“Putujuće kazalište” Zorana Ferića: Knjiga i za pisca i za čitatelja
Novi Ferićev roman u svojoj je srži prava obiteljska kronika koja seže od dvadesetih godina prošlog stoljeća pa do ovog našeg drugog desetljeća 21. stoljeća.
Piše: Marinko Krmpotić
Ferićevo »Putujuće kazalište« knjiga je kakvu bi trebao napisati svaki pisac da bi čitateljima, pa i samome sebi, pojasnio sebe i svoj život. Novi Ferićev roman u svojoj je srži prava obiteljska kronika koja seže od dvadesetih godina prošlog stoljeća pa do ovog našeg drugog desetljeća 21. stoljeća, a njen literarni početak pripada Benjaminu Bernsteinu i Ivki Benceković, autorovim djedu i baki po majčinoj liniji, dok je kraj u ovim našim godinama i vezan je uz samog Ferića koji na završnoj stranici svog 473 stranice obimnog romana piše sjajan tekst: »Nemoguće je zapamtiti vrijeme. Pamtimo samo trenutke. I ako u prirodi, vremenu ili ljudskoj svijesti postoji bilo kakva ravnoteža, taj tren je sretniji, važniji, možda i duži od mnogih godina koje su nas zadesile kasnije.
Onog momemta kad je posve svanulo i kad je mama primila na prsa dijete kojemu je to jutro već dala ime, a za ruku ju je držao tata, mlad i u novom svijetlom odijelu, vrijeme je moralo pokazati svu svoju rastezljivost. Satovi su stali, melodija mandoline zašutjele, utihnula je i balalajka, godine, prošle i buduće, sabile su se u nešto nalik kozmičkom jajetu. A žena, muškarac i dijete ostali su trajno nasmiješeni. I ako je svaki trenutak prozor u sve vrijeme, želim zapamtiti upravo ovaj kojeg se ne mogu sjećati«, piše Ferić.
Melting pot
Naravno, žena koja je primila dijete na prsa je Ferićeva majka Veronika, dijete je Zoran Ferić, a tata je Tvrtko Ferić. Ta završna slika rezultat je dugog puta i nesvakidašnjih životnih priča koje se počinju miješati i ispreplitati u »melting potu« davnašnje austrougarske države kad se u Zagrebu 1927. godine upoznaju, zaljube i vjenčaju ruski imućni Židov Benjamin, koji je još 1917. godine od boljševika pobjegao iz Rusije na studij medicine u Pariz te Ivka, medicinska sestra i kći austrougarskog (hrvatskog) žandara. Sagu o obitelji Ferić autor će nam prenijeti kroz devet poglavlja kroz koja ćemo, između ostalh, upoznati i Feriće pretke po očevoj liniji, Petra Ćirića i Mimicu rođenu Pejić, djeda Iliju koji ženi njihovu kći Dobrilu i iz tog će braka biti rođen Ferićev otac Tvrtko, koji će se oženiti Veronikom, kćeri Benjamina i Ivke.
Priče o tim prvim generacijama Ferić nam prenosi na temelju obiteljskih predaja koje uspijeva pretočiti u zanimljive epizode, čas duhovite, čas romantično-nostalgične, poput one o nikad ostvarenoj ljubavi ujče Stjepana i Ade Weiss, ali i one itkako bolne, užasavajuće i strahotne, vezane uz opise fašističkog zla koje je divljalo ‘41., ali i ‘91. godine. Iako pokriveni tamom prošlosti i godina kojih nije sam bio svjedok, Ferić uspijeva oživjeti to doba, ponajprije kroz odlično oživljene i prikazane ženske likove (Ivka, Mimica, Veronika), ali i izrsne opise života u provinciji (Dubica), u kojoj doba fašizma s podivljalom aveti ustaškog terora donosi dramatične i za život nepodobnih krajnje opasne trenutke.
Naravno, kad piše o svojim roditeljima, a to su praktično sva poglavlja od petog, nazvanog »Balalajka«, Ferić je emocionalniji i direktniji, a te odrednice itekako vrijede i za opise njegova djetinjstva i mladenaštva, kao i kasnijih godina života. Pritom se ne libi pisati i o svim negativnostima veze svojih roditelja, njihovim manama i nedostacima, kao i o svojim velikim pogreškama i krivim postupcima. Taj realni pristup knjizi daje notu oporosti, ali joj nedvojbeno podiže i vrijednost, jer čitatelju postaje jasno da svjedočimo iskrenom i neuljepšanom osvrtu na povijest vlastite obitelji.
Pritom, bez obzira koliko kritičan bio prema sebi, ocu ili majci, ljubav nikad nije upitna, o čemu lijepo svjedoči završni dio romana, poglavlje »Smrt za koju je živio«, posvećeno posljednjim godinama života njegova oca. Posebno je pritom dojmljiva i efektna poredba njihovih života vezana uz epizodu kad on na leđima nosi oca u sklonište, ili gura njegova invalidska kolica uspoređujući to s davnom prošlošću kad je otac njega nosio na leđima i gurao njegova dječja kolica iz kojih je virio dječačić začuđen raznovrsnošći i neobičnoću svijeta pred sobom.
Duhovite primjedbe
Jedna od stvari koju je Ferić želio – pa i uspio – napraviti ovom knjigom jasna je iz, za uvodnu stranicu odabranog, odlomka romana »Pogledaj dom svoj, anđele« američkog pisca Thomasa Wolfea: »Svatko je od nas zbroj svega što nije pribrajao: oduzmite nas opet do nagosti i noći, pa ćete vidjeti da prije četiri tisuće godina na Kreti počinje ljubav što je jučer završila u Teksasu (…)
Svaki trenutak je plod četrdeset tisuća godina. Savladvši minute, dani, poput muha, odzuje u smrt, a svaki je trenutak prozor na svo vrijeme«, piše Wolfe, a potvrđuje svojom knjigom u cijelosti, posebno citiranim završnim rečenicama, i Ferić, koji nam je priču o tome kako smo mi danas rezultat svega onoga što su bili naši preci koji su danas, kako se i prvo poglavlje ove sjajne knjige zove, sjene. No to ne znači da ih trebamo zaboraviti. Naprotiv.
Upravo tako ponaša se Ferić koji je u svom petom romanu oteo zaboravu »sjene« te oslikao ne samo povijest svoje obitelji s majčine i očeve strane, već i teško te smrti puno doba u kojem su živjeli. Izvrsno su kroz razne epizode uočene i opisane socijalne i društvene nejednakosti, jeza i strepnja pred zastrašujućom ideologijom fašizma, nacionalna netrpeljivost, tupilo primitivnog nacionalizma i isključivog komunizma, poseban položaj umjetnika u nesklonim im i ideološki zatucanim te intelektualno nedoraslim društvima. I sve to iskazano je ponajprije kroz sudbine likova, što je posebna vrijednost, jer se na taj način ideja i stav pretvaraju u životnu priču, a to je ono od čega je sastavljena prava umjetnička proza.
Iskazao se Ferić itekako i na polju stilistike i korištenja raznovrsnih pristupa tekstu. Tako je početak romana vezan uz fotografiju njegova djeda Benjamina i bake Ivke, snimljenu u Vinogradskoj bolnici gdje je on radio kao liječnik, a ona kao medicinska sestra. Već od tog polaznog opisa te fotografije – koja je potom i objavljena na kraju prvog poglavlja – Ferić čitatelju daje do znanja da će mu pričati priču u kojoj je on glavni pripovjedač, ali bitniji od njega su likovi o kojima će govoriti i koje je spasio zaborava. On to čini laganim i jednostavnim ferićevskim pripovijedanjem u kojem uvijek vremena ima za lagane digresije, povremene komentare, duhovite primjedbe ili pak lirikom natopljene stranice proze.
Igra se Ferić pritom jezičnim bogatstvom ovog podneblja, koristeći hrvatski, purgerski i srpski, stvara nove pojmove za seksualni odnos (»ono ključno« ili »opuštanje«), koristi u tekstu obiteljska i pisma ljudi vezanih uz njihovu obitelj, prenosi nam tekst izvoda iz Matične knjige vjenčanih vezan uz stupanje u brak Tvrtka i Veronike, citira tekst ustaškog plakata iz 1942. godine ili pak u cijelosti prenosi iz davnašnjeg Novog lista prikaz gostovanja Ćirićevog kazališta koje je na Kvarneru izvelo predstavu po motivima teksta Viktora Cara Emina. No isto tako ima volje i hrabrosti komentirati svu stupidnost nacionalizma i fašizma iskazujući time jasno i vlastiti stav, pridodajući time ovoj, ionako bogatoj knjizi, dodatnu notu vrijednosti.
