Top pet romana ruskog socijalističkog realizma
Prva polovina dvadesetog stoljeća svjedoči periodu književnog i šireg umjetničkog stvaralaštva koji je bio jedinstven ne samo za rusku književnost, nego i književnost uopće.
Foto: Imgur.com Prijevod teksta: ''Obrazujemo generaciju posve odanu komunizmu!''
Svako se književno razdoblje može nekako usporediti s onima koja su došla prije i poslije, osim ovoga razdoblja, koje je predstavljalo toliki raskid sa svakom ranijom tradicijom da se ništa s njim ne može usporediti. To nas ne bi trebalo čuditi, budući da je dotični period bio kontingentan jedinstvenom i možda neponovljivom događaju koji je otvorio brojne mogućnosti u svakom obliku društvenog života, mada se malo tih mogućnosti zaista ostvarilo.
Događaj o kojemu je riječ je naravno Oktobarska revolucija, čiji je kulturni izraz bila umjetnost opisiva u četiri crte: tipičnost, odnosno prikazivanje scena iz svakodnevnog ljudskog života; realističnost, u smislu stila izražaja; odanost Komunističkoj Partiji Sovjetskog Saveza, što se tiče političke poruke djela; i konačno, najvažnije od svega, proleterski karakter, odnosno umjetnost koja ima neko značenjeradnome čovjeku. Radi se, dakako, o socijalističkom realizmu.
Maksim Gorki: Mati
Ova je knjiga napisana desetak godina prije Oktobarske revolucije i čak tri desetljeća prije samog socrealizma, no retroaktivno je proglašena prvim djelom tog književnog diskursa. Ona je priča o teškoćama radnih ljudi u najtvrdokornijem izrabljenju radi profita, te njihovoj transformaciji u subjekte pobune, a također i o problemima žena u izrazito šovinističkoj atmosferi pred-revolucionarnog ruskog društva. Narativ prati život majke, sina, i nasilnog oca obitelji prije i nakon njegove smrti; majka je radnica u tvornici koju se okrutno izrabljuje i koja gotovo samostalno održava obitelj na životu, samo zato da bi trpjela maltretiranje svog beskorisnog i nasilnog supruga. Ali sve se počinje mijenjati kada on umre, i kada njen sin počinje ulaziti u radikalne političke pokrete. Čita mnogo socijalističke literature i zajedno sa svojom majkom postaje revolucionarni borac.
Mihail Šolohov: Tihi Don
Povijesni ep u četiri dijela kojeg se često uspoređivalo s Tolstojevim Ratom i mirom, Tihi Don je još jedno djelo o tome kako se postaje revolucionarnim borcem. Govori o patnjama običnog radnog čovjeka, ali je ipak ispunjeno optimizmom i nadom u bolju sudbinu – ali koja dolazi jedino ako se ubije ona sudbina koja je zadana. Smještena je u Rusiji za vrijeme Prvog svjetskog rata, besmislenog i uzaludnog masakra koji u vrijeme pisanja ovih knjiga nije imao povijesnog presedana. Međutim, bez tog rata vjerojatno ne bi bilo Oktobarske revolucije, i glavna je tema Tihog Dona postepeni prijelaz jednog Kozaka iz entuzijastičnog borca za Rusko Carstvo prema sve više i više razočaranom i sumnjom ispunjenom čovjeku koji je iscrpljen uzaludnom borbom, i konačno prema revolucionaru koji je pronašao nove nade u pobuni. Radnja počinje prije samog rata i revolucije, te nam daje umjetnički prikaz retrogradnog društva u Ruskom Carstvu. Tihi Don je također, kao što mu ime implicira, jedan od romana ovog perioda koji stavljaju velik fokus na zavičaj, konkretno na čovjekovu iščupanost iz zemlje i bačenost u nemilu budućnost.
Nikolaj Ostrovski: Kako se kalio čelik
Definitivno najslavniji naslov socijalističkog realizma, ova je knjiga imala gotovo univerzalnu popularnost u Sovjetskom Savezu i bila je djelo koje je trebalo politički podučiti mlade generacije životom pravog Homo Sovieticusa, Pavela Korčagina. Lik kojega prati ovaj roman je neka vrstasocijalističkog superheroja (samo bez nadnaravnih moći, očito), i knjiga je teško dolazila do svog prvog objavljivanja upravo zato jer je po mišljenju nekih državnih recenzenata imala likove koji su bili veći od života. Korčagin ima sve: mlad je, lijep, hrabar, pametan, i tako dalje. Mjesto i vrijeme radnje njegove avanture je Rusija za vrijeme Građanskog rata, u kojem su se boljševici borili, praktički, protiv cijelog svijeta. Činjenica da su pobijedili usprkos golemim preprekama je triumfalistički prisutna u svakoj stranici teksta, i ova je knjiga odličan početak ako se želi proučiti književnost Sovjetskog Saveza.
Isaak Babelj: Crvena konjica
Mnoga su književna djela socrealizma smještena u Građanskom ratu, budući da se ipak radilo o događaju koji je stvorio Sovjetski Savez, a osim toga, u ratnim pričama često ima ponečega za svaku vrstu publike. Mnogi od tih romana također opisuju užase tog rata: spaljena sela, povješani civili, patricid i fratricid u ratu koji je podjelio mnoge obitelji. Međutim, Crvena Konjica stavlja pohode terora raznoraznih vojski tog rata u centralan fokus, i najviše se time bavi među svim socrealističkim knjigama. Djelomično je autobiografska jer je Babelj, po savjetu svojeg umjetničkog mentora Maksima Gorkog, bio borac konjičkih divizija Semjona Buđonija. Ton ove knjige uvelike odudara od svih ostalih romana o Građanskom ratu jer jako malo slavi tešku pobjedu boljševika; mnogo je više teksta posvećeno prikazu gotovo apokaliptičnog ratnog razaranja u revolucionarnoj Rusiji, gdje su bezbrojna sela uništena i gdje su mnogi veliki gradovi bili gotovo prepolovljeni po stanovništvu.
Fjodor Gladkov: Cement
Nakon socrealističkih romana koji su pokrili praksu svakodnevnog radničkog života prije Oktobra, pa onih koji su isto napravili sa životom za vrijeme Oktobra, vrijeme je da se spomene najčitaniji roman koji se bavi bolnim pokušajima izgradnje socijalizma nakon što je neprijatelj konačno poražen. Cement, prvi veliki roman Fjodora Gladkova, je priča o vojniku, junaku Crvene Armije i Građanskog rata, koji se vratio kući samo da bi vidio da je ono što je u ratu dobio samo ruševina. SSSR je ranih dvadesetih godina, kad je Cement pisan, bio posve devastirana zemlja u kojoj se socijalizam nije još ni počinjao izgrađivati (zbog NEP-a), i općenito se radilo o vremenu koje je trebalo opravdati samoga sebe.Cement je roman o tome: izgradnji socijalizma nakon što je teška pobjeda izvojevana, i teškoćama i izazovima takvog zadatka.
