Poezija, Marija Čudina

Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta, otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema

***

Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš medu nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.


***


Dok se odlazi nitko ne pita kamo se odlazi,
ali poslije će se pitati, poslije će se pitati,
poslije, poslije,
kad nostalgije procvatu iz obrnutog smisla cvijeta
što se ne daje nikome vidjeti,
poslije će se pitati sanjajući o onome, što je bilo u zoru,
što je bilo u sumraku, u duši koja samuje na žutom oknu,
sanjajući, kažem, sanjajući ovako kao što ja sanjam
između dva bolesna uzdaha i jedne besmislice svijeta.

Jest, svi koji odlaze odjednom će se pitati kao ja,
da, kažem, svi, sanjajući sjaj hostije i djetinjstva s fotografije,
i male mrave, koji viču s vrha nebodera,
sanjajući ugasle vulkane, mjesečinu, koja žudnjom vara,
sanjajući poslije svega svoju prevaru kako bludi između kiša,
kažem, svi, sanjajući jedan brod i jednu legendu o pustinji,
svi će se pitati ovako kao ja,
ne vjerujući više tajnama osmijeha, što se krije iza oltara,
ne vjerujući više bolu groba koji se iskopan nekome vraća,
ne vjerujući kao ni ti kao ni ja,
sanjajući samo žalost,
što simbolima nježnosti počinje samoubistvo,
jer ne htjede nitko da o njoj više pjeva,
al zato će se svi morati jednom pitati,
pitati zašto su otišli, pitati ovako kao ti, kao ja,
sanjajući na nekom pločniku, slikovnicu stare večeri,
i zelenu traku plijesni na bedrima i još ne vjerujući,
kao ti, kao i ja,
svi će se jednom nešto tajanstveno i dugo pitati.

Za Danila Kiša


Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,
kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je
vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,
uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje
među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote
i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija koja kao
zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu opala i
perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,
među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska
čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna.
Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočen pogled,
smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona
u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloge za svoje
ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete
i melankolije pustinjske.
O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo.
A poeta je pripravan i na to da čeka Pustinjsku lisicu,
pa trajalo to i do kraja njegova života
koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će
za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,
u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome
da njihov život produži do krajnjih granica.
Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji
životni vijek što ga slute oni koji su se
začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena
bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.


***

Sunce nije savršena stvar, jer se ne može pretvoriti u dječaka,
niti u malog psića ljubavi, koji se igra u krugu nebesa
a to, što se bez njega ne može živjeti, to je samo kazna daljina
za visinu, za plavo u očima, za most preko rijeke.

Otići i ne vratiti se, to je najvrijednije između svih događaja
ali sunce ni to ne umije. Možda mu nedostaje ljudska ludost.
Popraviti se to više ne može, ali kad bi uspjelo kome
onda bismo se sigurno sjetili da mu još nedostaje ljudska smrt.

hiperboreja.blogspot.com