Reflektira: Combray (Macel Proust)
‘Put k Swannu’ prvi je od sedam dijelova romanesknog ciklusa “U potrazi za izgubljenim vremenom”, francuskog književnika Marcela Prousta. Cjelokupno djelo proteže se na nešto više od četiri tisuće stranica. No, kao obavezna lektira ne čita se čak ni čitav prvi dio ciklusa, već tek prvi dio prvog dijela – ‘Combray’, objavljen 1913. godine.
Piše: Rafaela Rudelić
Mnogima je već Combray previše za prožvakati pa je Proust na pomalo lošem glasu. Većinom je riječ o dobronamjernim šalama iz kojih bi se ipak dalo zaključiti da je riječ o piscu koji je cijenjen, ali naporan. Ugledni časopisi tako objavljuju stripiće u kojima se autori šale da se učitelj malog Prousta pravio da je bolestan na prvi dan škole, samo da ne bi morao slušati njegov esej o tome kako je proveo ljetne praznike. Drugi tipičan primjer potječe iz serije Gilmoreice. Lik Lorelai u (polu)šali kaže da je odustala od Combraya već nakon prve rečenice, a čak se i Rory, koja je na glasu kao jedna od najvećih obožavateljica književnosti u TV-povijesti, mučila s njim. Morala je, naime, čak deset puta produžiti rok posudbe u knjižnici dok se konačno nije izborila samo s prvim dijelom ciklusa. U obranu Prousta, prva rečenica Combraya glasi: ”Dugo sam vremena lijegao rano.” Pa nije tako strašno, zar ne?
Struji struja
Šalu (i nepravdu) na stranu, brojne Proustove rečenice neporecivo su obilne za prožvakati. No, u tome i jest rješenje. Ne treba ih žvakati već im se čitalačko-gurmanski prepustiti. Baš kako se Proustov pripovjedač prepušta famoznom komadiću kolača madeleine. Podsjetimo, on u odrasloj dobi kuša kolač umočen u čaj kakav mu je u djetinjstvu davala tetka, a to u njemu pobudi silne stranice dojmova. Iz okusa su izronila sjećanja koja pomalo grade romaneskni ciklus, a Proust nam sugerira da iz takvih odsječaka vremena kroz čitav život izranjaju naša duboko proživljena iskustva.
Proustovo se djelo smatra jednim od prethodnika romana struje svijesti. No, moglo bi se reći da je njega više od samih asocijativnih misli zanimao potpun prikaz puta koji one prelaze kako bi se složile u jedan umjetnički mozaik. Složen i bogat uvid u unutarnji život promatrača u Combrayu nije sam sebi svrha i nije nasumično prepušten struji. Naprotiv, sve je podređeno pripovjedačevoj konačnoj spoznaji o sebi kao piscu, što biva eksplicitno izrečeno tek pri samom kraju Combraya. Dotad ni njemu nije bilo posve jasno zašto se gubi u dojmovima koje po čitave dane skuplja, a ne zapisuje. Dakle, Combray zapravo možemo sažeti na spoznaju jednog pisca da je pisac.
Čitanje, snatrenje, plakanje i blud
Te aktivnosti Proustov pripovjedač navodi kao omiljene, a više od pet stotina likova koji se u ciklusu pojavljuju pridružuje mu se u njima. Već je Combray prebogat svime spomenutim, iz čega proizlazi spoznaja za spoznajom o životnim obrascima. Primjerice, pripovjedač kao dječak razvija tjeskobu ako prije spavanja od majke ne dobije poljubac. U njoj nazire začetke tjeskobe koja će se kod njega, ali i drugih likova, razvijati kroz zaljubljivanja u životu. (U slučaju susjeda Swanna, o njima čitamo u drugom dijelu prvog dijela ciklusa, Jedna Swannova ljubav.) Proust stilski vješto prikazuje kako čitajući o jednoj stvari zapravo čitamo o mnogo drugih. Baš svaki trenutak gradi čovjeka (i pisca). Proust brojnim primjerima i referencama prikazuje različite načine na koje se to odvija. Potraga za izgubljenim vremenom tako je ni više ni manje nego život.
U tom svjetlu, važno je naglasiti da Proustov pripovjedač nije postao pisac u trenutku kada je konačno prestao odgađati svoje ”obaveze” te uzeo olovku i papir u ruke kako bi nešto zapisao. Vrijeme ne staje dok smo u potrazi za njime, no kolikogod to bilo zastrašujuće, ujedno je utješno. (Pogotovo za sve ”prokrastinatore”.) Naime, i dok ništa nije pisao već samo sabirao izuzetno bogate, pronicljive i duhovite dojmove o grmovima gloga i članovima svoje obitelji, on je već bio pisac. Sve što je činio bilo je dio njegovog umjetničkog procesa. Zato i piše da se, konačno zapisavši dojam, raskokodao kako kokoš koja je snijela jaje.
Kardinalno je pravilo da se pisca i pripovjedača ne smije poistovjetiti. No, usporedba je dozvoljena. I Proust se u mladosti kretao u aristokratskim salonima, a kasnije se zbog bolesti gotovo potpuno povukao iz društvenog života i posvetio književnosti. Iz perspektive, za većinu, užurbane svakodnevice našeg vremena nameće se pitanje kako danas za njime tragati.
Nije kašnjenje sve što kasni
Prousta je teško zamisliti kao pisca koji bi se ”probio” kraćim, a kamoli instant-formama. No, trebalo mu je puno vremena da se probije čak i u svoje vrijeme, objavivši Combray u dobi od 40 i koje godinice. Vlastitim novcem, jer su ga izdavači odbili. Potraga za vremenom očito je iziskivala određenu količinu vremena. Čekanje se isplatilo, jer Proustov klasik i danas progovara jednako snažno, čime iznova dokazuje da su neke stvari bezvremene.
S druge strane, današnji čitatelji, ali i pisci, žive u vremenu u kojem je riječ klasik postala pomalo zastarjela. Doba klasika zamijenilo je doba u kojem je postalo nepisano pravilo da knjigu napiše svatko tko može prodati neku priču. Proust nikad nije prodavao priču, on je ”samo” bio pisac. Zato u njegovom djelu ulomci o šparogama promišljeno i povezano stoje uz bok najdubljm uvidima u ljudsku prirodu. Na razini umjetnosti i – nije hrabro reći – rijetke prave književnosti. Među silnim instant zlatnim kokama koje sve glasnije kokodaču po policama knjižara, Proust će ipak uvijek dolaziti na svoje. Bit će iznova pronađen u svakom vremenu, nema sumnje, jer ono je već pokazalo da je riječ o jednom od najvažnijih pisaca ikad.
