Plutarh: Pismo ženi povodom smrti njihove kćeri
Plutarhovo pismo koje slijedi napisano je za vrijeme jednog od njegovih putovanja kad mu je stigla vijest da je umrla njegova trogodišnja kći jedinica. Daleko od doma, on ženi piše pismo utjehe. U njemu možemo prepoznati dva Plutarha. Jedan je Plutarh filozof koji se razborito postavlja pred fenomenom smrti, a drugi je Plutarh roditelj koji ne uspijeva prikriti bol zbog gubitka kćeri ljubimice.
Plutarh, grčki filozof i biograf, rođen je oko 46. godine u Heroneji u Beotiji, u vrijeme kada je grčka kultura bila na svom zalasku. Zbog svoje velike erudicije i plemenitog karaktera stekao je velik ugled ne samo u Grčkoj nego i u Rimu. Dugi niz godina obavljao je službu svećenika u najslavnijem antičkom proročištu – onom u Delfima. Umro je oko 120. godine.
Od njegovog golemog spisateljskog opusa otprilike polovinu čine slavni Usporedni životopisi, a drugu skupinu čine etički spisi poznati pod nazivom Moralia. Plutarhovo pismo koje slijedi napisano je za vrijeme jednog od njegovih putovanja kad mu je stigla vijest da je umrla njegova trogodišnja kći jedinica. Daleko od doma, on ženi piše pismo utjehe. U njemu možemo prepoznati dva Plutarha. Jedan je Plutarh filozof koji se razborito postavlja pred fenomenom smrti, a drugi je Plutarh roditelj koji ne uspijeva prikriti bol zbog gubitka kćeri ljubimice.
Što se tiče glasnika kojeg si poslala da me obavijesti o smrti naše malene kćeri, čini se da je promašio put jer je otišao u Atenu. No kada sam došao u Tanagru, vi jest sam doznao od moje nećakinje. Pretpostavljam da je do sada već obavljen pogreb. Želim da, što god da je učinjeno, ne bude tebi razlog za nezadovoljstvo, ni sada ni u budućnosti. No, ako si nešto namjerno ostavila da bih ja prosudio, misleći da bi o tome bilo bolje odlučiti u mom prisustvu, usrdno te molim da to bude bez pretjerivanja i lažnog prenemaga nja koje tebi, znam, nije blisko.
Samo, draga suprugo, dopusti da ti i ja strpljivo podnosimo našu žalost. Vrlo dobro znam i shvaćam kakav gubitak smo pretrpjeli; no ako bi te našao da prekomjerno tuguješ, to bi za mene bila veća nevolja od one koja se dogodila. Jer ja nisam ni panj, ni kamen; i ti to jako dobro znaš, bio sam ti pomoć u odgoju tako mnogo djece koje smo odgojili kod kuće, sami se brinući o njima. Ova je kći rođena nakon četiri sina, kada si čeznula da rodiš kćer, što me ponukalo da je nazovem tvojim imenom. Dakle, znam da ti je ona bila posebno draga. A tuga mora biti posebno teška duši koja je nježno privržena djeci, kada se prisjetiš kako je ona bila vesela i nevina, nikad se nije ljutila ni negodovala. Bila je po naravi blaga i čudesno suosjećajna. A njezina su nas zahvalnost i dobrota ne samo usrećivale, već su i pokazivale njezinu plemenitu prirodu. (…)
Draga moja suprugo, ne vidim razlog zašto bi nam sjećanje na ove i slične stvari, koje su nas tako jako veselile dok je ona bila živa, sada kada je mrtva, žalostile. No, ja se također bojim da je, dok odustajemo od tugovanja, ne bi smo zaboravili (…) Jer priroda se uvijek kloni onih stvari koje su neugodne. No, budući da je naša kći pružila našim osjećajima najslađi i čarobni užitak, trebali bi njegovati sjećanje na nju, što će na mnogo načina pridonijeti – ili bolje rečeno mnogostruko doprinijeti – više našoj radosti nego našoj tuzi. I upravo je pravedno da isti razlozi, koje smo često navodili za druge, budu i nama potpora, kao što to traži ovo vrijeme, te ne bismo trebali tupo sjediti i prikrivati radosti koje smo okusili nagomilava njem novih boli.
Štoviše, oni koji su bili na pogrebu izjavljuju s divljenjem da se nisi prepustila tugovanju, niti se unakazila, niti neku od svojih sluškinja; nije bilo skupih priprema, niti velike pompe, već je sve bilo izvršeno u tišini i odmjereno, a prisutna je bila samo rodbina. I ne čini mi se čudnim da si ti, koja se nikad nisi običavala raskošno odijevati za kazalište ili druge javne svečanosti, procjenjujući da je takav sjaj isprazan i beskoristan, čak i u radosnim prilikama, sada pokazala umjerenost i u toj tužnoj prilici. Jer kreposna žena treba sačuvati svoju čistoću, ne samo na razuzdanim zabavama, već također i u sebi treba tako promišljati: da se oluja u duši kod jake tuge treba umiriti strpljenjem, što ne umanjuje ljubav roditelja prema djeci, kako mnogi misle, već samo sprečava razvoj poremećenih i neprirodnih strasti duše. Jer mi dopuštamo da se ova ljubav prema djeci otkrije kroz jadikovanje, čežnju i patnju za njima kada su mrtvi. No, prevelika sklonost tuzi, koja dovodi ljude do nedoličnih uzvika i gnjevnog ponašanja, nije ništa manje grešna od raskošne neumjerenosti. Ipak, čini se da razlog omogućuje ispriku; jer su umjesto zadovoljstva, tuga i žalost glavni razlozi grijeha. Što može biti nerazumnije, pitam se, od obu zdavanja prevelikog smijeha i radosti, a davanja slobodnog tijeka rijekama suza i uzdisaja, koje teku iz istog izvora? Ili, kao što neki čine, svađati se sa svojim ženama zbog korištenja umjetnih pomagala za ljepotu, a u to vrijeme im nametnuti korotu šišanjem kose, nošenjem crnine, sjedenjem u tuzi, i ležanjem u bolovima? (…)
No, među nama, draga ženo, nikad nije bilo prilike za takvu raspravu, a mislim da je neće nikad ni biti. Jer nema filozofa kojeg poznajemo koji ne ljubi tvoju umjerenost, kako u odijevanju tako i u hrani; niti građanina kojem jednostavnost i prirodnost tvoje odjeće ne upada u oči, kako kod obrednih žrtvovanja, tako i kod javnih pojavljivanja u kazalištu. Ranije si također pokazala veliku postojanost duha u sličnoj prilici, kada si izgubila svog najstarijeg sina; i ponovno kada nas je napustio dražesni Heron. Jer, sjećam se da sam dobio vijest o smrti sina dok sam se vraćao kući s nekim prijateljima i gostima koji su me dopratili kući, i kada su našli sve stvari na svom mjestu i zamijetili svugdje duboku tišinu – kao što su kasnije izjavili drugima – mislili su da se ta nesreća nije dogodila, već da je vijest bila lažna. Tako mirno si ti tada obavila kućne poslove, kada bi se mogla očekivati velika zbrka i nered. (…)
Kako vidimo, većina drugih žena prima svoju djecu u ruke poput igračaka, sa ženstvenim veseljem i razdraganošću; a kasnije, ako se dogodi da umru, iste se kupaju u uzaludnoj i prekomjernoj tuzi. To nije neka potvrda njihove ljubavi, jer ta blaga strast djeluje stalno i nenametljivo, već to proizlazi iz taštine, spojene s malo prirodne privrženosti, što čini njihovo žalovanje barbarskim, brutalnim i neumjerenim. To je Ezop vrlo dobro znao, kada je pričao priču o Jupiterovu iskazivanju štovanja bogovima, jer izgleda da Tuga isto ima svoje zahtjeve, i smatralo se dokazanim da će se ona štovati, no samo od strane onih koji to budu željeli činiti po svojoj vlastitoj volji. I zaista, to je početak tuge. Svatko joj isprva daje slobodan pristup; a je dnom kada se ukorijenila, uzela maha i udomaćila, nećemo je od tamo istjerati ni najboljim nastojanjem. Zato moramo pružiti otpor pri nje nom prvom pojavljivanju: ne smijemo joj predati tvrđavu nikakvim vanjskim znacima, bilo odjećom, ili brijanjem glave, ili nekim drugim tome sličnim znakovima bolne slabosti; koja je dnevno prisutna i koja nas ranjava postepeno nekom lakoumnom stidljivošću, i na kraju tako oslabi dušu i dovede je u takav škripac da se potpuno potištena i opsjed nuta tugom, jadna plaha sirotica ne usudi biti vesela, ili izaći van, ili jesti i piti u društvu. Ovu nevolju prati zanemarivanje tijela nebriga o njezi i kupanju, uz općenitu odbojnost prema svemu što je vezano uz dostojanstvo ljudskog života. Baš nasuprot tome, duša, kada je nesređena, treba primiti pomoć od snažnog zdravog tijela. Jer, i najoštriji rub tuge duše popušta i slabi kada je tijelo mirno i opušteno, poput mora koje miruje. No kada, zbog loše prehrane, tijelo postane suho i toplo, tako da ne može opskrbljivati dušu ugodnim i bezbrižnim raspoloženjima, već samo ispuhuje melankolične pare i uzdisaje, koji je stalno muče tugom i žalošću, tada je čovjeku teško (premda nikad poželjnije i prikladnije) ponovno steći mirnoću uma, nakon što su ga uznemiravali mnogi loši utjecaji.
No ono od čega se najviše strepi, u ovom slučaju mene uopće ne plaši, tj. posjete nerazumnih žena koje će liti suze i oplakivati s tobom, čime one pojačavaju tvoju tugu, ne dopuštajući joj da izblijedi i iščezne, bilo sama od sebe ili uz pomoć drugih. Jer ja dobro znam u kakvu si borbu nedavno ušla kada si pomagala sestri Teoni, i suprot stavila se ženama koje su uletjele strašno plačući i jadikujući, dolijevajući ulje na vatru njezine patnje. Nema dvojbe da će ljudi kada vide da gori kuća njihova susjeda učiniti najviše što mogu u njezinu gašenju; no kada vide da um gori žestokom patnjom, oni do nose ulje da bi hranili i pojačali plamen. Kada čovjeka boli oko, on ga ne smije dirati, premda ga upala na to izaziva; ni oni koji su blizu njega neće se u to miješati. No onaj tko je shrvan tugom, sjedi i pokazuje svoje neraspoloženje svakome, poput voda koje svatko može zamutiti; tako da ono što se isprva činilo kao lagano peckanje ili beznačajna tegoba, uz često podsjećanje i dodirivanje po staje velika i skoro neizlječiva bolest. No, ja znam da ćeš se ti naoružati protiv takvih neprilika.
Iz Plutarhovih Moralija
S engleskog prevela Stela Kurpes