Odbijanje Nobelove nagrade J. P. Sartrea moglo se spriječiti?
Nakon više od pedeset godina, Švedska je akademija u javnost pustila arhivirane detalje ‘slučaja Sartre’. Francuski egzistencijalist Jean-Paul Sartre 1964. godine šokirao je javnost odbijanjem Nobelove nagrade za književnost, a u pismu koje je uputio vrhuški odbora za nominacije stajalo je, među inim, kako si ‘ne može dozvoliti transformaciju u instituciju, što osoba koja primi takvu nagradu neminovno postaje.’
Budući da su svi podaci o laureatima i detaljima izbora zapečačeni na razdoblje od 50 godina, saga oko prvog čovjeka koji je samovoljno odbio primiti prestižnu Akadmijinu nagradu sve je do sada bila nepotpuna i maglovita. Novootvoreni arhiv nakon toliko vremena otkriva kako je čitava ‘neugodna situacija’ ipak mogla biti jednostavno izbjegnuta, da je francuski književnik pismo odbijenice poslao nešto ranije.
Akademijin odbor za nominacije Sartreovu je ‘pošiljku’ zaprimio 14. listopada, no odluka je tada već bila donesena – tvrdi švedski dnevni list Svenska Dagbladet. U konkurenciji 76 kandidata (i 19 novih nominacija), Sartreu su se uz bok pozicionirali, između ostalih i Rus Mihail Aleksandrovič Šolohov (koji će nagradu ipak primiti sljedeće godine) te britanski pjesnik WH Auden.
Prema navodima spomenutog švedskog lista, Sartreova pobjeda nije izglasana unisono, a upravo je to dodatno doprinijelo spekulacijama kako bi Odbor možda odlučio drukčije da je na njihova vrata poštar pozvonio ranije – konačni je sud, naime, donijet 17. rujna, gotovo trideset dana prije Sartreova službenog izjašnjavanja.
Sartreovo kategorično pismo, u kojem ističe kako ‘ne želi biti sudionikom dodjele nagrade ni 1964, niti u budućnosti te neće biti u mogućnosti prihvatiti takvu nagradu‘ presedan je u povijesti dodjele prestižnog priznanja. Premda je prije njega, 1958. nagradu odbio i Boris Pasternik, autor legendarnog romana Doktor Živago bio je na takav potez na neki način primoran, budući da je kontekst Hladnog rata izazivao sumnje da će Pasternika po kratkom postupku lišiti državljanstva.
‘Razlozi zbog kojih se odričem nagrade ne odnose se ni na Švedsku akademiju, ni samu Nobelovu nagradu kao takvu. Uvijek sam odbijao službena priznanja – pisac koji zauzima bilo politička, društvena ili književna stajališta morao bi djelovati jedino pomoću sredstava koja su mu svojstvena, a u mom se slučaju radi o pisanoj riječi’, prenio je njegove riječi francuski dnevnik Figaro.
Iako je ostao dosljedan svojim stavovima, zbog čega nagrada nije službeno dodijeljena, Sartre je priznao kako ga je ipak mučio novčani nagradni fond (koji je u to vrijeme iznosio 250 tisuća kruna). ‘Ili prihvatite novac iz nagradnog fonda i u mogućnosti ste podržati organizacije ili pokrete koji se smatraju važnima – moje su misli u tom smjeru išle prema odboru za Apartheid u Londonu – ili odbijete nagradu zbog vlastitih načela i takvim organizacijama uskratite prijeko potrebnu podršku’, izjavio je.
Pokušavši svoj potez dodatno opravdati pomalo šokiranoj javnosti, Sartre je poentirao kako ‘Nobelova nagrada ne uzima u obzir podjednako pisce svih nacija i ideologija, već preferira zapadnjačke obrasce. No, vjerujem da je i novac sam po sebi pogrešan problem. Očito je da se 250 tisuća kruna odričem jer se ne želim institucionalizirati, bilo na istoku, bilo zapadu, ali s druge strane – ne možete tražiti od nekoga da se odrekne tolikog novca zbog principa koji nisu samo njegovi, već ih dijele mnogi njegovi istomišljenici. Zbog toga mi je toliko bolna kako dodjela nagrade, tako i odbijenica koju sam bio prisiljen poslati.’
Svojoj je životnoj filozofiji Sartre ostao vjeran do kraja ovozemaljskoga puta, odbivši i Orden Legije časti, a u jednom je od brojnih intervjua otkrio kako bi, da mu je ikada ponuđena, odbio i Lenjinovu nagradu. Premda ju nikada nije priznao, Švedska akademija i danas službeno Sartrea vodi kao dobitnika 1964. godine, budući da je odluka o laureatu nepovratna.
Jean-Paul Sartre preminuo je 15. travnja 1980. u rodnom Parizu od edema pluća, a sahranjen je na poznatom pariškom groblju Montparnasse (na kojem su pokopani i Samuel Beckett, Charles Baudelaire, Eugène Ionesco i Guy de Maupassant) u zajedničkoj grobnici sa svojom životnom suputnicom Simone de Beauvoir. Iza sebe je ostavio niz neprocjenjivih djela svjetske književnosti i filozofije – Mučinu (1938), Bitak i ništavilo (1943), autobiografsko djelo Riječi (1964), eseje Egzistencijalizam je humanizam (1946) i Kritika dijalektičkog uma (1960) te mnoštvo drugih filozofskih uradaka, dramskih djela i romana.
Antonija Pavlić/ ziher.hr
