Silvija Plat: U gipsu

Optuživala sam je za sve i sva no nije odgovarala./ Nisam mogla shvatiti njeno glupo ponašanje!/ Kada sam je udarila, ni pomakla se nije,/ Kao istinska pacifistkinja.

U GIPSU

Nikada se iz ovoga neću iskobeljati! Sad postoje dvije mene:
Ova nova apsolutno bijela osoba i ona stara, žuta,
A bijela je zasigurno nadmoćnija.
Nije joj potrebna hrana, jedna je od prvih svetica.
U početku sam je mrzila, nije imala nikakvu osobnost,
Ležala je sa mnom u postelji kao mrtvo truplo
A ja sam se bojala jer je oblikovana poput mene.
Samo mnogo bjelja, nelomljivija i nije prigovarala.
Ne usnuh sedmicu dana, tako je bila ledena.
Optuživala sam je za sve i sva no nije odgovarala.
Nisam mogla shvatiti njeno glupo ponašanje!
Kada sam je udarila, ni pomakla se nije,
Kao istinska pacifistkinja.
Tad spoznah da je želja moja ljubav:
Počela se ugrijavati, a ja otkrih njene prednosti.
Ona bez mene ne bi postojala, stoga je, naravno, bila zahvalna.
Dadoh joj dušu, cvjetala sam iz nje kao što ruža
Cvjeta iz vaze od ne naročito dragocjenog porculana,
I ja bijah ta koja je privlačila svačiju pažnju,
Ne njena bjelina i ljepota, kako sam isprva pretpostavljala.
Postupala sam s njom pomalo pokroviteljski,
A ona je to progutala.
Odmah biste pogodili da je ropskog mentaliteta.
Nisam se protivila njenoj brizi za mene, a ona je to obožavala.
Ujutru me budila zarana, odražavajuć’ sunce
Sa svog začuđujuće bijelog torza pa ne mogoh da ne primjetim
Njenu urednost i njenu mirnoću i njenuu strpljivost:
Ugađala je mojoj slabosti kao najbolja bolničarka,
Držeći kosti na mjestu kako bi pravilno zarasle.
S vremenom naš odnos postade strastveniji.
Prestala je prijanjati uza me i činila se rezervisanom.
Osjećala sam kako me kritikuje uprkos sebi,
Kao da je moje navike na neki način vrijeđaju.
Unutra je puštala promaje i postajala sve rastresenija.
A mene je koža svrbila i ljuštila se u mekim ljuščicama.
Samo zato što me je loše njegovala.
Tad vidjeh u čemu je nevolja: ona je mislila da je besmrtna.
Htjela me je ostaviti, misleć da je nadmoćna,
Ta držala sam je u mraku i ona je bila kivna.
Traćiti dane dvoreći polovinu tijela!
Tajno se stala nadati da ću umrijeti.
Tad bi mogla prekriti moja usta i oči, prekriti me cijelu,
I nositi moje nefarbano lice kao što čahura mumije
Nosi lice faraona, premda sačinjeno od blata i vode.
Nisam bila u mogućnosti da je se otarasim.
Tako me je dugo podržavala da postadoh mlitava
Zaboravila sam čak kako da hodam ili sjedim,
Pa sam pazila da je ni na koji način ne uzrujam.
Ili se prije vremena pohvalim kako ću se osvetiti
Živjeti s njom bilo je kao živjeti s vlastitim lijesom:
Ipak još uvijek sam o njoj ovisila, no sa žaljenjem.
Počela sam misliti da bismo mogle uspjeti zajedno
Najposlije, bijaše to neka vrsta braka, bivati tako blizu.
Sad mi je jasno, ili ona ili ja.
Ona može biti svetica, a ja ružna i dlakava,
No uskoro će saznati da to ništa ne znači.
Prikupljam snagu; jednog ću se dana snaći bez nje,
A ona će tad ginuti od praznine, osjećajući kako joj nedostajem.

Silvija Plat