Sergej Aleksandrovič Jesenjin - Pjesma o keruši

Do u sumrak grlila ih nježno i lizala niz dlaku što rudi, i slivo se mlak sok neizbježno, iz tih toplih materinskih grudi.

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bjeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kučka,
sedmero je oštenila žuti'.

Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il' prut jak,
izišo je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližuci znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il' sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg,
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.