TAJNI ŽIVOT PJESAMA: Večeras vas zabavlja Branko Ćopić!
Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića
Piše: Amer Tikveša
Oca sam često izazivao stihovima: „Zbogom školo, zbogom gimnazijo, lud je bio i ko te učio.“ Zezao bih ga pogotovo kad počne školski raspust ili kad se vrati s proslave nečije godišnjice mature, jer radio je u gimnaziji pa je tih proslava bilo svake godine, barem dvije. Zezao sam tako i brata koji je pohađao gimnaziju.
Otac bi me uvijek upućivao na zadnje stihove u pjesmi: „Zbogom školo, zbogom ludorijo, ipak sam te beskrajno volio“.
Radi se o pjesmi Branka Ćopića „Ferije“.
Drž-ponesi, uvis kapu baci,
sad su naša sva svjetska prostranstva,
gotova je još jedna godina,
dobili smo školska svjedočanstva.
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
lud je bio i ko te učio!
Poput čigre vrtiš se u krugu
pod šibama svog srca nestalnog,
kud ćeš, šta ćeš, na koju li stranu
u beskraju raja ferijalnog.
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
lud je bio i ko te učio.
U dvorištu lomača se pali,
bukte sveske poput suva granja,
burno plamte domaći zadaci,
ogledala našega neznanja.
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
lud je bio i ko te učio.
Nema časa, ocjene, prozivke,
zvone glave poput prazna lonca,
skinuli smo i školskog stražara,
budnu zvečku sa školskoga zvonca.
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
lud je bio i ko te učio.
Oborismo trošnu zgradu znanja,
osvetnički, do zadnjega ugla,
osta natpis preko cijele table:
„Dolje globus i zemaljska kugla!“
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
lud je bio i ko te učio.
A kad ipak voz konačno krenu,
pomuti se sjaj ljetnjega dana,
tamo negdje, kraj zamuklih klupa,
ostaše nam srca rasplakana.
Zbogom školo, zbogom gimnazijo,
ipak sam te beskrajno volio!
Bili smo upravo kao u Ćopićevoj pjesmi, neznalice-buntovnici. Na jednom od časova u završnom razredu gimnazije, zbog našeg nemara i nemira i neskrivene želje da se škola što prije završi, profesorica bosanskog je rekla:
„Završit će se ovo. Krenut ćete na studij. Od trenutka kad iz autobusa izađete u veliki grad da se upišete na fakultet, više nikada nećete biti sretni...“
Onda je, vidjevši po našim izrazima lica da je pretjerala, dodala:
„Ovako“.
Nedavno sam išao na proslavu 20 godina mature i sjetio se ove pjesme, usput i svega što navedoh. Dvadeset godina je sasvim dovoljno da se ispita istinitost profesoricine tvrdnje. Ako smo i sretni, nismo onako, rečenica je koja mi se tokom proslave vrzmala po glavi. Profesorica je bila u pravu.
No, nije stalo na pjesmi „Ferije“. Počelo se odmotavati djetinjstvo kroz Ćopićeve druge pjesme iz zbirke Otac Grmeč.
Imao sam njeno izdanje u sklopu lektire Mladi dani. Znao sam je napamet. Ne mogu reći da je bila za moj uzrast. To je taj problem sa Ćopićem. Predstavljan nam je kao pisac za djecu. On je više pisac djetinjstva, a to je velika razlika. Kad sam kao dječak čitao tu zbirku, mogao sam je razumjeti, ali emociju sam tek slutio, na proslavi sam je osjećao.
ŽDRALI PUTUJU
Razvlači jesen oblačnu tugu,
nad nama ždrali putuju jugu.
Pod nebom sivim, kao u bici,
čuju se oštro ranjeni krici,
a ja i đedo sjeli pred mlin,
pratimo ždrale, borbeni klin.
Sve bih da saznam, brbljivko mali!
„Kuda to, đedo, putuju ždrali?“
A starac na to, nimalo ljut:
„Svak traži, sinko, svoj pravi put.
Kroz oblak tamu, kako se snađe,
zaluta neko, a neko nađe“.
Dok je god bilo na svijetu djeda,
godine tekle, potok od meda,
a jednog dana, u muku strogom,
napusti djed me, ne reče zbogom,
svečani ljudi, u rani suton,
odnesoše ga seoskim putom.
Završi školu osnovac mali.
Kud li će, šta će? Kud idu ždrali?
Dok nebo gudi olujnim hukom,
kuda ću, đedo, pokaži rukom.
Kroz mrklu tamu, stazom od leda,
ja opet vidim pred sobom djeda.
Ipak me moja starina ne da.
Metafora bitke odnosila se u djetinjstvu samo na ždralove, ne i na život. Također izgubljenost lirskog subjekta nakon djedove smrti nije mi bila jasna. Sve što sam u djetinjstvu želio bilo je da sam o sebi odlučujem. Na nesreću, ova će mi se pjesma preseliti u stvarnost brzo nakon prvog čitanja. Djed će umrijeti, a potom će izbiti rat. Samo prerano sazrijevanje uslovit će da tu pjesmu shvatim u vrijeme kad mi je bila namijenjena. U normalnim uslovima odrastanja, shvatio bih je mnogo kasnije.
Kao što sam mnogo kasnije shvatio pjesmu „Limeni pijevac“.
Jednog dana jesenjega,
eto s puta djeda moga,
donese mi čudan poklon,
sjajna pijevca limenoga.
Takve lude majstorije
još imao niko nije.
Pjevam, kličem, kukuričem,
dok rumeno veče pada,
najsretniji dječak s pticom
od istoka do zapada.
Nigdje tako moćnog rikca,
ni većega kukurikca.
Zaspah srca razigrana,
al kratko sam srećan bio,
jer već jutra sljedećega,
pjetlića sam izgubio.
Tek što sinu prva zraka,
ukrala ga stara svraka.
Lutao sam, dan za danom,
i tražio pijetla svoga: „Vidjeste li, dobri ljudi,
kukurikca srebrnoga?“
Rugali se: „Tri Bosanca
odniješe ga na dva vranca!“
Tekli dani i godine,
moja tuga sagorila,
blizu kuće, s gnijezdom svrake,
bura jasen oborila,
kad u njemu – ko bi snio! –
limen pjevčić, potamnio.
Položih ga tiho na dlan,
a same mi suze liju,
očima sam milovao
uspomenu najmiliju.
Stani, vjetre, tiše, ljudi,
da se pjevčić ne probudi.
Odavno sam preozbiljan,
na čelu mi mnoga bora,
dragi pijevče, stari druže,
prošli dani razgovora.
Što si bila zlobna tako,
kradljivice, luda svrako!
Pročitao sam pjesmu Dunji. Njoj je sad devet, kao i meni kad sam je prvi put čitao.
- A joj, tata, što mu je ukrala pijevca?
- Pa vidiš da kaže kako je pijevac bio sjajan. Svrake vole da zgrabe sjajne stvari i odnesu ih u gnijezdo.
Objasnio sam joj kao i meni moj otac, i ugrizao se za jezik. Jezivo bi bilo djetetu reći da nije samo pijevac potamnio, nego i on. To je žal za sobom sretnim.
Istinska i nepomućena sreća kod Ćopića, a i kod mene, veže se za djetinjstvo. Ona se seli u snove.
STARI DRUGAR
U jesen zlatnu u školu krenuh,
doveslah srećno uz mlaki vjetar.
I prvog dana, sa mnom u klupi,
nađe se drugar, veseli Petar.
Eh, Petar, Pero – šta da vam pričam!
Pamte ga zora i suton mukli,
s pola prvaka, već prvog jutra,
mi smo se, druže, valjano tukli.
Taj ti je znao sva ptičja gnijezda,
umio glatko do sto da broji,
znao je vješto loviti svrake,
znao i nebo na čemu stoji.
Prođoše otad godine mnoge,
izmače mladost, nevjerna ptica,
davno se, davno, rastadoh s Petrom,
jedva se sjećam njegova lica.
Ponekad samo, u jesen ranu,
u noći tihoj, bez daška vjetra,
penjem se, u snu, stazom do škole,
srećan i ćutljiv, uz moga Petra.
Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića.
