Salman Ruždi – Zar ništa nije sveto?

Foto: Google

Odrastao sam ljubeći knjige i hljeb. Kad god bi neko u našoj kući ispustio knjigu ili bi mu ispao chapatti ili ,,kriška“, što je bila naša riječ za trouglasto parče hljeba namazano maslacem, ispušteni predmet se morao podići i poljubiti, kao vid izvinjenja zbog čina nespretnog nepoštovanja. Ja sam u godinama svog djetinjstva bio nemaran i nespretan poput bilo kog djeteta i ljubio veliki broj krišaka i priličan broj knjiga.

Pobožni domovi u Indiji su često imali, i još uvijek imaju, osobe koje imaju naviku da ljube svete knjige. Ali mi smo ljubili sve. Ljubili smo rječnike i atlase. Ljubili smo romane Enid Blajton i stripove o Supermenu. Da sam ikada ispustio telefonski imenik, vjerovatno bih i njega poljubio.

Sve se ovo dešavalo prije nego što sam ikada poljubio djevojku. U stvari, bilo bi tačno, dovoljno tačno za proznog pisca, da kažem da kada sam jednom počeo ljubiti djevojke, moje radnje vezane za knjige i hljeb su izgubile nešto od posebne draži. Ali čovjek nikada ne zaboravlja prve ljubavi.

Hljeb i knjige: hrana za tijelo i hrana za dušu – šta bi moglo biti vrednije našeg poštovanja, čak i ljubavi?

Uvijek mi je bio šok da upoznam ljude kojima knjige nisu bitne, i ljude koji su prezirali čitanje, da ne pominjem pisanje. Možda je uvijek zapanjujuća spoznaja da vaša voljena drugima nije privlačna kao vama. Moje omiljene knjige bila su prozna djela, i u posljednjih dvanaest mjeseci bio sam primoran da prihvatim da milionima ljudi ove knjige nisu privlačne i nemaju vrijednosti.

Svjedoci smo napada na određena prozna djela, što ujedno predstavlja napad na ideju romaneskne forme, napad takve divlje žestine da je postalo neophodno da ponovo naglasimo šta je najvažnije u vezi umjetnosti književnosti – odgovoriti na napad, ne napadom, već izjavom ljubavi.

Ljubav može voditi posvećenosti, ali posvećenost ljubavnika nije poput one koju ima Pravi Vjernik jer nije militantna. Mogu biti iznenađen – čak šokiran – kada saznam da ne osjećate isto što i ja u vezi s datom knjigom ili umjetničkim djelom ili čak osobom; mogu čak pokušati da promijenim vaše mišljenje; ali na kraju ću prihvatiti da su vaši ukusi i vaše ljubavi vaša stvar a ne moja. Pravi Vjernik ne poznaje ograničenja. Pravi Vjernik jednostavno zna da je u pravu, a da vi niste. Tražiće način da vas preobrati, čak i uz primjenu sile, a ako ne uspije, onda će vas u najmanju ruku prezirati zbog vašeg nevjerovanja.

Ljubav ne mora biti slijepa. Vjera mora, u osnovi, predstavljati skok u nepoznato.

Naslov ovog predavanja je često postavljano pitanje, u atmosferi užasa, kada se neka poznata osoba, ideja ili vrijednost koja je prirasla srcu nekom sumnjalu gozbi dozom ikonoklazma. Bijele loptice za noćni kriket? Žene sveštenici? Japansko preuzimanje Rols-rojsovih automobila?

Zar ništa nije sveto?

Donedavno je to bilo pitanje za koje sam mislio da znam odgovor. Odgovor je bio Ne.

Ne, ništa nije sveto u i po sebi, rekao bih tada. Ideje, tekstovi, čak i ljudi mogu biti sakralni – ova riječ potiče od latinskog sacrare, ,,smatrati što svetim“ – ali takvi entiteti, kada se njihova svetost ustanovi, traže proglašenje i očuvanje svoje apsolutnosti, svoje nepovredivosti, čin posvećivanja je uistinu jedinstveni događaj u istoriji. To je proizvod mnogih i složenih pritisaka vremena u kome se takav čin zbiva. A događaji u istoriji moraju uvijek biti predmet ispitivanja, dekonstrukcije, čak i proglasa njihovog zastarenja. Poštovati svetinje znači biti paralisan njima. Ideja svetosti je prosto jedan od najkonzervativnijih pojmova u bilo kojoj kulturi jer traži da se druge ideje – Neizvjesnost, Progres, Promjena – pretvore u zločine.

Da uzmemo samo jednu izjavu o zastarenju: opisao bih sebe kao osobu koja živi u periodu nakon smrti Boga. Na temu smrti Boga, američki romanopisac i kritičar Vilijam H. Gas (William H. Gass) je 1984. rekao sljedeće:

Smrt boga ne predstavlja samo uviđanje da bogovi nikada nisu postojali, već tvrdnju da takvo vjerovanje nije više ni moguće: da niti razum niti naklonost i karakter vremena to ne prihvataju. Vjerovanje, naravno, životari, ali to čini poput astrologije ili vjerovanja da je zemlja ravna ploča.

Imam poteškoća s nekompromisnom direktnošću ove objave smrti. Uvijek mi je bilo jasno da Bog nije poput ljudskih bića po tome što može umrijeti, takoreći, u dijelovima. U drugim krajevima, na primjer u Indiji, Bog nastavlja da jača, doslovce u hiljadama različitih oblika. Tako ako govorim o životu nakon smrti, govorim o ograničenom, ličnom smislu – moj smisao Boga je prestao da postoji davno, i kao rezultat toga primakao sam se velikim kreativnim mogućnostima koje nudi nadrealizam, modernizam i njihovi nasljednici, one filozofije i estetike rođene iz shvatanja da, kako je Karl Marks rekao, ,,sve što je čvrsto nestaje u vazduhu“.

Nije mi se činilo, međutim, da me moja bezbožnost, ili moja post-božnost, morala neizostavno dovesti u konflikt s vjerom. Zaista, jedan razlog mog pokušaja da razvijem proznu formu u kojoj čudesno može koegzistirati sa svjetovnim bilo je upravo moje prihvatanje da pojmovi sakralnog i profanog moraju biti istraženi, što je više moguće bez predrasuda, u bilo kom poštenom književnom portretu načina na koji egzistiramo.

To će reći: najsekularniji autori bi trebalo da mogu da predstave dirljivi portret usrdnog vjernika. Ili, drugim riječima: nikada nisam osjetio potrebu da totemišem svoj nedostatak vjere i da od toga napravim nešto zbog čega bih ratovao.

Sada, međutim, nalazim svoju sliku svijeta pod vatrom. A kako osjećam obavezu da branim književne premise i procese, za šta sam vjerovao da svi slobodni muškarci i žene prihvataju kao gotovu činjenicu, a za šta svi neslobodni muškarci i žene svakodnevno nastavljaju s borbom, tako sam prinuđen da sebi postavim uznemirujuća pitanja.

Da li mi je na kraju išta sveto? Da li sam spreman da po strani stavim kao svetu ideju o apsolutnoj slobodi imaginacije i uz to vlastito poimanje Svijeta, Teksta, Boga? Da li ovo dovodi do zaključka koji su apologete religije nazvali ,,sekularnim fundamentalizmom“. A ako je tako, moram li prihvatiti da će ovaj ,,sekularni fundamentalizam“ voditi do pretjeranosti, zloupotrebe i ugnjetavanja u istoj mjeri kao i kanoni religiozne vjere.

Predavanje u čast sjećanja na Herberta Rida (Herbert Reed) vrlo je pogodna prilika za takvo istraživanje i čast mi je što sam pozvan da ga održim. Herbert Rid, jedan od vodećih britanskih pobornika modernističkog i nadrealističkog pokreta, bio je cijenjeni predstavnik kulturnih vrijednosti najbližih mom srcu.

,,Umjetnost nije nikada nepromjenjiva“, Rid piše. ,,Promjena je uslov da umjetnost ostane umjetost.“ Ovo je i moj princip. Umjetnost, takođe, predstavlja događaj u istoriji, predmet istorijske promjene. Ali ona takođe govori o tom procesu i mora se stalno boriti da nađe nove forme koje će odražavati beskrajno obnavljanje svijeta. Nijedna estetika ne može biti konstantna, ili, da pozajmim termin iz politike, ,,neprekidna revolucija“.

Borba između takvih ideja i vječnih otkrovenja ideja religije dramatizovana je večeras, nadam se da će mi biti oprošteno što to ističem, mojim odsustvom. Zapravo sam pitao svoje divne zaštitnike kako bi se osjećali kada bih izgovorio tekst uživo. Odgovor je manje-više glasio:

,,Šta smo uradili da to zaslužimo?“ Sa žaljenjem sam shvatio šta su htjeli reći.

Bolno je i frustrirajuće ne biti u mogućnosti da se vratim starom životu, čak ni u takvom trenutku. Međutim, želio bih da se zahvalim Haroldu Pinteru, njegovim vlastitim ustima, što stoji na mom mjestu. Možda bi se ovaj događaj mogao uzeti kao oblik sekularnog otkrovenja: čovjek receptuje tekst misterioznim procesom od Drugdje odozgo? odozdo? iz Novog skotland jarda?– i iznosi ga pred ljudima, i govori…

Prije više od dvadeset godina, stajao sam stisnut na kraju ove sale, slušajući predavanje Artura Kestlera (Arthur Koestler). Iznio je tezu da jezik, ne teritorija, predstavlja osnovni uzrok agresije, jer kada jezik jednom dosegne nivo sofisticiranosti kojom može izraziti apstraktne koncepte, stiče mogućnost totemizacije; a kada ljudi jednom podignu toteme, ići će u rat da bi ih branili. (Molim za oproštenje Kestlerovog duha. Oslanjam se na staro sjećanje, a to je nepouzdano rame na koje bi se čovjek oslonio.)

U prilog svoje teorije, ispričao nam je o životu dva plemena majmuna koji su živjeli na jednom od ostrva u sjevernom Japanu. Dva plemena su živjeli blizu jedni drugih u šumi pored izvjesne rječice, i preživljavali, što nije neuobičajeno, hraneći se bananama. Jedno od plemena je, međutim, razvilo čudnu naviku da prije jela pere banane u rijeci, dok je drugo pleme jelo banane bez prethodnog pranja. A ipak, kaže Kestler, dva plemena su nastavila da bez svađa žive srećno kao komšije. A iz kog razloga? Zbog toga što im je jezik bio isuviše primitivan da im omogući da totemiziraju bilo čin pranja banana ili jela neopranih banana. Sa prefinjenijim jezikom na raspolaganju, i mokre i suve banane su mogle postati sveti objekti od najveće važnosti za religiju, a onda, pazite se! – Sveti rat.

Jedan mladić je ustao da Kestleru postavi pitanje. Sugerisao je da je možda pravi razlog zašto se dva plemena nisu borila taj što je bilo dovoljno banana. Kestler se užasno naljutio. Odbio je da odgovori na takvo marksističko naklapanje. I, u jednu ruku, bio je u pravu. Kestler i mladić koji mu je postavio pitanje govorili su različitim jezicima, a njihovi jezici su bili u konfliktu. Njihovo neslaganje se čak može shvatiti kao dokaz Kestlerove teze. Ako bismo Kestlera uzeli kao osobu koja pere banane, a mladića kao zagovornika suvih banana, onda njihovo poznavanje jezika koje je kompleksnije od poznavanja japanskih majmuna zaista jeste dovelo do totemizacije. Svaki od njih je branio svoj totem: primat jezika naspram primata ekonomije: stoga je dijalog postao nemoguć. Bili su u ratu.

Između religije i književnosti, kao između politike i književnosti, postoji lingvistički spor. Ali nije riječ o sporu prostih suprotnosti. Jer dok religija traži privilegovanost jednog jezika u odnosu na sve druge, jednog teksta iznad svih drugih, u romanu je uvijek bila riječ o načinu na koji se različiti jezici, vrijednosti i priče spore, i o promjeni njihovih odnosa, što govori o odnosima moći. Roman ne traži da uspostavi privilegovani jezik, već insistira na slobodi da slika i analizira borbu između različitih suparnika za takve privilegije.

Karlos Fuentes (Carlos Fuentes) je nazvao roman ,,privilegovanom arenom“. Ovim ne misli da je riječ o svetom mjestu gdje se čovjek mora izuti da bi ušao; ne radi se o areni za obožavanje; roman ne traži posebna prava izuzev prava da bude pozornica na kojoj će se odvijati velike društvene debate. ,,Roman je“, piše Fuentes, ,,rođen baš iz činjenice da ne razumijemo jedni druge, jer je unitarni, ortodoksni jezik razbijen. Kihot i Sančo, braća Šendi, gospodin i gospođa Karenjin: njihovi romani su komedije (ili drame) njihovog nerazumijevanja. Nametnite unitarni jezik i ubijate roman, ali ubijate i društvo“.

On zatim postavlja pitanje koje sam se kao pisac pitao cijeloga života: Može li religiozni mentalitet opstati van religiozne dogme i hijerarhije? Ovo će reći: Može li umjetnost biti treći princip koji posreduje između materijalnog i duhovnog života? Može li nam, ,,progutavši“ oba svijeta, ponuditi nešto novo – nešto što bi se moglo nazvati sekularna definicija transcendencije.

Vjerujem da može. Vjerujem da mora. I vjerujem da, u najboljem slučaju, to i čini.

Pod transcendencijom podrazumijevam let ljudskog duha van granica materijalnog, fizičkog postojanja koje svi mi, sekularno ili religiozno, iskusimo u najmanje nekoliko prilika. Rođenje je trenutak transcendencije na kome provedemo čitav život pokušavajući da ga shvatimo. Zanos ljubavnog čina, iskustvo radosti i vrlo vjerovatno trenutak smrti su drugi takvi trenuci. Uzvišeni kvalitet transcendencije, smisao da predstavljate nešto više nego samo sebe, da ste na neki način spojeni s cjelovitošću života, po prirodi je kratkotrajan. Čak ni vizionarsko ili mistično iskustvo ne traje dugo. Na umjetnosti je da uhvati to iskustvo, da ga ponudi, kada je riječ o književnosti, svojim čitaocima; da bude, za sekularnu, materijalističku kulturu, neka vrsta zamjene za ono što nudi božja ljubav u svijetu vjere.

Važno je da shvatimo koliko duboko vijekovima svi osjećamo potrebe za religijom. Sugerisao bih tri vrste tih potreba: prvo, da nam se pojasni naša polushvaćena spoznaja uzvišenosti, strahopoštovanja, čuda; život je strašno iskustvo, a religija nam pomaže da shvatimo zašto nas život često čini tako malim, govoreći nam da smo još manji; i obrnuto, jer takođe imamo osjećaj da smo posebni, ili izabrani, religija nam pomaže govoreći nam kako i zašto smo izabrani.

Drugo, potrebni su nam odgovori na pitanja za koja ne možemo naći odgovor: Kako smo dospjeli ovdje? Kako je ,,ovdje“ prije svega dospjelo ovdje? Je li ovo, ovaj kratak život, sve što postoji? Kako je to moguće? Koji je njegov smisao? I, treće, potrebni su nam kodovi na osnovu kojih ćemo živjeti, ,,pravila za svaku prokletu stvar“. Ideja o bogu je odjednom sklonište za našu prestrašenu zapitanost nad životom, odgovor na velika pitanja o egzistenciji i knjiga pravila. Duši su potrebna sva ova objašnjenja – ne samo racionalna objašnjenja, već i objašnjenja srca.

Takođe je važno shvatiti koliko često je jezik sekularnog, racionalističkog materijalizma bio neuspješan da dâ odgovor na ove potrebe. Dok posmatramo smrt komunizma u centralnoj Evropi, ne možemo da ne zapazimo snažan religiozni duh kojim su nadahnuti mnogi stvaraoci ovih revolucija, a mi se moramo saglasiti da se ne radi o određenoj političkoj ideologiji koja nije uspjela, već ideji da muškarci i žene ne bi nikada mogli sebe definisati ukoliko isključe svoje duhovne potrebe.

Izgleda očigledno, ali potrebno je naglasiti, da je umjetnost bila potiskivana istom žestinom kao i religija u svim zemljama koje se sada kreću prema slobodi. Činjenica da je revolucija u Češkoj započela u pozorištima i da su je vodili pisci dokaz je da su duhovne potrebe ljudi, više od njihovih materijalnih potreba, otjerale komesare s vlasti. Čini se jasnim da će proći dugo vremena prije nego što će narodi Evrope prihvatiti bilo koju ideologiju koja tvrdi da ima potpuno, sveobuhvatno objašnjenje svijeta. Religiozna vjera, sa svojom dubinom, zasigurno mora ostati privatna stvar. Ovo odbijanje totalizovanih objašnjenja je uslovljeno modernim dobom. I upravo ovdje nastupa roman kao forma koja je kreirana da diskutuje fragmentizaciju istine. Filmski režiser Luis Bunjuel (Luis Buñuel) bi govorio: ,,Dao bih život za čovjeka koji traži istinu. Ali rado bih ubio čovjeka koji kaže da je našao istinu.“ (Ovo smo nazivali šalom prije nego što se ubijanje ljudi zbog njihovih ideja vratilo na dnevni red.) Uzdizanje potrage za Gralom nad samim Gralom, prihvatanje ideje da sve što je čvrsto nestaje u vazduhu, da realnost i moralnost nisu dati već predstavljaju nesavršene ljudske proizvode, predstavlja tačku od koje proza polazi. Ovo je Ž. F. Liotar (J. F. Lyotard) 1979. godine nazvao La Condition Postmoderne. Izazov književnosti je da krene od ove tačke, a ipak pronađe način da ispuni naše nepromijenjene duhovne zahtjeve.

Mobi Dik se susreće s ovim izazovom kada nam nudi mračnu, gotovo manihejsku viziju3 univerzuma (Pikvod) u rukama demona, Ejhaba, koji neumoljivo ide ka drugom demonu, Kitu. Okean je uvijek bio naše Drugo, manifestujući se u obliku zvijeri – crva Auroborusa, Krakena, Levijatana.5 Herman Melvil (Herman Melville) istražuje u ovim tamnim vodama da bi nam ponudio modernu parabolu: Ejhab, u rukama uživanja u posjedovanju, gine; Išmael, čovjek bez snažnih osjećanja i jake pripadnosti, preživljava. Koristoljubivi moderni čovjek je jedini preživjeli; oni koji obožavaju Kita – jer je potjera vid obožavanja – ginu od Kita.

Džojsove lutalice, Beketove skitnice, Gogoljeve varalice, Bulgakovljevi đavoli, Belouove visokoenergetske meditacije o gušenju duše trijumfima materijalizma: ove, i mnoge druge, imamo umjesto proroka i svetaca koji pate. Ali dok roman zadovoljava naše potrebe za čudima i spoznajom, on nam takođe donosi okrutne i neprijatne vijesti.

Govori nam da nema pravila. Ne uručuje nam zapovijesti. Moramo da stvorimo sopstvena pravila u hodu.

I govori nam da nema odgovora; ili, tačnije, govori nam da je lakše doći do odgovora, da su odgovori manje pouzdani od pitanja. Ako je religija odgovor, ako je politička ideologija odgovor, onda je književnost propitivanje; postavljajući neobična pitanja, velika književnost otvara nova vrata u našim umovima.

Ričard Rorti (Richard Rorty), u djelu Filozofija i ogledalo prirode (Philosophy and Mirror of Nature), insistira na važnosti istoricizma, odustajanja od iluzije kontakta s Vječnosti. Prema njegovom mišljenju velika greška je ono što on naziva ,,utemeljivanjem“, što je teolog Don Kjupit (Don Cupitt), komentarišući Rortija, nazvao ,,pokušajem, starim kao Platon (i još starijim), da bi dao trajnost i autoritet našem saznanju i vrijednostima s ciljem da ih osnuje u nekom nepromjenjivom kosmičkom kraljevstvu, prirodnom i noumenalnom, van toka našeg ljudskog razgovora“. Bolje je, Kjupit zaključuje, ,,biti prilagodljivi pragmatičar, nomad“.

Mišel Fuko (Michel Foucault), takođe potvrđeni istoricist, raspravlja o ulozi autora, propitujući sakralizovane apsolute u svom eseju ,,Šta je autor?“ Ovaj esej jednim dijelom iznosi mišljenje da su ,,tekstovi, knjige i diskursi zaista počeli da imaju autore… do te mjere da autori postaju predmeti kažnjavanja, odnosno, do te mjere da bi diskursi mogli postati prestupnici“. Ovo je neobična, provokativna ideja, čak i kad se iznese Fukoovom kaakterističnom lakoćom i potpunim odsustvom dokaza koji je podržavaju: da su autori imenovani tek kad je bilo nephodno okriviti nekoga. Fuko nastavlja:

U našoj kulturi (i bez sumnje u mnogim drugim), diskurs nije bio originalni proizvod, stvar, vrsta robe; bio je nužan čin čin smješten u bipolarno polje svetog i profanog, dozvoljenog i nedozvoljenog, religioznog i blasfemičnog. Istorijski to je bio gest opterećen rizicima.

U našem početku pronalazimo našu bit. Da biste razumjeli jednu religiju, posmatrajte je u najranijoj fazi. (Žalosno je što se Islam, od svih religija najlakši za ovakvo proučavanje, zbog svog rođenja za vrijeme pisane istorije, odlučno usprotivio ideji da predstavlja, poput svih ideja, jedan događaj u okviru istorije.) A da bi se razumjela umjetnička forma, Fuko takođe sugeriše ispitivanje porijekla. Ako je u pravu kada je riječ o romanu, onda književnost, od svih umjetnosti, najbolje odgovara propitivanju apsoluta svih vrsta; a, pošto je porijeklom šizmatično Drugo svetog teksta (ili teksta bez autora), takođe je umjetnost koja će ispuniti sve naše bogolike praznine.

Takođe postoje drugi razlozi za predlaganje romana kao krucijalne umjetničke forme onoga što više ne mogu izbjeći da nazovem postmodernim dobom. U prvom redu, književnost je umjetnost koja je najmanje predmet spoljne kontrole, jer je nastala u privatnosti. Čin njenog nastajanja zahtijeva samo jednu osobu, jedno pero, jednu sobu i nešto papira. (Čak ni soba nije neophodno potrebna.) Književnosti je potrebno najmanje tehnologije od svih umjetničkih formi. Ne zahtijeva ni pozornicu ni ekran. Nisu joj potrebni tumači, glumci, producenti, kamermani, kostimografi, muzičari. Čak joj nije potrebna ni tradicionalna aparatura za objavljivanje što dugotrajni uspjeh samizdat književosti pokazuje. Fukoov esej sugeriše da je književnost u opasnosti od opsjedajućih, zatomljujućih sila tržišne ekonomije, što svodi knjige na puke proizvode. Ova opasnost je realna, i ne želim da izgleda kako je minimiziram. Ali istina je da od svih formi, književnost još uvijek može biti najviše slobodna. Što više novca djelo košta, lakše ga je kontrolisati. Film, najskuplja umjetnička forma, takođe je najmanje subverzivan. Iz ovog razloga nastavljam da vjerujem u veće mogućnosti romana, mada Karlos Fuentes navodi djela filmadžija poput Bunjuela, Bergmana i Felinija kao primjere uspješnog sekularnog revolta na teritoriji svetog. Posebnost književnosti je njena najbolja zaštita.

Među knjigama iz djetinjstva koje sam gutao i ljubio bio je i veliki broj stripova neknjiževne prirode. Heroji ovih stripova, ili se tako činilo, skoro uvijek su bili mutanti, hibridi ili nakaze: pored Betmena i Spajdermena, tu je bio Akvamen, poluriba, i naravno Supermen, koji je lako mogao biti shvaćen kao ptica ili avion. U tim danima, sredinom 1950-ih, svi superheroji su na različite načine bili ratoborni konzervativci koji su se zalagali za red i zakon, hitajući na posao na poziv policijskog komesara, udružujući se da oforme Pravnu ligu Amerike, braneći ono što je Supermen zvao ,,istinom, pravdom i američkim putem“. Ali uprkos ovom ekstremnom naglasku na sprečavanju kriminala, lekcija koju su prenosili djeci – ili ovom djetetu, u svakom slučaju – postojala je možda nenamjerna radikalna istina da je izuzetnost bila najveća i najherojskija vrijednost; da su oni koji su se razlikovali od gomile najviše cijenili; i da je ova izuzetnost bila tako veliko blago i tako lako pogrešno shvaćena da se u običnom životu morala skrivati iza onog što su stripovi nazivali ,,tajnim identitetom“. Supermen ne bi uspio da nije bilo ,,blagog“ Klarka Kenta; slika ,,milionerskog pripadnika otmjenih društvenih krugova“ je Brusu Vejnu omogućavala noćne aktivnosti u liku Betmena.

Sada je očigledno da su ona druga nakazna, hibridna, mutantna, izuzetna bića – romanopisci – oni kreatori najnakaznije, hibridne i metamorfične forme, romana, često bili primorani da se skrivaju iza tajnih identiteta, bilo zbog roda ili straha. Ali najdivnija od mnogih divnih istina u vezi romaneskne forme jeste da što je pisac veći, veća je njegova ili njena izuzetnost. Geniji romana su oni čiji su glasovi potpuno i otvoreno njihovi, koji, da pozajmim sliku Vilijama Gasa, potpisuju svaku riječ koju napišu. Ono što nas privlači nekom autoru jeste njegova ili njena ,,različitost“, čak i kada aparatura književne kritike pokušava da pokaže da on ili ona zaista nisu ništa više od mnoštva uticaja. Različitost, stvar koja onemogućava pisca da stoji u velikom redu, predstavlja kvalitet koji romanopisac dijeli s krstašima u odori iz stripa, mada su oni jako rijetko sposobni da preskoče visoku zgradu jednim skokom.

Uz to, pisac je ondje, u svom djelu, u čitaočevim rukama, krajnje izložen, krajnje nezaštićen, sasvim bez potpore alter ega iza koga bi se mogao sakriti. Ono što je skovano, u tajnom činu čitanja, predstavlja drugačiju vrstu identiteta, pošto se čitalac i pisac stapaju, putem medijuma teksta, da bi postali kolektivno biće koje piše dok čita i čita dok piše, i stvara, udruženo, to jedinstveno djelo, ,,svoj“ roman. Ovaj ,,tajni identitet“ pisca i čitaoca je najveći i najsubverzivniji dar romaneskne forme.

Iz ovog razloga uzdižem roman iznad drugih formi i zato je uvijek bio i ostao moja najveća ljubav: ne samo da je riječ o umjetnosti koja uključuje najmanje kompromisa, već je jedina forma koja zauzima ,,privilegovanu arenu“ konfliktnih diskursa upravo u našim glavama. Unutrašnji prostor naše imaginacije je teatar koji se nikada ne može zatvoriti; tamo stvorene slike stvaraju film koji se nikada ne može uništiti.

Pošto su u posljednjoj dekadi ovog milenijuma, snage religije obnovljene i pošto sveprožimajuća moć materijalizma mota svoje teške lance oko ljudskog duha, gdje bi roman trebalo da započne potragu? Izgleda jasno da će obnova starog, bipolarnog polja diskursa, između svetog i profanog, što Mišel Fuko predlaže, biti od centralne važnosti. Takođe se čini vjerovatnim da možda idemo prema svijetu u kom neće biti alternative liberalno kapitalističkom društvenom modelu (izuzev možda teokratskog, osnivačkog modela Islama). U ovom slučaju, liberalni kapitalizam ili demokratija ili slobodan svijet zahtijevaće najrigorozniju pažnju romanopisaca, zahtijevaće reimaginaciju, ispitivanje i sumnju kao nikada ranije. ,,Naš antagonist je naš pomagač“, kaže Edmund Berk (Edmund Burke), a ukoliko demokratija nema komunizma da joj kao suprotnost pomogne da razjasni vlastite ideje, onda će možda književnost morati da joj postane neprijatelj.

Napravio sam veliki broj pretjeranih tvrdnji u korist književnosti u ovom izlaganju, i svjestan sam blago mesijanskog tona u mnogočemu što sam ovdje napisao. Poštovanje knjiga i pisaca, od strane pisaca, nije ništa osobito novo. ,,Od ranog devetnaestog vijeka“, piše Kjupit, ,,maštoviti pisci svojataju – zaista uživaju u tome – vodeću i reprezentativnu ulogu u našoj kulturi. Naši propovjednici su romanopisci, pjesnici, dramatičari, filmadžije i slično, snabdjevači proze, nedefinisani ljudi, prevaranti. Ipak i dalje sebe smatramo racionalnim“. Ali sada nalazim da se povlačim od ideje sakralizovanja književnosti, ideje s kojom sam flertovao na početku ovog teksta; ne mogu podnijeti ideju pisca kao sekularnog proroka; sjećam se da je jedan od najvećih pisaca ovoga vijeka, Samjuel Beket (Samuel Beckett), vjerovao da sva umjetnost mora nezaobilazno završiti neuspjehom. ,,Pokušali ste. Niste uspjeli. Nema veze. Probajte opet. Omanite bolje.“

Književnost je trenutni izvještaj umjetnikove svijesti, te tako nikada ne može biti ,,dovršena“ ili ,,savršena“. Književnost se stvara na granici između jastva i svijeta, u činu stvaranja ta granica postaje mekša, postaje propusna, dozvoljava svijetu da upliva u umjetnika i umjetniku da upliva u svijet. Ništa tako netačno, tako lako i često pogrešno shvaćeno, zaslužuje zaštitu da bude proglašeno sakrosanktnim. Moraćemo da se snađemo bez štita sakralizacije, što je dobra stvar. Ne smijemo postati ono čemu se suprotstavljamo.

Jedina privilegija koju književnost zaslužuje – a ova privilegija joj je potrebna da bi postojala – jeste privilegija da bude arena diskursa, mjesto gdje se borba jezika izvodi.

Zamislite ovo. Probudite se jednog jutra, nađete se u velikoj, neplanski građenoj kući. Dok lutate njome shvatite da je ogromna i da je nikada nećete upoznati. U kući su ljudi koje znate, članovi porodice, prijatelji, ljubavnici, kolege; takođe i puno nepoznatih. Kuća je puna aktivnosti: konflikti i zavođenja, proslave i bdenja. U nekom trenutku shvatite da nema izlaza. Nalazite da to možete prihvatiti. Kuća nije ono što biste izabrali, u prilično lošem stanju je, hodnici su često puni nasilnika, ali morate se zadovoljiti njome. Onda jednog dana uđete u sobu koja izgleda nebitno. Soba je prazna, ali se čuju glasovi, glasovi koji izgleda da šapuću samo vama. Neke glasove prepoznajete, dok su vam drugi potpuno strani.

Glasovi govore o kući, o svakom u njoj, o svemu što se događa, što se dogodilo i što bi trebalo da se dogodi. Neki od njih govore isključivo bestidno. Neki su neprijatni. Neki su zabavni. Neki su tužni. Najinteresantniji glasovi su kada se sve ovo čuje zajedno. Počnete da idete u tu sobu sve češće. Polako saznajete da svi ljudi u kući ponekad koriste takve sobe. Ipak sobe su diskretno razmještene i izgledaju nebitno.

Sada zamislite da se jednog jutra probudite i da ste još uvijek u toj velikoj kući, ali da su sve sobe s glasovima nestale. Kao da su zbrisane. Sada u cjeloj kući nema mjesta gdje možete čuti glasove koji govore o svemu na sve moguće načine. Nema mesta gdje možete otići da čujete smiješne glasove jednog trenutka a tužne sljedećeg, koji mogu zvučati hrapavo i melodično u istoj rečenici. Sada se prisjetite: nema izlaza iz kuće. Ova činjenica sada postaje nepodnošljiva. Gledate u oči ljude na hodnicima – porodice, ljubavnika, prijatelja, kolega, stranaca, siledžija, sveštenika. Vidite istu stvar u svačijim očima. Kako da izađemo odavde? Postaje jasno da je kuća zatvor. Ljudi počinju da vrište i lupaju o zidove. Stižu ljudi s puškama. Kuća počinje da se trese. Vi se ne budite. Već ste budni.

Književost je jedno mjesto u bilo kom društvu gdje, unutar skrovitosti naših glava, možemo čuti glasove koji govore o svemu na svaki mogući način. Razlog da osiguramo da se ova privilegovana arena sačuva nije zbog toga što pisci žele apsolutnu slobodu da kažu i urade šta im je drago. Razlog je da svi mi, čitaoci, pisci, građani, generali i božji ljudi, imamo potrebu za tom malom sobom nebitnog izgleda. Ne moramo je zvati svetom, ali moramo zapamtiti da je neophodna.

,,Svako zna“, piše Sol Belou u Avanturama Ogi Marč, ,,da nema finoće ili tačnosti u zabranama. Ako tlačite jednu svar, tlačite sve što je vezano s njom.“

Gdje god se u svijetu zatvori mala soba književnosti, prije ili kasnije će se zidovi srušiti.

Salman Ruždi

Sa engleskog preveo Petar Penda

Ovaj esej predstavlja predavanje održano u čast Herberta Rida 1990. godine na Institutu za savremenu umjetnost u Londonu. Pročitao ga je dramski pisac Harold Pinter. Tekst eseja je preuzet iz knjige The Broadview Anthology of British Literature: The Twentieth Century and Beyond. (Prim. prev.)