Osvrt: Ti si nebo
Izraelski književnik Etgar Keret spada u sami vrh savremene svjetske kratke priče. Posrijedi je autor čudesne imaginacije, koji na limitiranom prostoru kakav zahtijeva ova prozna forma uspijeva postići majestetične književne dosege. Ono što je karakteristično za stilski postupak Etgara Kereta ogleda se prije svega u istančanoj ironiji i humoru koji transkulturno pobuđuje osjećaj komičnog kod čitaoca.
Piše: Đorđe Krajišnik (DANI)
Dobra mjera
Iako je svojim tematskim okvirom smješten u izraelsko društvo i njegove kontradikcije, s posebnim fokusom na odnos s palestinskim narodom, ali i cjelokupno, uvijek zamršeno, stanje na Bliskom istoku, koje neprestano jeste tačka geostrateških haosa, ovaj autor u svojim pričama doseže univerzalnost kojom propituje mnoge probleme savremenog čovječanstva. Vještim obratima, kojima se svaka priča na koncu izvrne naglavačke, Keret uspijeva iz knjige u knjigu progovarati autentičnim književnim glasom, koji vehementno kritički propituje mnoge antinomije naše civilizacije.
Ukoliko bismo išli tragom stilske sažetosti ovog pisca, koja gotovo filmski precizno kadrira junake njegovih priča, bačenih u žrvanj nesigurnosti vijeka u kojem živimo, moglo bi se reći da književnost Etgara Kereta u potpunosti odgovara onome što sada čini našu egzistenciju na ovoj planeti. Kada to kažem, mislim prije svega da proza ovog pisca uzima dobru mjeru kako bi se književnost i dalje držala ukorak s drugim medijima koji sve više ubrzavaju.
To ne znači da Keret svodi književnost na nešto što ona nije, preciznije da je simplificira na sažetost koju može svariti današnji recipijent satjeran u neoliberalnu jurnjavu, već prije svega da osluškuje pulsiranja u vremenu, stvarajući književnost koja je na prvu loptu zabavna i dopadljiva, ali koja na drugom planu suštinski propituje probleme s kojima smo suočeni, demaskirajući ih i prikazujući kroz situacije u koje postavlja svoje junake. Keretova književnost je zaigrana, doima se da njegovi protagonisti lakonski, šaljivo, idu kroz egzistencije, ali vještim hvatanjem malih pukotina, onih napuknuća poslije kojih slijedi stravično rušenje, ovaj pisac nas u svakoj svojoj priči iznova uspijeva iznenaditi domišljatošću i vještinom, ali i emotivnim nabojem priča, poslije kojih se ne može ostati ravnodušan.
Kroz knjige "Pizzerija Kamikaze i druge priče", "Sedam dobrih godina" i "Iznenada neko pokuca na vrata", Keret je u najboljoj maniri književnog majstora pokazao na koji način književnost i danas može pobuđivati masovnu pažnju, a da ne zapada u trivijalnost.
Pogrešno bi bilo reći da je književnost na bilo koji način manje važna danas nego u nekim drugim vremenima, ali činjenica je da ona često dolazi u poziciju vlastite samodovoljnosti, svedena na izabranu publiku, te uske krugove interesanata. Dakako, ne može svaka književnost ni biti razumljiva u masovnom smislu, to nije njena zadaća, niti bi se ona trebala prilagođavati aktuelnim ukusima. Ipak, nužno je da postoje pisci koji će svoj prostor vidljivosti ili masovne prepoznatosti znati koristiti kako to radi Etgar Keret.
Ne mislim pri tome da Keretova književnost na bilo koji način pravi kompromise, već prevashodno da on uspijeva iskoristiti sve raspoložive alate vremena u kojem živi kako bi svojim pričama dospio do što više publike. Te priče vas najprije nasmiju, jer Keretov humor je zarazan, da bi vam masku smijeha laganim krivljenjem pretvarale u grimasu užasa. U svega nekoliko kartica teksta ovaj autor uspijeva da okrene cijeli jedan kosmos u punom krugu, stvarajući pri tome emotivne amplitude koje izazivaju dubinske pokrete u čitaocu.
Knjiga "Kvar na rubu galaksije" (Fraktura, 2020.) u odnosu na ranije Keretove knjige, iako sadrži sve one odlike njegovog prepoznatljivog prosedea, predstavlja još jedan korak dalje u proznim istraživanjima ovog autora. Raniji njegovi čitaoci, posebno oni kojima je poznat sadržaj knjige Sedam dobrih godina, prepoznaće i ovdje one opsesivne piščeve preokupacije porodičnim životom, bračnim i roditeljskim odnosima, koji su u mnogo priča kod njega osnovni pokretač zapleta. Propitujući porodicu i njenu dinamiku, Keret se kreće u punom rasponu od komičnog do tragičnog, iako bi suštinska odrednica njegove književnosti bila zapravo tragikomedija.
"Kvar na rubu galaksije" donosi priče koje još dublje ulaze u pitanja čovjekove usamljenosti, nesnalaženja pred sve sumanutijim uslovima života, te, sljedstveno tome, komplikacije na planu porodičnih, bračnih i roditeljskih odnosa.
Iako su i ovdje prisutne teme iz stvarnosti prostora Bliskog istoka, svi ti strahovi, ratovi, politički teror i militarizam, priče iz ove knjige više su usmjerene na globalne izazove. Prije svega mislim na ona pitanja koja se odnose na dileme oko sve većeg stepena otuđenosti čovjeka od njegovog prirodnog staništa, te stvaranje virtuelnih realnosti koje oblikuju ešalone ljudskih zombija zarobljenih u svoje androide i aplikacije.
Život kao aplikacija
Naravno, Keret ne piše o tome na doslovan način, on uzima elemente stvarnosti, kreirajući pripovjedne strukture koje navedene teme čine funkcionalno ukomponovanim u karaktere junaka. Otuda je moguće da registar njegovih priča zahvata od sfera drugog svijeta, preko hiperrealizma života u Izraelu, do kafkijanskih naracija koje predočavaju jedan potpuno sumanut poredak stvari. Niz priča u ovoj knjizi se upravo bavi tim poretkom, koji nas dovodi do tačke u kojoj postaju mogući klonovi Hitlera, a bogati se zabavljaju tako što svoj karitativni duh zadovoljavaju putem aplikacije Učini svaki dan jedno dobro djelo.
Ono što je suštinska odrednica koja okuplja sve junake priča u ovoj knjizi Etgara Kereta jeste usamljenost. Gotovo svi oni ostaju osujećeni za mogućnost stvarnog susreta s drugim. Kao da se ona virtuelna realnost sada isprečuje kao zid stakla između ljudskih kontakata. Sve postaje sterilno, kroz staklo možeš vidjeti drugog, ali ga ne možeš dodirnuti.
Keret je pisac koji piše s dubokom sviješću o najvažnijim procesima ovog stoljeća. Njegova književnost na lak način uspijeva potaknuti temeljna razmišljanja, te pokazuje da se u minimalizmu često kriju suštinski potezi vrhunske umjetnosti. Priča "Gljivica" iz knjige "Kvar na rubu galaksije", na koncu, daje nam precizno definisanu misao o važnosti književnosti, te o tome šta jedan pisac može, a šta ne.
Evo kako to piše Etgar Keret u jednoj sasvim postmodernističkoj autopoetičkoj refleksiji: “To što nekoga izmisliš, ne razrješava te odgovornosti za njega i, za razliku od života, u kojem možeš slegnuti ramenima i pokazati u nebo, ovdje nema izgovora. Ti si nebo. Ako je tvoj junak neuspješan, to je samo zato što si ga ti učinio neuspješnim. Ako mu se dogodilo nešto loše, to je samo zato što si mu ti želio zlo. Htio si ga promatrati kako se guši u vlastitoj krvi”.
