Stevan Sremac: Čisto srce i duša pišu poeziju življenja

Pisac koji nas je proveo ulicama Niša šetajući sa gazda Ivkom i njegovim pajdašima, koji je ovjekovječio ljubav za sva vremena, ljubav Zone i Maneta, sa juga nas vodio na sjever uvodeći nas u domove vojvođanskih popova Ćire i Spire, onaj koji nas je slikajući mentalitet našeg naroda nasmijavao do suza, zapravo nam je prikazao sve mane našeg društva. Kroz anegdote je ukazao na prave životne vrijednosti, da su čisto srce i duša najvrjednije zlato, da su porodice ispunjene ljubavlju i djecom temelj, pokazivao je one vrijednosti koje su već u to doba počele da se gase.

piše: Ilijana Božić

Stevan Sremac je bio na strani starog, patrijarhalnog, onog starovremenog u životu i ljudima. Stanujući kod gazda Ivka jorgandžije, u Nišu, večeri je provodio za kafanskim stolom odakle je posmatrao ljude. Sve te ljude i priče o njima pretvorio je u najljepše stranice srpske književnosti. Čuo bi neku zanimljivu anegdotu koju bi ovjekovječio, a ona bi mu poslužila samo kao povod da pošalje poruku narodu. Tako je u jednom razgovoru sa ujakom Jovanom Đorđevićem čuo smiješnu priču o svađi i tuči dvojice popova. Nije mu mnogo trebalo da isplete priču. Danas kada se spomene Stevan Sremac mi se sjetimo popova Ćire i Spire i nasmijemo se. I odmah se svi sjete izbijenog zuba, podmetanja, nadmetanja i spletkarenja i to ni manje ni više nego u popovskim porodicama. Slikajući njih Sremac nam je pokazao koliko su ljudi površni, kako zastaju pred lažnim sjajem a prave vrijednosti ne uočavaju. Dok Jula, prostodušna, živi zanesena pravim životom, Melanija uči njemački i traga za modernim načinom govora i odjeće. I dok se u Spirinoj kući jede gibanica gužvara, a u Ćirinoj pohovana piletina u varoš dolazi učitelj Pera, mlad i obrazovan. Tad porodice pokazuju svoje pravo lice u nadmetanju za zeta, učitelja. I dok nadmetanje traje mi čitamo da u Vojvodini nemaju trotoare zato što su ih krave pojele. Priča nam Sremac kako su ljudi da bi se zaštitili od blata trotoare posuli kukuruzom, a krave naišle i pojele. Šta bi danas Sremac napisao da vidi ulice u pojedinim gradovima u 21. vijeku dok traju raznorazna nadmetanja?

Ipak priča se raspliće svadbama Jule i berberina Šace, Melanije i učitelja Pere. Međutim, taj kraj je samo prividno isti. Jednog dana učitelj Pera nailazi sam i gleda Julu, srećnu i okruženu djecom. Pera taj momenat doživljava kao svoj veliki poraz, on tada shvata da je propustio smisao života. Tad se gorko pokajao što je onda kad je bio u prilici da bira napravio pogrešan izbor, što omamljen lažnim sjajem nije vidio gdje leži pravo zlato. Na samom kraju iza priče o komičnoj tuči popova u prvi plan izbija potisnuta tragična priča o promašenom životu. Sremac je ukazao na vrijednost iskrene ljudske duše kakva je Julina. Onaj trenutak poslije prve posredne veze između mladića i djevojke kada Jula nakon prvog ašikovanja sa Šacom na sve oko sebe počinje da gleda očima ljubavi koja se budi otkrivaju poeziju življenja.

Pokušao je Sremac da nam dokaže da u pravoj ljubavi leži smisao, da u čovjeku treba gledati dobrotu i čistotu duše, iskrenost i prostodušnost, a ne moderne haljine i prazno srce.

Pisao je tako Stevan Sremac, a kad je napunio 50 godina bio je usamljen bez porodice, a tada kao zreo čovjek poznat po tome što je obožavao kafanski život požalio se književniku   Dragutinu J. Iliću da su mu i kafane dosadile. Rekao je: „Ne prija mi više ni društvo; ličim na odocnelog ždrala čije je jato odavno odletelo, a on stoji sam i kunja“

Provodadžije

Pričalo se da su mnogi prijatelji pokušalvali da ga ožene, kako bi ga odvoili od kafane, ali on se nikada nije oženio. Jednom je bio opčinjen ženom ali ta ljubav nije imala srećan kraj i od tada je ljubav žvjela samo kroz njegove likove. U Nišu, za čiju je slobodu ratovao, Sremac je bio profesor o kome su kružile zanimljive priče. Poslije oslobođenja Srbije od Turaka, Niš je bio druga prestonica, i to je bilo meraklijsko vrijeme. Pored Nišave, na mjestu hotela „Park“ bio je dvor kralja Milana. U bogato namještenim odajama primali su se strani izaslanici, a u kućici pored Nišave bio je pas koji je kralja pratio u lov. O tom kraljevskom psu i o svom čuvenom Čapi pričao je gazda Kalča:

„A pceta ni idu ispred...kraljsko psceto ide si levo, a mojega Čapu pustija desno od njeg! I pceto, more, vide li kako je vospitano, pa priznavam mu...pa mu drži čas“.

A Sremac je nekoliko godina kasnije tu priču i čuvenog Kalču ovjekovječio u „Ivkovoj slavi“. Iako je pisac zapisivao sve pikanterije građana i o njemu su kružile razne anegdote koje su ostale zapisane. Pričalo se kako su dva njegova đaka posmatrala izlog knjižare i jedan je kazao: „Gle, car Lazar“, a drugi: „Nije car, nego knez Lazar“. Još nisu drugari prekinuli prepirku, kad je iza njihovih leđa zagrmio razljućeni Sremac: „Magarče, ti si se našao da ga degradiraš i osporavaš mu carstvo“. A na jednom času Sremac je pitao đake o najvećem junaku trojanskog rata. Jedan učenik mu je odgovorio: „Ahil je bio vrlo lep čovek“. Sremac je tražio da mu objasni još ponešto o Ahilu, ali ovaj je svaki put odgovarao ovom istom rečenicom. Kada mu je treći put ponovio koliko je Ahil bio lijep, Sremac je ljutito kazao: „Šta si tu vazdan uzeo da mi ga gustiraš kako je bio lep, kao da si neki provodadžija, a ja pa neka stara udavača!“. Naravno svi đaci su prasnuli u smijeh, a šala se prepričavala gradom.

Poslije mnogih simpatičnih priča koje su kružile o Sremcu mnoge djevojke su maštale da baš on bude njihov prosac. Pričalo se da je bio uvijek elegantno obučen, da mu je lice bilo izbrijano, te da je nosio kosu originalno počešljanu na razdeljak. Stas gospodski, vitak i prav. Opisivali su ga kao čovjeka dobrostojećeg i politički korektnog. Jedina mana mu je bila što je volio kafanu. Zasjedao je kod „Margera“ gdje je i zoru dočekivao. Omiljene su mu bile tople ljetnje noći kada se pred kafanom pio špricer. I tako po cijelu noć do jutra, a kad bi ga raspjevano društvo opomenulo da treba da ide kući Sremac bi govorio „Šta ću tako rano kući, i onako me žena ne čeka!“. Antun Gustav Matoš je zapisao „U Nišu je Sremca voljela bogata lijepa dama iz trgovačke kuće, ali od ženidbe ne bi ništa“. O tome niko ništa nije govorio, ali Sremca su salijetale mnoge provodadžije u Nišu, a on bi uvijek odgovarao da neće da se ženi.

Google; Na fotografiji je Stevan Sremac sa Milovanom Glišićem, Branislavom Nušićem i prijateljima.

Sremčeva ljubav

Sremac je 1882. godine premješten je u pirotsku gimnaziju. U Pirotu je bio čest gost kafanskih sjediljki i Aranđela Stanojevića. Zadesio se i na slavi gazda Aranđela. Svi gosti posjedali po minderlucima, a Sremac na počasnom mjestu. Vino se sipalo, hrana je kružila, a onda su gosti tražili da i Sremac prozbori. I dok je on s gostima pričao jedna djevojka ga je posmatrala. Primjetio je Sremac poglede crnooke Jelene Pančićeve. Tada su se rodile simpatije, a potom i ljubav. Ubrzo je Sremac zatražio Jeleninu ruku. Njen otac je bio sveštenik Pantelija Pančić, a ruku mlade djevojke istovremeno je tražio i ekonom bolnice Josif Kostić.

Stari pirotski učitelj bio je svjedok te ljubavi pa je zapisao: „Otac se dugo dvoumio kome da je da. I jedan članak Sremčev objavljen u liberalnoj „Srpskoj zastavi“ u kome je on kritikovao rad upravnih mesnih vlasti naročito naglašavajući „da u Pirotu žare i pale tri Pante, među kojima se jedan od njih u svemu razlikuje samo po tome što se zvanično potpisuje Pantelija“ najviše je doprineo da stvar bude rešena u korist drugog prosioca“.

Tako se Jelena udala za Josifa, a u braku nije bila srećna, djeca su joj pomrla, a muž se propio. Kad je kasnije u Beogradu prolazila Sremčevom ulicom tužno je govorila „Evo ulice mog nesuđenog“.

Nije ni čudo kako je Sremčeva „Zona Zamfirova“ postala toliko omiljena kod čitalaca. U nju je Sremac ugradio idiličnu priču o mladima što se vole, njome je uzdrmao značaj rodnih uloga, i zaigrao se kompleksima u kojima se i savremeni čovjek može prepoznati. Možda je u nju utkao i nešto od svoje romantične neostvarene ljubavi.

Boem

Iz Pirota se vratio u Niš, gdje je proveo još desetak godina. U književnost nisu ušle njegove pošalice, ali zahvaljujući njegovom prijatelju Mili Pavloviću Krpi one se i danas prepričavaju. Pa je tako zapamćeno da je jednom prilikom kada se razgovaralo o rođaci čiji je treći muž bio na samrti, neko pitao: „Kome li je ostavlja?“, a Sremac je odgovorio Č „Četvrtom nesrećniku“.

Njegovi prijatelji prosto nisu odustajali od ideje da ga ožene. I kasnije kada je boravio u Beogradu salijetale su ga mnoge provodadžije, a najčešće Kosta Petrović i Blagoje Nedić s željom da ga ožene nekom svojom rođakom, ali i da književnika vežu za kuću kako bi stvorio porodični život i češće se bavio literaturom. Sremac je bio ljut na Nedića i kazao je „Ovaj čovek me vreba kao lovac zeca, kao zmija žabu. Hoće čovek da me usreći, da me odvoji od kavane i kao praktičan, predlaže mi da se ženim i nudi mi neku svoju sestričinu. Čisto mu krivo što sam kavanski čovek, što se potucam po restoranima gde se u jelu nađe i po koja buba-švaba. Ništa mi nije neprijatnije nego kad počne da me preslišava: Koliko imam godina službe, kolika mi je plata, pa odmah zatim gustira mi mladu kao jareće pečenje“.

Njegov prijatelj Mile Pavlović Krpa objašnjavao je da je Sremac jednostavno obožavao kafane u kojima se sastajao sa prijateljima te da je navikao tako na samački život i nije imao potrebu za brakom. Nije Sremac bio ženomrzac. Krpa je kazivao da je kao mladić bilo žena koje je mnogo simpatisao, ali je bio veoma diskretan pa su tako sve njegove ljubavi ostale tajne.

Kad je 1892. prešao u Beograd odlučio je da svoje spise pokaže Ljubomiru Nediću kojega su Sremčeva djela zasmijavala do suza i to prvenstveno „Ivkova slava“. Potom su izašle „Zona Zamfirova“ i druga djela.

U subotu 25. avgusta 1906. banjska crkva u Sokobanji oglasila je da je umro Stevan Sremac. Teško je to palo Srbiji i Nišu, a savremenici su se sjećali da je Sremcu četrdesetodnevni pomen držao gazda kafane „Orač“ Orden Antonović . Na stalnom Sremčevom stolu stajala je čaša vina, a stolica je bila prazna.

 Autor:  Impuls