Smijač, Hajnrih Bel

Postao sam nužan, smijem se na gramofonskim pločama, na vrpcama, a redatelji radio-drama pažljivo sa mnom postupaju. Smijem se sjetno, umjereno, histerično, smijem se kao kondukter tramvaja, ili kao šegrt iz branše živežnih namirnica; jutarnji smijeh, večernji smijeh, noćno smijanje i smijanje iz doba svitanja, jednom riječi: gdje god i kad god se treba smijati: ja to činim.

Kad me upitaju za moje zanimanje, nađem se u neprilici: pocrvenim, mucam, ja, koji sam inače poznat kao jedan siguran čovjek. Zavidim ljudima koji mogu reći: ja sam zidar. Knjigovođama, frizerima i piscima zavidim na jednostavnosti njihova priznanja, jer se svi ti pozivi razumiju sami po sebi i ne iziskuju nikakvo drugo obrazlaganje. Ali ja sam prisiljen na takva pitanja odgovarati: ja sam smijač. Takvo priznanje zahtijeva dodatno, pa ja na drugo pitanje „I živite od toga?“ po istini moram odgovoriti s „Da“. Ja stvarno živim od svog smijeha, i živim dobro, jer moj smijeh je – komercijalno rečeno – tražen. Ja sam jedan dobar, obrazovan smijač, nitko se drugi ne smije kao ja, nitko ne vlada tako nijansama moje umjetnosti. Dugo sam se vremena – da izmaknem dosadnim objašnjenima – predstavljao kao glumac, ali su ipak moje mimičke i govorne sposobnosti tako neznatne, da mi se takvo predstavljanje nije činilo primjereno istini: ja volim istinu, a istina je: ja sam smijač. Ja nisam ni clown ni komičar, ja ljude ne razveseljavam, nego predstavljam vedrinu: ja se smijem kao rimski imperator, ili kao osjećajni abiturijent, smijeh 17. stoljeća mi je tako poznat kao i onaj iz 19. stoljeća, a kad se mora, smijem se kroza sva stoljeća, kroz sve društvene klase, kroz sve dobne uzraste: ja sam to jednostavno naučio kao što čovjek uči pođoniti cipele. Smijeh Amerike počiva u mojim grudima, smijeh Afrike, bijeli, crveni, žuti smijeh – i za odgovarajući honorar pustim ga onako kako režija nalaže.

Postao sam nužan, smijem se na gramofonskim pločama, na vrpcama, a redatelji radio-drama pažljivo sa mnom postupaju. Smijem se sjetno, umjereno, histerično, smijem se kao kondukter tramvaja, ili kao šegrt iz branše živežnih namirnica; jutarnji smijeh, večernji smijeh, noćno smijanje i smijanje iz doba svitanja, jednom riječi: gdje god i kad god se treba smijati: ja to činim.

Može mi se vjerovati, da je jedno takvo zanimanje naporno, pogotovo što ja – to mi je specijalitet – vladam zaraznim smijehom; tako sam postao rijetko potreban komičar trećeg i četvrtog ranga, koji s pravom drhte zbog svojih dosjetki, a ja gotovo svaku večer sjedim uokolo po varijereima kao suptilni art claqueur, da bih se na slabim mjestima u programu zarazno smijao. To mora biti po mjeri: moj snažni, divlji smijeh ne smije doći ni prerano ni prekasno, on mora doći u pravom trenutku – onda ja programirano eksplodiram, čitavo slušateljstvo zaurla sa mnom i dosjetka je spašena.

A ja se onda istrošen prikradem garderobi, navučem svoj mantil sretan da sam konačno prestao s radom. Kod kuće me najčešće čeka brzojav: „Trebamo hitno vaš smijeh. Snimanje u utorak“ i već malo potom ja sam u pregrijanom vlaku i oplakujem svoju sudbinu.

Svatko će shvatiti da nakon prestanka rada ili na odmoru osjećam malo sklonosti prema smijehu: muzar je zadovoljan kad može zaboraviti kravu, zidar je sretan kad žbuku zaboravi, a stolari kod kuće imaju najviše vrata koja ne funkcioniraju, ili ormara s ladicama, koje se samo s velikom mukom mogu otvoriti. Poslastičari vole samo kisele krastavce, mesari marcipane, pekar više voli kobasicu od kruha; borci s bikovima vole se družiti s golubovima, boksači poblijede kad im djeci zakrvavi nos: sve to ja razumijem, jer nakon prestanka rada ja se nikad ne smijem. Ja sam jedan neveseo čovjek i ljudi me smatraju – vjerojatno s pravom – pesimistom.

U prvim godina našeg braka često mi je supruga govorila: “Nasmij se“, ali joj je u međuvremenu postalo jasno da joj tu želju ne mogu ispuniti. Ja sam sretan kad napregnute mišiće svoga lica, kad svoju umornu dušu, mogu opustiti dubokom ozbiljnošću. Da, smijeh drugih me, također, nervira, jer me previše podsjeća na moj poziv. Tako živimo tihi, spokojni brak, jer se i moja žena također odučila od smijeha: katkad je uhvatim nasmiješenu, pa se i ja nasmiješim. Jedno s drugim govorimo tiho, jer ja mrzim buku varijetea, mrzim larmu koja vlada u prostorima za snimanje.

Ljudi koji me ne poznaju drže me zatvorenim. Možda to i jesam, jer prečesto kod smijanja moram otvarati usta.

S ukočenim izrazom lica idem kroz vlastiti život, dopustim si samo pokatkad blagi smiješak i često razmišljam o tome jesam li se ikad zdravo nasmijao. Mislim – ne. Moja braća i sestre znaju kazati da sam uvijek bio ozbiljan dečko.

I tako, smijem se na mnogo raznih načina, ali svoj vlastit smijeh ne poznam.

Prometej