Samuel Beckett: "Molloy"
Beckettov je cilj pokazati čovjeku njega samoga, i to često ne u naročito dostojanstvenim situacijama – u situacijama koje ga lome i ponižavaju, oslikavajući sirovu animalnost ljudske prirode, uvjetovanosti, ovisnosti, ograničenja i zadatosti
Tatjana Gromača Vadanjel
Roman „Molloy“ prvo je prozno djelo koje je irski književnik Samuel Beckett napisao na francuskome jeziku, nakon što je već deset godina bio trajno nastanjen u Parizu (studij romanistike u Dublinu završio je 1928. godine, karijeru lektora francuskog jezika i predavača na Londonskom Trinity Collegu napušta nakon par godina, pod izlikom da „ne može drugima predavati ono što ni sam ne zna“, 1932. godine odlazi u „dobrovoljno izgnanstvo“, a 1937. trajno se nastanjuje u Parizu).
Roman „Molloy“ pisan je 1947./48. godine, a objavljen 1951., to je djelo kojim Beckett stječe punu afirmaciju. Roman je to koji se, kao i ostali Beckettovi romani koji će uslijediti („Malone umire“, „Bezimeno“), ili kao „Murphy“ koji mu je prethodio, nadovezuje na onu liniju razvoja romana koja se podudara sa pojmom „antiroman“ – to je roman koji sam sebe razgrađuje eksperimentirajući konvencijama žanra, ne podupirući tradicionalnu „priču“, već zahtjevnim umjetničkim poduhvatima i eksperimentima koji tekst ne vode ka razobličenju ili rasapu, teži da se sadržaj svede na oblik, da se izraz i oblik poistovjete, potpuno stope i pretoče u romanesknu zbilju koja svoj smisao i uporište nalazi u jeziku.
Usredotočenost na jezik, koja je sigurno i logičan nastavak, dio razvojnoga puta kojega je zacrtala Joyceova hipermoderna proza, a također i sve što joj je prethodilo – zamasi koje su svojim književnim remek djelima učinili V. Woolf, Proust ili Kafka, kao i ostala događanja na drugim područjima humanistike, ali i znanosti, Becketta je potaknula na eksperimentiranje tehničkim aspektima pričanja priče, kao i pripovjednim modelima. Njegove su pripovjedne proze na krajnje suveren i, gledajući kroz povijest moderne literature visoko relevantan način, donijele nove tehnike pripovijedanja, i definitivno prevrednovanje nekih temeljnih postavki modernoga žanra (Beckettovi romani jedva zadovoljavaju osnovne postavke priče o kojima je govorio Aristotel, oni i na sadržajnoj razini donose ciničnost prema egzaktnosti na koju pretendiraju prirodne znanosti, ali zacijelo i znanost o književnosti). Ova je samosvjesno izborena sloboda i autonomija umjetničkog stvaranja, koja je pri tome kao rezultat donijela nezaboravna i visoko vrijedna djela na području romanesknog žanra, kasnije privukla i sasvim sigurno utjecala na daljnje tijekove moderne proze, na takozvani francuski „novi roman“, kao i na postmodernističku prozu.
Poznata je rečenica kojom se pokušalo opisati savršenstvo postignuto u Beckettovim proznim djelima, a u kojemu više nije moguće razlučiti između sadržaja i oblika: „Njegovo pismo nije o nečemu, ono je to nešto samo.“ Sam Beckett govorio je kako romanesknu građu treba crpiti iz vlastitoga iskustva, i radom na tekstu prodrijeti do one strane vlastite ličnosti koja njime upravlja. I kritika ustanovljuje kako se kod Becketta romaneskni svijet izravno naslanja na zbiljski – oni se do te mjere prožimaju da to mjestimice dokida i dovodi u pitanje njihovu fikcionalnost – nakon čega tekst preuzimaju jezične igre koje često djeluju kao savršeno jezički i slikovno skovane besmislice, koje nisu bez svog smisla, a koji je filozofsko egzistencijalističke prirode.
Ovo dvodjelno prozno djelo donosi priču o Molloyu, junaku – ili posvemašnjem antijunaku, koji traga za svojom majkom, i o istražitelju Moranu, koji odlazi u potragu za Molloy, no niti jedan ne nalazi svoj cilj. Međutim, sama su traganja ispunjena brojnim i nevjerojatnim „zgodama“, koje se ponekad gotovo približavaju pikarskome momentu, a tijekom kojih se „vrše“ neprestana razmatranja i razglabanja o samome sebi i svijetu, u pokušaju da se dosegne dno i nepristrana zbilja vlastitog subjektiviteta, kao i objektivne zakonitosti koje određuju i kojima je podvrgnut postojeći svijet. Ovaj je poduhvat, kao i svi drugi fizički i misaoni poduhvati junaka romana, dakako unaprijed osuđen na propast – Beckettovi simpatični junaci, sa kojima on kao autor suosjeća, unaprijed su predodređeni na to da budu poraženi, kao i na to da poraz prihvate kao stijeg, simbol vlastita življenja, jednako tako mu se cijelo vrijeme odupirući – ili čineći od njega jednu vrst odmaka, zajedljivim crnim humorom.
Kritika je zamijetila kako se ustrojstvo Beckettovih romana zasniva na antitezi i protuslovlju, nazvavši ovu prozu „prozom opovrgavanja“, što njegov tekst čini jedinstven u svjetskoj književnosti, a podrazumijeva činjenicu kako niti jedna njegova tvrdnja nije konačna, gdje se svaki stav izokreće u svoj antistav, čime se upućuje na relativnost spoznaje.
Roman „Molloy“ u sebi razvija temu sjećanja i zaborava, nemoći i neznanja, kao i teme otuđenja, osamljenosti, egzila, rascjepa između tijela i uma. On prezentira likove u kojima nema tragova moralnih značajki – oni nisu ni dobri, ni loši, njihov je karakter razoren.
„Ja radim s nemoći i s neznanjem.“, kazao je Beckett u jednom intervjuu – „Mislim da do sada nemoć nije bila eksploatirana.“ Istovremeno, za Joycea, čiji je prijatelj i osobni tajnik bio tijekom prvih godina svoga pariškog izgnanstva, prevodeći na francuski odlomak „Finneganovog bdijenja“, kaže: „Što je više Joyce znao, to je više mogao. Joyce kao umjetnik teži sveznanju i svemoći.“
Interpretacije Beckettova djela, pa onda i ovoga romana, mogu svoje filozofsko uporište, prema mišljenju analitičara, pronaći u Rene Descartesu – njegovo djelo donosi kritički pristup temi dualizma uma i tijela, znanja i moći, kritiku racionalnog ovladavanja stvarnosti, osnovnih postavki na kojima se temelji ustrojstvo kartezijanskog subjekta vidi se kao Beckettovo nepresušno tematsko izvorište. Beckettovi su subjekti, pa tako i Molloy, a postupno i istražitelj Moran, prikazani kako na granici egzistencije tragaju za sobom kroz često bezizlazne pokušaje da sami sebe osmisle i misle, postupno lišeni tjelesnih funkcija, svjedočeći i oslabljenoj moći uma u odumiranju.
Čuvena Descartesova filozofska maksima „Mislim dakle postojim“, prepoznata kao posljednje utočište otuđenog suvremenog uma, oskvrnjenoga idejom napretka, koji istovremeno paradigmu znanja i moći dovodi do krajnosti, što ga suočava s egzistencijalnim ništavilom, pa taj veliki, nepobjedivi um postupno gasne, pretvara se u potpunu suprotnost maksime inverzijom prioriteta – „Mislim, dakle podnosim i trpim.“
No, prepuštanje tom besmislu – ali ne i njegov zaborav – i učestvovanje u igri kreiranja svojevrsno je vršenje zadaće oplemenjivanja, koje istovremeno duboko podsjeća na strahote svijeta – na čovjekovu kadrost da ih proizvede bez mnogo kajanja, i bez naročita osjećanja krivnje. U moru nihilističkih, destruktivnih, pesimističnih, no zapravo često vrlo objektivnih slika i prizora ljudskog bivstvovanja, u samooponiranju i relativizaciji, u svojevrsnom kaosu i izgubljenosti, napuštenosti i ostavljenosti ipak titra stidljivo svjetlo humanoga blagoslova, probija nježno znakovlje iz kojega se iščitava vjera – i ljubav ka poljima znanja i prosvjećenosti, ka bogatstvima koja su također posljedica čovjekova življenja i djelovanja, ka spontanosti ljudskoga kontakta, pa bio on i smiješan, propao, paradoksalan, pun nerazumijevanja. Toplina, poniznost, humor, trpljenje sudbine kao svojevrsna zadaća i imperativ, najvrhunskija kategorija bivstva, svi su ovi elementi također prisutni u ovom Beckettovom romanu.
Pripovjedna igra – bilijantni stilski minimalizam, minuciozno ispitan svaki jezični detalj, prozirna jezgrovitost, ogoljelost od suvišnih retoričkih ukrasa, čiji je cilj pokazati apsurd, besmisao ljudske životne tragedije nije sve – način na koji je ona jezično-stilski, umjetnički izvedena pokazuje – sam po sebi demonstrira, čvrstu vjeru u principe i uzuse duha, veliko poznavanje samog područja djelovanja i tehničko majstorstvo izvedbe, kao i brižnu, promišljenu posvećenost, brigu za detalje i nijanse.
„Molloy“ dakako – povijest književnosti je to već davno potvrdila, nije slučajan proizvod, rastreseno slovo polurastrojene, neurotično depresivne duše, već studiozno promišljena i besprijekorno izvedena vrhunska kompozicija u dva stavka, u kojoj nema neskladnoga tona, čija se začuđujuća jednostavnost neprestano prelijeva u apstraktan poetski jezik, dubok i misaon, jezik koji je, premda površinski tome ne teži, napučen prostim i ogoljelim slikama koje ostaju – poput arhetipskih bljeskova, dugo treperiti pred očima čitatelja…
Beckettov je cilj pokazati čovjeku njega samoga, i to često ne u naročito dostojanstvenim situacijama – u situacijama koje čovjeka, odnosno junake romana lome i ponižavaju, oslikavajući sirovu animalnost ljudske prirode, uvjetovanosti, ovisnosti, ograničenja i zadatosti koje nosi boravak unutar tijela koje je sve samo ne sigurna, postojana, trajno zagarantirana kuća, koje je tu prije zato da iznevjeri i kroz patnju, bol, hendikep, nezadovoljstvo zbog te iznevjerenosti odvuče na područja za koja čovjek vjeruje da ih neće okusiti, a čija gorčina postaje jedan od prirodnih okusa, taloga svakodnevice postojanja, tijekom koje je sve podređeno održanju živoga tjelesnoga stroja.
Savršena – usprkos hendikepima i ozlijeđenostima, mašinerija ljudskoga organizma nešto je što trajno obilježava, prati Beckettovo pismo – žilavost i opstojnost tijela, neuništiva radišnost njegovih stanica, vječito u situaciji „okretanja pedala“, vrtnje tijekom koje i duh intenzivno radi, usprkos svijesti da, unatoč ovoj vrtnji, ostaje na istome mjestu.
Beckettov je Molloy biće koje je „ispalo iz svijeta“, na jedan način i svojom voljom i odlukom, svojim karakterom. Spoznaja ljudskoga svijeta, svjesnost o uvjetovanosti njegovih modela i mehanizama, obrazaca prema kojima stvari funkcioniraju, svjesnost o zlu koje gospodari njime kod Molloy su rezultirali jednim takvim iskorakom.
„Noću je drukčije nego za vrijeme dana koji je omogućavao nadziranje i zlostavljanje, i još nečeg drugoga što nije bilo jasno“, zamjećuje Molloy na jednome mjestu u romanu, koje je samo jedna od potvrda spoznaje i svijesti pojedinca o životu u zajednici, o bezizlaznosti ljudske perspektive.
Mnoge rečenice što ih, tijekom svojih pripovijesti u prvom licu izgovara Molloy, ili njegov antipod, koji mu tijekom razvoja romana sve više počinje sličiti, Moran, izdvojene iz teksta spontano otkrivaju narav i prirodu njihovih zakukuljenih pripovjedača, koji su zapravo iznevjereni, ostavljeni i izigrani pravednici, napušteni borci za neku drugu, pravedniju i istinitiju sliku svijeta, poput rečenica: „Za cjelinu izgleda da nema ključa u knjizi tajni. Možda i nema cjeline, izuzev zagrobno.“, „Postaje jasno, nisam ja mrtav, mrtvi su drugi.“, „Za pravednike buka svijeta nikad ne prestaje.“, „Jer uvijek kažem ili previše ili premalo, što mi zadaje bol, toliko sam zaljubljen u istinu.“, „Začudilo me je da su mi tako brzo vratili slobodu, ako je o njoj uopće bila riječ, a da nisu spomenuli ni najmanju kaznu.“, „Šutjeti i slušati, na stotinu ljudskih bića nijedno nije za to sposobno, čak i ne pojmi što to znači. Ali tek tada razabiremo, ponad besmislene graje, tišinu od koje je svijet sazdan.“…
Dobro znani Beckettovi pejzaži, i iz njegovih svjetski poznatih, slavnih drama, „U očekivanju Godota“ ili „Svršetak igre“, pejzaži goloće, surovosti, praznine, napuštenosti, istovremeno su često ispunjeni osjećajima prisnosti junaka sa prirodom, prirodnim elementima, sa drugim živim bićima, prisnosti koja ponekad ide do poistovjećivanja i stapanja sa drugostima.
Za razliku od kasnijih romana, „Molloy“ ipak ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. „Malone umire“ ostaje bez zbivanja i radnje, a samo uz naznake mjesta i vremena radnja knjige ima oblik unutarnjeg monologa, dok u „Bezimeno“ nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Iako poznatiji kao dramski pisac (uz Ionesca, Geneta i Adamova smatra se utemeljiteljem novog kazališnog pravca nazvanog antiteatar ili kazalište apsurda), Beckettove kasnije romane, pa tako i roman „Molloy“, možemo postaviti iz bok kanonskim autorima kao što su Proust, Joyce, Kafka ili Dostojevski.
Samuel Beckett, rođen u blizini Dublina, na Veliki petak, 13. travnja 1906., na dan Kristova raspeća, isticao je datum svoga rođenja kao zanimljivu sudbinsku podudarnost, jer su tjelesno iskušenje, trpljenje i uzaludno čekanje konačnoga spasa okosnica njegovih romana i drama. Zbog veličine svojih umjetničkih zahvata koji zadiru u bit univerzalnih i općeljudskih problema, Beckett je 1969. godine nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Umro je u Parizu, 22.12. 1989. godine.
Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel
