Virginia Woolf - Na granici dvaju svjetova

“Zaključajte svoje knjižnice ako želite; ali ne postoje vrata, brava ni lokot koje možete staviti na slobodu mog uma.”

Piše: Petra Bezjak

Adeline Virginia Stephen rođena je 1882. godine u Engleskoj. Njezin je književni rad reprezentirao povijesni trenutak u kojem se umjetnost integrirala u društvo, kao što je T.S.Elliot opisao u svojem nekrologu autorici:

“Bez Virginije Woolf u središtu našeg stvaranja, ono bi ostalo bezoblično ili marginalno...njezinom smrću cijeli je jedan obrazac kulture slomljen.”

Bila je treće dijete viktorijanskog pisca i povjesničara Sir Leslie Stephena, autora Dictionary of National Biography, knjige koja će izvršiti utjecaj na njezine kasnije eksperimentalne biografije; te Julie Duckworth, renomirane ljepotice koja je bila model Prerafaelitskim slikarima poput Edward Burne-Jonesa. Obitelj je živjela u uglednoj četvrti srednje klase u Kensingtonu i dok su njezina braća poslana na Cambridge, Virginia je sa sestrom Vanessom obrazovana kod kuće.

Ovo iskustvo oblikovalo je njezin stav prema degradaciji žena u patrijarhalnom društvu te je zamjerala ocu na nedostatku formalnog obrazovanja.

Prema riječima biografkinje Hermione Lee, Woolf je bila modernistica, no bila je i kasno-viktorijanka. Viktorijanska obiteljska prošlost ispunjavala je njezinu fikciju i oblikovala političke analize društva.

U svibnju 1895. Virginijina je majka naglo preminula što je uzrokovalo njezin prvi slom živaca. Sljedeći veliki slom uslijedio je nakon smrti oca 1904. U tom periodu izvršila je prvi pokušaj samoubojstva nakon kojeg je institucionalizirana. Smrt brata Tobyja s kojim je bila posebno bliska ostavio je slične posljedice te ga je kasnije re-imaginirala kao Jacoba u svojem prvom eksperimentalnom romanu Jacobova soba i kao Percivala u romanu Valovi. Ovo su bili samo prvi u nizu brojnih psihičkih urušavanja koja su je pratila sve do smrti.

Virginija je počela profesionalno pisati 1900. godine objavljujući članke i kritike za The Guardian, Times Literary Supplement i National Review te je počela predavati englesku književnost i povijest na koledžu za obrazovanje odraslih u Londonu. Otprilike u isto vrijeme počela se družiti s grupom mladih muškaraca, prijateljima svoje braće s Cambridgea, s kojima je dijelila iste intelektualne interese.

Ova grupa ljudi, među kojima su bili Lytton Strachey, Leonard Woolf, Clive Bell, Roger Fry i Saxson Sydney-Turner, počela se sastajati svakog četvrtka 1906. godine, a ubrzo joj se pridružio i Friday Club koji je pokrenula sada već udana Vanessa kako bi se u njemu raspravljalo o likovnoj umjetnosti. Pojava ova dva literarna i umjetnička kruga označila je početak poznate Bloomsbury grupe.

Virginija je mnogo pisala o problemu ženskog pristupa profesijama i institucijama poput akademije, medicine, crkve i prava. Čak i u području književnosti, smatrala je kako se od žena u obiteljima poput njezine očekivalo da pišu memoare o svojim očevima ili da uređuju njihove korespondencije. Ona je naposlijetku i napisala memoare o vlastitom ocu, ali je također izjavila kako nikada ne bi postala spisateljica da nije bilo njegove prerane smrti.
Također se bavila pitanjem ženske ravnopravnosti u braku te je briljantno evocirala nejednakosti bračne zajednice svojih roditelja u romanu Svjetionik (To the Lighthouse, 1927.)

Njezina majka je uvijek bila željna ispuniti viktorijanski ideal koji je ona kasnije opisala kao “anđeo kuće”. Woolf je pisala o svojim djelomično uspješnim pokušajima da ubije anđela i o mogućnostima emancipirane žene koja se oslobađa majčinog smisla za konvenciju.

Virginia i Leonard Woolf

Brak njezinih roditelja učinio ju je odlučnom da će “muškarac za kojeg se uda biti jednako dostojan nje kao i ona njega.” Unatoč brojim prosidbama tijekom mladosti, Virginija je oklijevala samo oko Leonarda Woolfa.

Bojala se braka i emotivne i seksualne involviranosti koju partnerstvo zahtijeva. U svom pismu Leonardu govori:

“Ne osjećam nikakvu fizičku privlačnost prema tebi. Postoje trenuci – tvoj poljubac neki dan je jedan od njih – kada se osjećam mrtvom poput stijene. No ipak tvoja briga za mene gotovo me preplavljuje. Tako je stvarna, tako neobična.”

Naposlijetku su se vjenčali kada je imala 30. godina, no zbog njezinog nestabilnog stanja nisu imali djece.

S nejednakim bračnim statusom povezan je i nedostatak čednosti u žena koji se tada tretirao kao ozbiljni društveni prijestup. Nagađa se kako su Virginija i Vanessa bile žrtva neke vrste seksualnog zlostavljanja od svoje polubraće, kako je opisano u Woolfinim memoarima Moments of Being. Woolf je često razmišljala o književnosti koja bi govorila o seksualnosti, a posebice seksualnom životu žena, na otvoreni način, no njezina vlastita djela seksualnost propituju indirektno.
Ako se mnogo Woolfinog feminističkog pisanja tiče problema jednakih pristupa dobrima koje su tradicionalno monopolizirali muškarci, njezina književna kritika nagovještava pitanja kasnijeg feminizma: povratak ženske književne tradicije te dekonstrukcija rodnih razlika.

U Vlastitoj sobi (A Room of One’s Own, 1929.) ona zamišlja sudbinu Shakespearove jednako genijalne sestre Judith koja je prisiljena na udaju i napuštanje svojeg talenta, a ako odlučuje pobjeći navedena je na prostituciju. Woolf prati uspon ženskih autorica posebice naglašavajući Jane Austen, sestre Bronte i George Elliot, no aludirajući i na Sappho kao jednu od prvih lirskih pjesnika uopće.

Suočena sa pitanjem je li žensko pisanje ženstveno, zaključuje da su velike ženske autorice “pisale kako pišu žene, a ne kako pišu muškarci,” te time otvara mogućnost specifičnog ženskog stila, no istodobno naglašava kako su najveći pisci (u koje ubraja Shakespearea, Jane Austen i Marcela Prousta) androgini: sposobni vidjeti svijet jednako iz muške i ženske perspektive.

Neobičnosti Virginije Woolf kao autorice fikcije imaju tendenciju zasjeniti njezinu centralnu snagu: ona je zasigurno najveći lirički romanopisac engleskog jezika. Njezini su romani vrlo eksperimentalni; narativ, često bezdogađajan i općenit, razlomljen je, a katkad i dezintegriran u receptivnoj svijesti njezinih likova. Stilska virtuoznost i snažna liričnost spajaju se kako bi stvorili svijet prenapučen auditivnim i vizualnim impresijama, zbog čega je često smiještana uz bok Jamesu Joyceu i Josephu Conradu.

Intenzivnost njezine poetske vizije uzdiže svakodnevno, ponekad i banalno okruženje na višu razinu. Roman Mrs. Dalloway (1925.) usredotočuje se na napore srednjovječne Clarisse da organizira zabavu, dok usporedno pratimo život veterana koji se vraća iz Prvog svjetskog rata noseći duboke psihološke ožiljke.

Virginijino oslobođeno pisanje povezano je s njezinim ženskim odnosima koji su joj pružali osjećaj pripadnosti i literarni stimulans. Tokom života prijateljevala je s više žena, no niti jedna od njih nije ju toliko emotivno uzbuđivala poput Vite Sackville-West.

Upoznale su se 1922. godine i razvile najdublji odnos koji će Virginija ikada imati izvan svoje obitelji. Bile su više različite nego slične; no njihove razlike u klasi, seksualnoj orijentaciji i politici bile su samo dio privlačnosti. Iako su imale intimne odnose, obje su izbjegavale kategorizirati svoju vezu kao lezbijsku.

Vita je odbijala lezbijski politički identitet pa čak i Woolfin feminizam te je u društvenim krugovima bila poznata kao “Sapphistica”. Virginija je pak odbijala sve kategorije, a posebice one definirane seksualnim ponašanjem.

Njihov je odnos naposlijetku oblikovao fikcionalnu biografiju Orlando (1928.) čiji je protagonist utemeljen na Viti. Za Virginiju, Vitin je izgled utjelovljavao muževno i ženstveno u jednom, te joj u pismu o Orlandu govori: “Sve je o tebi i žudnji tvojeg tijela i draži tvojeg uma.”

Iako je njihova ljubavna veza trajala samo par godina, u Orlandu je Virginijin ideal androginog uma proširen i na androgino tijelo u obliku književnog ljubavnog pisma koje je Viti dalo besmrtnost te transformiralo njezinu priču u mit.

U siječnju 1941. godine Woolf je postala teško depresivna, djelomično zbog pritiska završavanja romana Between the Acts. Počela je osjećati kako gubi svoju umjetnost te kako sve teže piše, a ne pisati za Virginiju je značilo ne postojati.

Bilo je to uvjerenje kako je svrha njezinog života nestala. 28. ožujka napunila je džepove kamenjem i ušla u rijeku Ouse, ostavljajući iza sebe riječi Mrs. Dalloway:

“Pogledati život u lice, uvijek, gledati život u lice, i prepoznati ga kao ono što jest....naposlijetku, voljeti ga kao ono što jest, a potom ga odložiti.”

Izvor: voxfeminae