djelom izvršio veliki utjecaj na razvitak sovjetske poezije, a djelovao je i na pjesnike izvan SSSR-a (Aragon, Becher, Vapcarov i dr.).

Književno djelovanje Vladimira Majakovskog

Vladimir Majakovski je bio jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski pa prema tome i društvo. Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubijstvo 14. travnja 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.

Sergej Jesenjin, 27. decembra 1925, napisao je: “…nije novo mrijeti, al’ ni živjeti, bogme, nije najnovije”, i te noći izvršio je samoubistvo. Majakovski, u pjesmi Jesenjinu, kaže:

“Naša planeta nije za proljećne cvijeti.

Treba opet radost budućnosti svježe.

U ovom životu nije teško mrijeti.

Izgraditi život kudikamo je teže.”

Pjesnički rad počeo je kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom historijskom razdoblju Rusije i čovječanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služi se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno hiperbolama.

U lirskim spjevovima “Oblak u pantalonama”, “Flauta-kičma”, “Rat i mir” i “Čovjek Majakovski” – u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve.

Djela: zbirke pjesama i poema “Ja!”; “Vladimir Majakovski”;”Oblak u pantalonama”; “Rat i svijet”; “Čovjek”; “Sve što je napisao Vladimir Majakovski”;”150.000.000″; “Majakovski se smješka”;”Majakovski se smije”; “Majakovski se ruga”; “Pjesme o revoluciji”; “O tome”;”Vladimir Iljič Lenjin”; “Dobro!”; te drame: “Stjenica” i “Hladan tuš”.

Oblak u pantalonama

1.

Vi mislite bunca malarija?

To je bilo,

bilo u Odesi.

“Doću u četiri” – rekla je Marija.

Osam.

Devet.

Deset.

Evo i veče

u noćnu strahu bježi,

veče decembarsko

s prozora

u magli.

U staračka leđa smiju se i rzu

kandelabri.

Mene više prepoznati ne može:

ja sam zgrčena

gomila

žila.

Šta takva gomila poželjeti može?

A mnogo hoće takva gomila.

Jer više nije važno

ni to što sam od bronze,

ni to što srce moje –

od gvožđa hladnog –

bije.

Noću i čovjek svoj zvek

u nešto žensko, meko,

želi da sakrije.

I ja sam,

ogroman.

na prozoru savijen,

rastapam staklo čelom od čelika,

da li je to ljubav ili nije?

I kakva je –

mala ili velika?

Odakle velika u takvom tijelu:

mora da je to malena,

neka krotka ljubav, što se u stranu baca

od automobilskih sirena

i voli zveket praporaca.

Opet i opet

čekam,

zabivši lice u rosavo lice kiše.

I već me je poprskala dreka

gradske plime, sve više.

Ponoć, sa nožem kog pruža –

do đavola s njim! –

došla je,

zaklala.

I kao s’ panja glava sužnja,

dvanaesta ura je pala.

U oknima sumorne kišne kapi,

kreveljeći se,

nakrcale,

k’o urlanjem usta da su razjapile

himere s pariske katedrale.

Prokleta da si!

I pocijepa usta skoro krik.

Zar ti je i to malo?

Čujem:

nerv,

tiho, kao s kreveta bolesnik,

podigao se.

I , gle –

u početku jedva je pošao

jedva,

onda je ustalasan,

jasan,

potrčao.

Sada je sa druga dva

očajno igrati stao.

Pao na plafon spratu niže.

Živci

veliki,

mali,

mnogi –

pomamno skaču

i već –

gmižu.

Živci pali s nogu!

A noć se po sobi glibi i oko,

otežalo, odatle nikako da se ispravi.

Odjednom, vrata zacviliše, ko da

krčma zub na zub

ne može da sastavi.

Ušla si

osorna, kao “na!”

Gužvajuci rukavice kao luda,

i rekla: “Da,znate, ja ću da se udam.”

Pa šta, udajte se.

Ništa nije bilo.

Izdržaću.

Gledajte – ja sam spokojan k’o

bilo

pokojnika.

Sjećate se?

Govorili ste:

“Džek London,novac, ljubav, strasti” –

a ja vidjeh samo jedno:

vi ste Đokonda,

koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet ću ljubav u terevenkama utući

povije obrva ozarivši vatrom.

Pa šta!

Ponekad i u izgorjeloj kući

skitnice nađu dom!

Izazivate?

“Manje no prosjak kopejaka

vi imate smaragda bezumlja” Sjetite se!

Pala je Pompeja

od razdrazenog Vezuva!

Hej!

Gospodo!

Ljubitelji

obesvješćivanja,

zločinstava,

pokolja,

da li ste najstrašnije

vidjeli –

lice moje

kada sam

ja

apsolutno spokojan?

I osjećam –

“ja”

za mene je malo.

neko se otima iz utrobe moje.

Halo!

Ko je?

Mama?

vašeg sina nešto divno boli!

Mama!

Zapaljeno mu je i srce i vene.

Recite sestrama, Ljudi i Olji,

on nema kuda da se djene.

4.

Marija! Marija! Marija!

Pusti me, Marija!

ne mogu ostati na ulicama!

Nećeš?

Čekaš

dok upalih obraza grubo,

bljutav,

i isproban na svemu lošem,

dođem

i procijedim bezubo

da sam ja danas

“neobično pošten”.

Marija,

vidiš –

ja se, već poguren, slamam.

(…)

Marija!

Kako u debelo uho zabosti njeznu riječ?

Ptica

živi od pjesme,

pjeva

gladna i zvonka,

a ja sam čovjek, Marija,

prost,

koga je sipljiva noć iskašljavala na prljavu

ruku Presnje.

Marija, hoćeš li me takvog?

Pusti me, Marija!

Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo

zvonca.

Marija!

Na ulicama su zvijeri.

Na vratu prsti davljenja što bode-

Boli!

Otvori svoje dveri!

Vidiš –

zabili su u oči iz šešira čiode.

Pustila me.

Mala!

Ne boj se

što na mom volovskom vratu

sjede kao planine vlažne žene od znoja

gubave.

Ja kroz zivot vučem (i to je zato)

milion ogromnih, čistih ljubavi

i milion miliona malih ljubavi.

Ne boj se

daću se opet prilijepiti za hiljade lica –

“djevojke Majakovskog” –

u izdajničko vrijeme mraka,

ta to nije ipak

dinastija carica

krunisanih u srcu jednog ludaka.

Marija, priđi!

U bestidnosti nagote,

ili puna plašljivih drhtaja,

no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije:

srce i ja nijednom ne doživjesmo do maja,

a u prokletom životu

tek stoti april je.

(…)

Znači – opet,

dok mračno sve je to,

uzeću srce,

isplakano grozno,

da ga nosim,

k’o što

u štenaru pseto

nosi svoju šapu presječenu vozom.

Krvlju svoga srca ja radujem put,

uz odjeću bijelu lijepi se prašine cvijeće.

oko zemlje – Krstiteljeve glave

po hiljaditi put

Irodijada-sunce će da se okreće.

I kada moja gomila godina

odigra svoje do konca –

krvlju označiće se put što vodi

ka domu moga oca.

Izaći ću

prljav (od jendeka, gdje provodih noći)

primaći ću mu se bliže,

sagnuću se

i na uho mu reći:

Slušajte, gospodine Bože!

Kako vam ne dosadi

u žele oblaka mreskavih

zamakati oči odebljale, a?

Hajde da organizujemo

vrtešku

na drvetu poznavanja dobra i zla!

(…)

Svemogući, ti si izmislio

za svakog po dvije ruke,

i svakome si po glavu dao ti –

a zašto nisi izmislio

da se bez muke

može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Mišljah – Božanstvo si, svemoguće, staro,

a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.

Vidiš, ja se saginjem

i iz sare

vadim kamu.

Krilati nitkovi!

U raju da ste zbijeni!

Gomila perjasa od straha valja se!

A tebe, što si tamjanom opijen,

rasporiću odavde do Aljaske!

Pustite me!

Nećete me zaustaviti.

lažem li, u pravu li

sam ja,

ali više ne mogu da budem spokojan.

Gledajte –

zvijezde su opet obezglavili

i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!

Nebo!

Skini kapu!

ja dolazim!

Gluho.

Vasiona spava, položivši šapu

s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.

Majakovsky, 1914.

Autor: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA