fbpx

Prevođenje: šta zaista čitamo?

Koliko često imamo priliku da proverimo da li ono što čitamo zaista odgovara izvornom tekstu?

skrudž

Sigurna sam da je većina ljudi makar čula za Dikensovu „Božićnu pesmu“ (A Christmas Carol, 1843). Ako ništa drugo, nije bilo božićnih i novogodišnjih praznika u poslednjih nekoliko godina da barem jedna televizija nije prikazala barem jednu od dvadesetak ekranizovanih verzija ovog romana, uključujući niz animiranih filmova, i isto toliko televizijskih filmova, od kojih je najpoznatiji i originalu najbliži onaj iz 1984 (George C. Scott u glavnoj ulozi).

Ebenezer Skrudž je tvrdica, cicija, džimrija, stipsa, alaun... Najgora sorta beskrupuloznog trgovca i samoživog zelenaša. Intervencijom njegovog pokojnog poslovnog partnera kod neke više sile, Skrudž dobija priliku da se popravi – posećuju ga Duh prošlih Božića, Duh sadašnjeg Božića i Duh budućih Božića. Dikens je smelom kompozicijom uspeo da nam dočara ne samo razvoj jednog lika kroz čitav njegov životni put do trenutka kada radnja romana počinje, nego i naknadni razvoj tog lika koji pred našim očima izrasta u osobu potpuno drugačiju od one s kojom se srećemo na prvim stranicama romana. Tako smo dobili klasičnu priču o preobraženju i spasenju, o prepoznavanju i prihvatanju pravih vrednosti.

Središnju stanicu na Skrudžovom duhovnom putovanju predstavlja poseta brojnoj i siromašnoj porodici njegovog činovnika Boba Krečita, koja uživa u oskudnoj božićnoj večeri, zahvalna za ljubav i poštovanje koje vlada za stolom, uprkos tome što im je najmlađi član smrtno bolestan. U Skrudžovom suočavanju s prošlim izborima, sadašnjim prilikama i budućim izgledima, lik Malog Tima predstavlja jedan od najjačih utisaka koji su zaslužni za njegov preobražaj.

Zamislite sada verziju u kojoj je potpuno izbačen deo o Timovoj smrti. !!!???!!! U čemu se tu radi? Zašto bi neko to dopustio?

Kompanija „Novosti“ je 2009. godine objavila „Božićnu priču“ Čarlsa Dikensa u biblioteci „Dečji klasici“. Prevod je prosto rečeno oskrnavljen. Ne samo što su pasusi preskakani ili ih je više spajano u jedan – kao da je neko prepričavao tekst, već nedostaju i čitavi delovi priče.

Evo primera:

There never was such a goose. Bob said he didn't believe there ever was such a goose cooked. Its tenderness and flavour, size and cheapness, were the themes of universal admiration. Eked out by the apple-sauce and mashed potatos, it was a sufficient dinner for the whole family; indeed, Mrs. Cratchit said with great delight (surveying one small atom of a bone upon the dish), they hadn't ate it all at last! Yet every one had enough, and the youngest Cratchits, in particular, were steeped in sage and onion to the eyebrows! But now, the plates being changed by Miss Belinda, Mrs. Cratchit left the room alone – too nervous to bear witnesses – to take the pudding up, and bring it in.
Suppose it should not be done enough! Suppose it should break in turning out! Supose somebody should have got over the wall of the back-yard, and stolen it, while they were merry with the goose: a supposition at witch the two young Cratchits became livid! All sorts of horrors were supposed.
Hallo! A great deal of steam! The pudding was out of the copper. A smell like a washing-day! That was the cloth. A smell like an eating-house, and a pastry cook's next door to each other, with a laundress's next door to that! That was the pudding. In half a minute Mrs. Cratchit entered: flushed, but smiling proudly: with the pudding, like a speckled cannon-ball, so hard and firm, blazing in half of half-a-quartern of ignited brandy, and bedight with Christmas holly stuck into the top.
Oh, a wonderful pudding! Bob Cratchit said, and calmly too, that he regarded it as the greatest success achived by Mrs. Cratchit since their marriage. Mrs. Crachit said that now the weight was off her mind, she would confess she had had her doubts about the quantity of flour. Everybody had something to say about it, but nobody said or tought it was at all a small pudding for a large family. It would have been flat heresy to do so. Any Crachit would have blushed to hint at such a thing.
At last the dinner was done, the cloth was cleared, the hearth swept, and the fire made up. The compound in the jug being tasted and considered perfect, apples and oranges were put upon the table, and a shovel-full of chesnuts on the fire. Then all the Cratchit familly drew round the hearth, in what Bob Cratchit called a circle, meaning half a one; and at Bob Cratchit's elbow stood the family display of glass; two tumblers, and a custard-cup without a handle.
These held the hot stuff from the jug, however, as well as golden goblets would have done; and Bob served it out with beaming looks, while the chestnuts on the fire sputtered and crackled noisily. Then Bob proposed:
„A Merry Christmas to us all, my dears. God bless us!“
Which all the family re-echoed.
„God bless us every one!“ said Tiny Tim, ate last of all.

Charles Dickens, Christmas Carol,
Creative editions – Harcourt Brace & Company, 1995.

Prenosim pomenuti prevod:

Takve slasne guske još nikad nije bilo! Njeno krto meso, ukus, veličina i, dabome, niska cena, bili su predmet opšteg oduševljenja i hvale. Uokvirena krompirom, činila se sasvim dovoljnom za ručak čitavoj porodici Kračitovih. I zaista, gđa Kračit, uočivši jednu preostalu mrvicu na činiji, pomisli da je, eto, nisu mogli celu ni pojesti. Za sve je bilo dovoljno, pogotovu za najmlađe Kreačite, koji se behu umazali do ušiju. A onda, dok je Belinda menjala tanjire, gđa Kračit ustade i uputi se sama u kuhinju (nije htela da joj iko bude svedok) da izvadi i donese puding.
“Zamislite, samo, da puding još nije gotov!“ uzviknu otac veselo se smešeći.
“Ili da se, pri vađenju, sav raskomada!“ dodade Belinda, povodeći se iz sveg srca za očevom šalom.
“A zamislite tek da je, dok smo se sladili guskom, neko prekoračio preko zida i ukrao puding!“ dobaci Marta smejuć se.
Dvoje najmanjih Krečita razrogačiše oči, premrevši od straha.
Ali, kakva sreća! Najpre, oblak pare! Puding je bio izvađen iz bakrenog suda! Pa onda miris, koji je podsećao na sveže rublje – možda zbog platna u koji je bio uvijen! Pa, potom, miris na gostionicu i kolačarnicu! Eto, to vam je puding! I trenutak kasnije gđa Kračit stupi iz kuhinje, sva zajapurena, ali sa ponosnim osmehom, noseći puding kao kakvo pegavo, šareno topovsko đule, zakićeno grančicama božićnjeg drveta.
Napokon su završili s obedom i sa stola je dignut prekrivač, ognjište raščišćeno i vatra podstaknuta. Bio je trenutak da se napravi bola – taj slatki napitak bez koga se engleski Božić ne da ni zamisliti. Bola je bila ocenjena kao izvanredna, a onda na sto iznesoše jabuke i narandže, dok čitave pregršti kestenja behu stavljenje na rešetku iznad vatre. Potom se svi poređaše u polukrug oko ognjišta, sa svim čašama koje su se zatekle u kući – uz dve čaše za pivo i jedno lonče za mleko bez drške. Ipak, u njih nasuše topli napitak kao da su u pitanju kristalni pehari, dok je kestenje na vatri veselo praskalo.
“Neka je srećan Božić svima nama“, nazdravi otac. “I neka nas dragi Bog sve blagoslovi!“
Čitava porodica složno ponovi zdravicu. “Neka Bog blagoslovi sve nas i sve ljude!“ zaključi na kraju mali Tim.

Čarl Dikens, Božićna priča, Kompanija Novosti, 2009.

A za one koji ne znaju engleski, evo i mog, doslovnog prevoda:

Nikada nije bilo takve guske. Bob je izjavio da ne veruje da je ikada takva guska bila spremljena. Njena mekoća i njen ukus, njena veličina i niska cena, predstavljali su predmet sveopšteg divljenja. Dopunjena umakom od jabuka i pireom od krompira, bila je to večera dovoljna za celu porodicu; i zaista – kao što je gospođa Krečit na kraju sa velikim uživanjem rekla (proučavajući jedinu trunku kosti u činiji) – nisu je pojeli celu! A ipak, svi su dobili dovoljno, i svi su bili, a naročito najmlađi Krečiti, umazani u žalfiju i luk do ušiju! Ali sada, kada je gospođica Belinda promenila tanjire, gospođa Krečit je sama napustila prostoriju – previše nervozna da bi podnela prisustvo svedoka – da uzme božićni kolač i da ga unese.
Šta ako nije dovoljno pečen? Šta ako se izmrvi pri presipanju na tanjir? Šta ako je neko došao preko zida dvorišta i ukrao ga, dok su se oni sladili guskom: pretpostavka na koju su dvoje najmlađih Krečita pomodreli od besa! Svakakvi užasi su mogli da se pretpostave. ((- ovaj pasus nije u obliku dijaloga!!! ))
Ehej! Velika količina pare! Kolač je izvađen iz bakrača. Mirisalo je kao dan za pranje rublja! To je bilo zbog platna*. Mirisalo je kao gostionica, i kao poslastičarnica koja je odmah do nje, sa vešerajem koji se nalazi pored! To je bio kolač. Pola minuta kasnije, gospođa Krečit je ušla: crveneći, ali sa ponosnim osmehom, noseći kolač u obliku istačkanog topovskog đuleta, težak i čvrst, koji se sijao u polovini od pola četvrtine zapaljenog brendija, i sa grančicom zelenike zabodenom na vrhu.
Oh, veličanstveni kolač! Bob Krečit je rekao, sasvim spokojno, da smatra da je to najveći uspeh koji je postigla gospođa Krečit otkada su u braku. Gospođa Krečit je rekla da bi sada kada je to breme više ne mori, mogla priznati da je imala sumnje u pogledu količine brašna. Svi su imali nešto da izjave tim povodom, ali niko niti je rekao niti pomislio da je to u stvari vrlo mali kolač za tako veliku porodicu. Bila bi vrhunska jeres to izgovoriti. Bilo koji Krečit bi pocrveneo kada bi samo nagovestio tako nešto. ((- ovaj pasus je potpuno izostavljen!!! ))
Napokon je večera bila završena, stolnjak pospremljen, ognjište očišćeno, a vatra podložena. Smešu iz bokala su probali i našli da je savršena, na sto su izneli jabuke i narandže, a na vatru stavili punu lopatu kestenja. Tada se cela porodica Krečit okupila oko ognjišta, obrazujući ono što je Bob Krečit nazivao krug (misleći pritom na pola kruga), a na ispustu kamina pored Boba Krečita stajala je čitava porodična izložba staklarije: dve obične čaše sa debelim dnom i jedna činija za puding bez drške.
U njima se pušila vruća smeša iz bokala, jednako dobro kao što bi se pušila u zlatnim peharima; i Bob ju je ozarenog izraza lica posluživao, dok je kestenje na vatri vrskalo i bučno pucalo. Onda je Bob izrekao zdravicu:
„Srećan nam Božić, dragi moji. Bog nas sve blagoslovio!“
A cela je porodica te reči ponovila.
„Bog blagoslovio svakoga od nas!“, rekao je naposletku i Mali Tim.

* Tradicionalni engleski božićni kolač priprema se tako što se kuva umotan u krpu, zbog čega dobije oblik lopte, a zatim se prelije brendijem i flambira (nap.prev.).
Čarls Dikens, Božićna pesma
(Prevod nije objavljen jer je izdavačka kuća „Beli put“ u međuvremenu prestala da postoji).

Stvarno razumem kreativnu slobodu i verujem da se u prevođenju ne treba pridržavati rasporeda zareza i reda reči iz stranog jezika, ali ovakvo nepoštovanje ne samo duha originala, već i samog smisla teksta, zaista ne mogu da shvatim. Pritom, ova edicija kompanije „Novosti“ namenjena je deci i predstavlja priče koje će uticati na njihovo obrazovanje i rečnik.

Ime prevodioca nigde nije navedeno. Tiraž izdanja je 15.000 primeraka. Ne sumnjam da su ih rasprodali do poslednjeg, zajedno sa ostalim naslovima iz edicije („Tom Sojer“, „Troja“, „Guliverova putovanja“, „Tri musketara“, „Tajna napuštenog vrta“). U te izvornike nisam imala uvid, ali ne verujem da je u njihove prevode uložen iole veći trud.

Što je najstrašnije od svega, čitaoci najčešće nisu ni svesni koliko su prepušteni na milost i nemilost uredničkog, lektorskog ili prevodilačkog hira. Ponovo pitam, zašto bi neko ovo dopustio? Da li je u pitanju samo profit? I sama sam prevodilac, pa ipak ne vidim kako trideset srebrnjaka može da opere bilo čiju savest.

Jelena Katić Živanović

FILOBLOGIJA