Suza za gledanje
Svi koji su slušali i gledali Nikitu Staneskua, neće nikad zaboraviti taj dan. On je sipao stihove iz glave, cijele pjesme, manje antologije stihova drugih pjesnika, dosjetke u jatima i rojevima. Adam Puslojić je prevodio neumorno, a uskakao bi i Ioan Flora.
Piše: Sinan Gudžević
obio sam nedavno knjigu ‘Suza za gledanje’. Knjiga je na rumunskom, O lacrimă de privit, objavljena je 1970, autorica knjige je Doina Ciurea. Knjigu mi je poslala imenjakinja autorice, Doina E., a ovu sam upoznao početkom septembra 2018. u kombiju koji vozi sa ljubljanskog aerodroma za Zagreb. Uz vozača ona i ja bili smo jedini putnici. Ona je avionom u Ljubljanu došla iz Bukurešta, ja iz Podgorice. Riječ po riječ, saznam da je Doina specijalista infektologije, uzela je nekoliko dana odmora, a razlog putu u Zagreb bio joj je ljubavni. Kad mi je rekla da je iz Ploeštija, srce mi je zaigralo, pa sam je pitao je li možda čitala pjesme Nichite Stănescua, rođenog u Ploeštiju. Naravno da je čitala, čak mi je jednu kazala cijelu dok je kombi jurio od Trebnja prema Novom Mestu. Pa sam je pitao zna li i onu pjesmu u kojoj Stănescu kaže, Tuga moja čuje još nerođene pse/ Kako laju na još nerođene ljude, to sam joj uspio kazati u originalu: Tristeţea mea aude nenăscuţii câini/ Pe nenăscuţii oameni cum îi latră’. Znala je, cijelu mi je pjesmu, taj Cântec izgovorila dok nas je vozilo nosilo prema Drnovu.
Onda sam se raspričao i kazao da mi je tu pjesmu govorio sam Stănescu, drugog ili trećeg dana septembra mjeseca 1982. u Beogradu, na dan kad sam ga upoznao. I rekao sam toj Doini da mi je Stănescu ona dva stiha napisao na salveti, koju sam čuvao dosta godina, možda bi se i sad našla u nekoj od mojih knjiga. Zato sam ih i upamtio, rumunski inače ne znam, u kombiju smo razgovarali na talijanskom. Pa sam joj ispričao nešto od ovoga što slijedi. Kažem nešto, jer ponešto dodajem za čitaoce ovoga lista, koji Staneskua znaju drukčije od njegove rumunske čitateljice. (Čitaoca koji će se čuditi mome različitom pisanju prezimena Stănescu po padežima obavještavam da odavde pa dalje originalnom grafijom pišem samo u nominativu, u ostalim padežima ponašujem).
Nichita Stănescu je u Beograd bio došao iz Makedonije, sa Struških večeri poezije, gdje je bio dobio Zlatni vijenac, najviše priznanje za pjesnika te godine. Stănescu je već bio poznat pjesnik, a u Beogradu je bio poznat još i po svojoj pjesničkoj knjizi ‘Beograd u pet prijatelja’. Iako je u Beograd dolazio, stalno sam se s njime ‘mimoilazio’, da bih ga najzad, u bašti restorana Sloboda, na Slaviji, našao za stolom u velikom društvu: osim njega tu su bili njegova mlada, tek vjenčana žena Todoriţa Dora, djevojačko Tărâță i rumunski slikar Sorin Dumitrescu, a od domaćih bili su još Srba Ignjatović, Ioan Flora, Adam Puslojić i Ivan Rastegorac, s kojim sam i došao. Adam me je predstavio, razumio sam da je spomenuo i Ovidija. Na tu riječ je Stănescu skočio, zagrlio me, pa me odmaknuo, a onda mi svojom desnom rukom uzeo lijevi dlan, pa ga stavio na svoje desno, pa onda na lijevo oko, a potom svoju desnu šaku stavio na srce i nešto lagano i promuklo krenuo bugariti. Adam je preveo kako me on to blagoslovio i pomolio se bogovima da mi budu skloni u poduhvatu. Završivši s molitvom, upitao me jesam li ikada bio u Tomima, današnjoj Konstanci na Crnom moru. Kad je čuo da nisam, uskliknuo je: ‘Tamo ćeš ići sa mnom! Skupa sa svim ovim ljudima! Da vidiš i gradić Ovidiu i malo ostrvo na kojem je negdje i grob Ovidijev. A možemo otići i u džamiju u gradiću Ovidiu, to ti jedna od turističkih znamenitosti mjesta. Jako će mi biti milo da posjetimo grob prvog rumunskog pjesnika Ovidija Publija Nasona!’ Onda je iznenađenom društvu za stolom kazao kako je Ovidije u ‘Pismima s Ponta’ napisao da je sastavio knjižicu pjesama na getskom jeziku, a getski, kazao je, preteča je rumunskoga pjesničkog jezika. I kazao je taj distih iz trinaeste elegije pete knjige Pisama s Ponta:
Ah, pudet, et Getico scripsi sermone libellum,
Structaque sunt nostris barbara verba modis.
Avaj sramote! Pa jošte i knjigu na getskom napisah,
Gdje mi je stopu i stih barbarska davala riječ.
Još je dodao da su ta Pontica najtužnija pisma svjetske poezije, neka su tužnija od samih Tristia. Svi koji su slušali i gledali Nikitu Staneskua, neće nikad zaboraviti taj dan. On je sipao stihove iz glave, cijele pjesme, manje antologije stihova drugih pjesnika, dosjetke u jatima i rojevima. Adam Puslojić je prevodio neumorno, a uskakao bi i Ioan Flora. Stănescu je bio nezahtjevan čovjek, vulkanske erudicije, u piću mi nije ličio ni na koga pa sam pomislio da je takav mogao biti samo Baudelaire, raščupane kose, melanholična lica. Onda je kazao kako njegova nekadašnja žena Doina Ciurea ima knjigu o Ovidiju s naslovom Suza za gledanje. Adam Puslojić je objasnio kako se ne radi o suzi koju treba gledati, već o suzi koja služi da se njome gleda, dakle suzi koja je organ vida, umjesto oka. Ovidije je u tom romanu zapravo Nichita, kaže Adam, i dodaje da je Doina rođena u Konstanci, i takvoga je obrazovanja da se njenoj kompetenciji ni u stvarima pjesništva, a niti u pitanju izgnanstva ne može načiniti nikakav prigovor. Stănescu je tu dodao da je poezija suza koja plače uz pomoć očiju.
Stănescu je bio kafanski čovjek, ali rijedak, mnogo rijedak. Bilo je u Beogradu čarobnih kafanskih ljudi koji su znali i piti i čudesno pričati, i dosta slušati, ali kao Staneskua nisam sreo nikoga, ni u Beogradu ni gdje drugdje. Mogao bi mu sličan biti Brana Petrović, ali u kafanskom njihovu načinu ima jedna velika razlika: Brana je bio čisti usmeni tip, kazivač, kozer i režiser predstava all’improviso, a Nichita je razgovarao i usmeno i napismeno. Svaki komad papira mu je bio materijal za pisanje. I za crtanje. Kad bi potrošio listove svoga blokčeta, latio bi se salveta sa stola. Kad bi i njih potrošio, zatražio bi od konobara još. Koliko je samo salveta ispisao pa ostavio po stolovima, od toga bi neki prepredenjak od konobara, pohlepan za književnom slavom, mogao izdati izabrana vlastita djela.
Slika uz ovaj tekst nastala je u Skadarliji, u Kući Đure Jakšića, krajem oktobra mjeseca 1982. Tada sam Staneskua vidio drugi i posljednji put. Bio je došao sam i čitao je svoje pjesme u prepunoj Đurinoj kući. Bio je drukčiji nego prije dva mjeseca: iznuren i neispavan, a opet lik mu je bio neka mješavina monaha, luđaka i djevojke. Na kraju me je upitao jesam li spreman za naše putovanje u Tomi. Jesam, evo za godinu i po, rekao sam mu, u proljeće 1984. Odlično, rekao je, ranije ne bih ni ja mogao, a do tada ćemo se svi pripremiti, i moja će jetra biti opet mlada. On to nije dočekao, nije mu se posrećilo s jetrom: otišao je s ovoga svijeta sa 50 godina, 13. decembra 1983.
A knjigu ‘Suza za gledanje’ dobio sam skoro 38 godina poslije. Često sam se te knjige sjetio, najviše kad je po svijetu postao slavan Christoph Ransmayr romanom ‘Posljednji svijet’, ali nisam imao snage da je dobavljam. Sad je evo imam pred sobom, a već sam bio zaboravio da sam Rumunku Doinu E. zamolio da mi je pokuša dobaviti. Knjiga Nikitine Doine objavljena je kod izdavača Cartea Românescă, a ima moto na latinskom:
Saepe etiam lacrimae me sunt scribente profusae.
Humidaque est fletu litera facta meo.
Često za pisanja ovog oblivale mene su suze,
Vlažio tako je moj pisane redove plač.
Sve dalje je za mene sve teže, jer je sve na rumunskom, zahtjevno me čitanje čeka, sa slovkanjem i sricanjem. Onim romanistima koji tvrde da je rumunski zapravo živi latinski rado bih dao ovu knjigu u ruke, pa da ih nakon listanja čujem ostaju li još pri datoj tvrdnji.
